Egipatski student-revolucionar: Mladima je budućnost maglovita, ne žive bolje, ali su motivirani za stvaranje promjena
Zagreb je posjetio Mostafa Abbas, bivši revelucionar, a danas najmlađi savjetnik egipatskog ministra kulture. Mi smo iskoristili priliku i s Abbasom napravili opširan intervju o perspektivi mladih, stanju u obrazovanju, ali i o načinu na koji je kroz 10 godina izgradio jednu od moćnijih udruga mladih na Mediteranu.
Njegovo ime je Mostafa Abbas. Ne tako davno bio je važan kotačić u rušenju jednog od najdugovječnijih diktatorskih režima u Africi, onog Mubarakovog. Danas je isto tako bitan dio sustava koji posrnuli Egipat pokušava vratiti na noge.
Sa samo 31 godinom iza sebe, Abbas je najmlađi savjetnik u Ministarstvu kulture, drugi čovjek Vijeća za kulturu u Aleksandriji te predsjednik Upravnog odbora najveće udruge mladih u Egiptu – Oyoun Masr Association (OMA).
Mladić je to čija je borba još od studentskih klupa nadahnula tisuće vršnjaka, ali isto tako na njegova leđa navukla bijes mnogih moćnika. No nikad nije posustao u svojoj borbi iako je uvijek bio, kontra mraka, kontra sile. Danas mu se sve počelo vraćati, ali Mostafa nije poletio već istim žarom kojim je sudjelovao u revoluciji sada sudjeluje u izgradnji svoje zemlje.
Abbas je početkom tjedna na proputovanju Balkanom zastao posjetiti svoje zagrebačke prijatelje, a mi smo iskoristili priliku i s njim porazgovarali o problemima koji muče mlade u Egiptu te perspektivi koju ova velika arapska zemlja nudi. Otkrio nam je kako je stvarao najmoćnije udruženje mladih u Egiptu, pretresli smo i pitanje obrazovanja te budućnosti koja čeka ‘zemlju faraona’.
Nakon desetljeća organizirane borbe za bolje sutra Oyoun Masr Association je postala najveća udruga mladih u Egiptu. Čime se danas bavite i na koji način funkcionirate?
Nedavno smo evaluirali naše uspjehe u proteklih 10 godina i odlučili na neki način obilježiti obljetnic u na konkretan način. Tu smo naišli na veliki problem. Egipćani nisu ljudi koji vole čitati. To je pitanje kulture. Nismo čitatelji kao što su to Europljani, ali volimo citate, pogotovo humoristične, iz filmova i predstava. Dosjetili smo se kako to iskoristiti kao moć. Stoga smo pokrenuli dramediju. Povukli smo 27 tisuća dolara iz UNESCO-a kako bismo organizirali dramediju u 20 egipatskih gradova. Osim toga organizirat ćemo i radionice o tome kako promovirati ljudska prava i kulturu Egipta.
OMA je nakon 10 godina uhodan mehanizam. Imamo nekoliko velikih ureda u Kairu, Aleksandriji te podružnice u svim egipatskim gradovima i više od 15 tisuća članova u cijeloj državi. Njih 95 posto je mlađe od 35 godina na što sam osobito ponosan.
Imali ste aktivnu ulogu u revoluciji i dobro ste upućeni u uvijete koji vladaju u vašoj domovini. Koja je razlika u životu mladih prije i nakon revolucije?
Motivacija. Prije revolucije nitko nije vidio nadu i nisu imali motivaciju riješiti niti vlastiti problem, a kamoli nešto na višoj razini.
Znači li to da mladi žive bolje nego prije?
Ne. Ne žive bolje.
A što im je onda dobroga donijela revolucija?
U prvom redu, sada političari imaju svijest da ih se može maknuti s vlasti. To je nešto što prije nisu imali. Ipak, da bismo objasnili situaciju u kojoj se mladi nalaze treba napomenuti kako je nemoguće odvojiti njihovu poziciju od cjelokupnog stanja u državi.
Politički lideri ne rješavaju pitanje ekonomije jer ne znaju kako. Nemaju znanje.
Situacija u obrazovanju je grozna. Nitko ne zna kako će to riješiti. Sve je stvar sreće, pa tako i ekonomija. Nije to samo moje mišljenje već stav koji dijeli veliki broj Egipćana. Nema strategije, nema jasne vizije. Čak i kad imamo strategiju nema je tko provesti.
