Godine studentskog otpora (2): Korčula je ostavila trag na cijeloj generaciji, a jugoslavenski studenti napravili su nešto što se nitko nije usudio
Studentske prosvjede 1968. godine u zapadnim zemljama obilježio je bunt naspram kapitalističkog društva i pokušaj naginjanja na lijevu stranu. Politička zbivanja u Čehoslovačkoj iste godine je karakterizirao pokušaj liberalizacije komunističke vlasti. U oba slučaja radi se o stavovima koji su suprotni stavovima vladajuće strukture. Međutim, u Jugoslaviji, situacija je bila kudikamo drugačija.
Neimenovani studenti tokom sudjelovanja na Korčulanskoj ljetnoj školi
Neimenovani studenti tokom sudjelovanja na Korčulanskoj ljetnoj školi
U Jugoslaviji 1968., studenti nisu imali nacionalističke ili kapitalističke težnje – jugoslavenski studenti su zagovarali izvornu ljevicu tražeći Vladu da provodi politiku na koju se obvezala.
Korčulanska ljetna škola i njeno učenje
Da bismo razumjeli razloge studentskog pokreta u Jugoslaviji 1968. moramo se okrenuti onome što im je prethodilo. Studenti su u Jugoslaviji i prije 1968. prosvjedovali, par puta tokom 50-ih i 60-ih, ali to su uglavnom bili prosvjedi koji su bili usko vezani za goruća pitanja određene grupacije – cijene smještaja u domu, cijene i kvalitete hrane u menzi. Ti nemiri, potaknuti vrlo uskim krugom problema, relativno su se brzo rješavali jer nisu imali dovoljno „pogonskog goriva“ da bi nastavili gorjeti te su s obećanjem rješenja problema oni prestali.
S druge strane, 1964. godine prvi put je održana Korčulanska ljetna škola koju su osnovali Rudi Supek i Milan Kangrga, profesori na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a cilj škole je bio otvorena razmjena mišljenja između domaćih i inozemnih filozofa i sociologa. Iste godine, po završetku Korčulanske ljetne škole, izdan je prvi broj časopisa Praxis, gdje su suosnivači, uz mnoge druge profesore na Filozofskom fakultetu, opet bili Kangrga i Supek.
Stavovi koje je zastupao ovaj časopis bili su iznimno antinacionalistički, te su se zalagali za lijevo uređenje države sa slobodom govora i mišljenja. Praxis i Korčulansku ljetnu školu zapravo je nemoguće odvojiti, te su oboje imali snažan utjecaj na studentske prosvjede 1968. u Jugoslaviji, odnosno oboje su se našli u nemilosti državnih struktura poslije te godine.
Milan Kangrga – osnivatelj Korčulanske ljetne škole i Praxisa
Karavan prijateljstva i sukobi s policijom
Demonstracije 1968. su zapravo, kao i one prethodne, započele iz vrlo banalnog razloga. U noći s 2. na 3. lipnja, u Beogradu se održavala kulturno umjetnička priredba Karavan prijateljstva, koja je zbog vremenskih uvjeta premještena s otvorenog prostora u salu Radničkog univerziteta.
Sama sala je jedva mogla primiti i sve brigadiste radničke akcije kojima je predstava i bila namijenjena, te je studentima zabranjen ulaz na priredbu, o čemu nisu bili prethodno obaviješteni. Između studenata koji su htjeli ući i redara došlo je do sukoba, a kada je došla policija studenti su tjerani palicama i šmrkovima. U tom trenutku se počela širiti (netočna) informacija kako je jedan student poginuo u sukobima i lavina jugoslavenskih studentskih prosvjeda je krenula.
U vrlo kratkom vremenu po objavi informacije o smrti kolege, čak 3 000 studenata se okupilo i krenulo u sukobe s policijom te su čak ukrali i jedna vatrogasna kola na koja su se potom penjali govornici kritizirajući policijsku brutalnost, ali i stanje društva. Istu noć, policija je otvorila paljbu na studente, a ovi su zapalili vatrogasna kola i poslali ih po nizbrdici na policajce.
Već idući dan su se studenti i profesori s Filozofskog fakulteta u Beogradu organizirali, savjet sveučilišta proglašava sedmodnevni štrajk, a studenti pokušavaju dobiti podršku radnika. Ne dobivaju ju, te nakon Titovog proglasa na televiziji, dolazi do postepenog gašenja najvećih studentskih demonstracija do tada u Jugoslaviji.
Zagreb pruža podršku Beogradu
Studentske demonstracije pojavile su se i u Zagrebu, par dana poslije početka demonstracija u Beogradu. Na skup 5. lipnja u zagrebačkom studentskom centru dolazi 2 000 ljudi, a izražava se podrška zahtjevima beogradskih studenata te se traži humanizacija odnosa u socijalističkom društvu. Već dan kasnije na skup dolazi manje ljudi, te radi podijeljenosti studentskih vođa u dvije grane dolazi do cijepanja demonstracija i neodlučnosti oko pitanja valja li izaći na ulice ili ne.
Tako studentske demonstracije u Zagrebu nisu pokazale odlučnost onih u Beogradu, te već 8. lipnja dekan proglašava kako se nastava na zagrebačkom Sveučilištu nastavlja. Manjih studentskih zbivanja bilo je još u Ljubljani i Sarajevu, ali uz sporadične sukobe s policijom i objavom podrške beogradskim studentima, oni nisu izazvali pretjeranu pozornost javnosti.
Studenti grade socijalizam dok vladajući grade vile
Na prvi pogled, iz današnje perspektive, studentski prosvjedi u Jugoslaviji 1968. godine možda izgledaju kao neuspjeh, ali hrabrost tadašnjih studenata ne leži u onome što su postigli, nego u onome što su se usudili napraviti. Studenti, mladi ljudi od dvadesetak godina, usudili su se biti prvi koji su tražili odgovornost jugoslavenske Vlade.
Usudili su se biti prvi koji su doveli u pitanje kompetenciju i legitimnost jugoslavenske Vlade. Dovoljno je samo pogledati neke od slogana koje su isticali beogradski studenti, na primjer: „Radnici i studenti protiv falsikovanog socijalizma“, „Dok vladaju amateri stradaju proleteri“ ili možda najupečatljiviji „Mi gradimo socijalizam, a vi vile“.
Pitanje je kako bi se prosvjedi razvijali da Tito nije održao govor na televiziji u kojem je indirektno priznao kako će neki članovi Saveza komunista Jugoslavije odgovarati zbog svoje nesposobnosti, pasivnosti ili nediscipline. Naravno, po završetku prosvjeda, mnogi su studenti izbačeni iz Centralnog Komiteta, onemogućeno im je ili otežano studiranje te je jedini produkt prosvjeda bila takozvana Šuvarova reforma školstva, ali studenti su se prvi usudili reći da je „nešto trulo“ u Jugoslaviji.
Slična stvar će se ponoviti samo tri godine potom prilikom Hrvatskog proljeća. To vruće ljeto 1968. godine ostalo je vrlo živo u sjećanju ljudi, i kao da je pokazalo put kojim se Jugoslavija treba kretati, pa je stoga dobila i pomalo mitološka značenja. Kakav je danas, 45 godina kasnije, utjecaj 1968., pročitajte za tjedan dana u trećem nastavku feljtona.