Kakvo je stanje obrazovnog sustava sada? Što je glavni problem?
Nije riječ samo o infrastrukturi. Mi imamo škole i fakultete. Ono što je kritično je činjenica da u jednome razredu ima 60 pa čak i 80 djece. U takvim uvijetima nije moguće djecu naučiti nešto. Problem je u infrastrukturi, ali i profesorima. Oni su jako mladi u prosjeku i nemaju iskustva, a ni okolnosti im ne idu na ruku.
Koje su glavne točke u kojima možete popraviti odnosno unaprijediti obrazovni sustav?
Situacija je takva da je rješenje vezano za velika financijska sredstva i infrastrukturu. Kako bi se promjenilo sadržaj obrazovanja. Ono nije moderno i ne odgovara potrebama tržišta. Nužno ju je unaprijediti te uvesti nove tehnologije na fakultete, ali i u srednje škole.
Druga točka na kojoj je potrebno raditi jesu profesori. Njih se mora trenirati da budu spremniji adekvatno prenositi znanje, jer nivo na kojem su sada nije dovoljan.
Postoji također i problem poštovanja prema profesorskoj struci nakon revolucije. Izgubili su ga zato što su im razredi ogromni, a onda neki od njih drže i privatne sate van škole za koje dobivaju novac. To je moguće jer oni nisu dovoljno dobro plaćeni. Gledajte, ako sam ja profesor, a vi učenik te mi vi svaki mjesec izvan škole plaćate kako bih vas učio privatno to vodi anarhiji u sustavu.
Nije samo stvar u novcu. Profesore se potkupljuje čak i hranom.
Imaju li egipatski studenti priliku odlaziti na razmjene te dolaze li strani studenti u Egipat?
Situacija je prilično komplicirana jer je vlast generala Sisija suspendirala te programe. Odnosno, mi ne možemo ugostiti nikoga, ali imamo priliku otići van države. To su učinili jer takve akcije smatraju prljavom igrom kojom se pere mozak Egipćanima.
Vrlo je komplicirano to u Egiptu. Iako su studentske razmjene vrlo korisne, za sada ne nailaze na plodno tlo. Problem je u tome što su vjerske vođe zatvorenog uma i vjeruju da je sve štetno i puno toga zabranjuju.
Što se tiče društva u cjelini to ovisi o području. Manja mjesta i gradovi njeguju konzervativniji zatvoreniji način razmišljanja dok su Kairo i Aleksandrija puno otvoreniji.
Kakva je budućnost mladih ljudi u Egiptu?
Maglovita.
Imate motivaciju i slobodu, ali generalno ne živiti bolje nego prije revolucije. Što je u takvim uvjetima najveći izazov ljudima mlađima od 35?
Nema posla. Moramo osvježiti poduzetničko okruženje u Egiptu kako bismo otvorili nova radna mjesta. To je iznimno kompliciran zahvat. trenutno imamo samo rutinu, ali nema novosti i svježine.
Trenutno najbitnija stvar je dobiti novi parlament kako bismo formulirali nove zakone. Stari zakoni nisu dobri. Vrlo su stari i nisu dovoljno precizni. Jednostavno ne odgovaraju vremenu. Bez dramatične promjene nema bolje budućnosti.
I za kraj, otkrijte nam ukratko kako su izgledali vaši prvi koraci u aktivizmu te kako je tekla borba protiv represije režima Hosnija Mubaraka iz perspektive jedne mlade obrazovane osobe?
Moj je slučaj bio zaista poseban. Nas nekoliko srednjoškolaca, još tamo 1997. godine, počeli smo pokazivati interes za političku situaciju u državi. Morate znati da je tako mladim ljudima u Egiptu jako teško participirati u političkom smislu. Djelovanje je moguće možda bilo u kulturi ili ekonomiji, ali u politici nije.
Razlog je što ljudi koji se bave političkom situacijom su vrlo stari i vjerovalo se da mladi tu nemaju što raditi, a osim toga da bi politički djelovao moraš biti stariji od 18.
Ja to nisam bio početkom 2000-ih. Tražio sam članstvo u političkim strankama, ali nisu me prihvaćali zbog godina ili su mi, pak, nudili neke neozbiljne poslove. Naposljetku sam pristupio Mubarakovoj Nacionalnoj demokratskoj partiji kako bi pokušao pokrenuti nešto iznutra.
Prihvatili su moje članstvo, no problemi su se javili kada su raspisani izbori na svim razinama za novo vodstvo. Trebali su biti demokratičniji no bili su namješteni u cijelom Egiptu. Kada sam došao na biralište, odnosno kakda sam posjetio sjedište kako bih glasao nikoga nije bilo. Drugim riječima, nije bilo moguće glasovati na izborima, ni meni ni kome drugome. Podnio sam prijavu policiji kako bih zaštitio svoje pravo.
Zbog toga sam imao velikih problema, a generalni sekretar stranke je od mog dekana tražio da me se izbaci s fakulteta. Srećom ovaj je to odbio jer je smatrao da političke razmirice nisu razlog da se nekome uskrati obrazovanje. Iza mene je stalo još par bitnih ljudi no njegova borba je trajala još dugo. Ja sam studirao čak 10 godina jer su ljudi bliski vlasti uništavali moje ispite. Pravni fakultet sam završio samo dva mjeseca prije revolucije.
Kako se razvijala OMA i kakav si tretman imao od režima?
Od početka studija vodio sam vrlo aktivnu studentsku organizaciju, a 2003. formirao sam i NGO izvan sveučilišta s istim imenom. I tu je bilo problema jer nisam imao dovoljno godina da bi bio član NGO-a, ali i tu smo prepreku preskočili.
Uglavnom smo radili simulacijske modele parlamenta te kampanje kojima smo promovirali kulturu izbora i participacije. To je bilo bitno jer Egipćani nisu sudjelovali u izborima vjerujući kako će Mubarak i onako sam odlučiti tko će biti na pozicijama.
Oni su nas smatrali djecom koja se igraju i nisu vjerovali da od nas prijeti ikakva opasnost. No brzo su se stvari promijenile.
Mi smo brzo rasli.
Od 2006. do 2008. godine smo narasli s tisuću članova na čak 5 tisuća.
Nakon toga se režim počeo agresivnije obračunavati s nama. Htjeli su na neki način uguštiti aktivizam na fakultetima. Uskoro je djelovanje u Egiptu bilo gotovo nemoguće pa smo stvorili međunarodne kontekte diljem arapskog svijeta. Jako smo puno djelovali u inozemstvu.
Negdje 2009. stvari su se okrenule. Još jednom.
Počeli smo reaktivirati naša politička djelovanja na fakultetima i sveučilištima unutar Egipta. Organizirali smo golemu simulaciju parlamenta jer su se 2010. očekivali izbori.
U tom trenutku nije bilo nade, ali nadu smo oživjeli i na kraju uspjeli.
Kako su mladi djelovali nakon revolucije?
Revolucija je bila dobar trenutak koji je doveo do novog početka. Male grupe mladih ljudi su se naglo počeli interesirati za razvoj. Spontano su se organizirali u čišćenju ulica. Bez ikakve strukture, samostalne inicijative. Čistili su i crtali zastave Egipta na cesti. Nisu imali ideju što raditi osim toga. Bili su motivirani. To je ono što je novo.
Mnogi zapadni instituti i organizacije su se uključile u obnovu. Organizirale su se radionice koje su trebale pomoći stabilizaciji – političkoj, kulturnoj, društvenoj itd. Vrlo bitno je naglasiti da je postalo puno lakše stvoriti NGO jer više nije bilo striktnih sigurnosnih pocedura
Kako ste vi u OMA-i reagirali na novonastalu situaciju i što vam je cilj u budućnosti?
To je dobro pitanje. Mi smo momentalno počeli organizirati forum za mlade iz sjeverne Afrike. Teme su bile revolucije. Slogan je bio ‘Nova povijest se piše’ pritom misleći na to da nakon revolucije dolazi vrijeme stabilizacije. Mladi iz Egipta, Alžira, Maroka, Tunisa i Libije su sudjelovali na tom forumu koji je realiziran u ožujku 2011.
Glavna ideja je kreirati mrežu koja će promovirati egipatsku kulturu izvan države.
U 2011. smo postali dio Anna Lindth Foundation koja okuplja udruge s cijelog Mediterana. Drugim riječima postali smo velika organizacija i vrlo bitna na području Mediterana. Trenutno smo zaduženi za koordinaciju egipatskog NGO sektora u sklopu Anna Lindth Foundation i radimo punom snagom da Egipat osovimo na noge. Vjerujem da ćemo u tome i uspjeti.
