Godine studentskog otpora: Kako su francuski studenti protjerali predsjednika, a Praško proljeće diglo Crvenu armiju
Neke godine ostaju u kolektivnom sjećanju kao prelomni u povijesti civilizacija. Jedna takva, možda čak i najturbulentnija u novije doba je 1968. Godina je to u kojoj su se spontano diljem svijeta, prvi put na noge digli studenti u borbi za bolji svijet probudivši uspavanu silu koju kriju mladi intelektualci. Povodom 45. godišnjice studentskih nemira donosimo vam seriju feljtona o toj tako posebnoj 1968.
francuski prosvjed 1968.
Prije 45 godina, 1968. ljudi još nisu stupili na mjesec, a Kubrick je snimio film o tada dalekoj 2001. godini predviđajući kako će ljudi putovati svemirom sve do Jupitera, pa i dalje. Dok su Zeppelini tek počinjali sa svojom karijerom, Elvis Presley je pokušavao vratiti staru slavu. Martin Luther King je pao pogođen snajperskim metkom u Memphisu, priduživši se tako Che Guevari koji je poginuo u Boliviji samo par mjeseci ranije. Cijeli svijet je drhtao zbog Vijetnamskog rata, Francuska je testirala svoju hidrogensku bombu, a izvjesni Sadam Hussein je počeo svoj uspon do vlasti u Iraku. Te burne godine, u svijetu podijeljenom željeznom zavjesom pojavio se jedan politički čimbenik na kojeg nitko do tada nije pretjerano obraćao pozornost, čimbenik koji je od unutarnjeg problema pojedinih država postao zajednički problem mnogih država neovisno o njihovom društvenom uređenju.
Završetkom Drugog svjetskog rata koji je odnio milijune života, u općem entuzijazmu dogodio se veliki „baby boom“, stvarajući tako prvu generaciju koja će odrastati uz prvi pravi univerzalni medij informiranja – televiziju. Baš te generacije koje su se rodile po završetku rata postale su nositelji velikih demonstracija i prosvjeda koji su u ljeto 1968. zapalile Europu, pa i cijeli svijet. Studentske organizacije u Americi i Zapadnoj Europi počele su zahtijevati novo, liberalnije uređenje države, prije svega u socijalnom smislu protiveći se tako segregaciji i diskriminaciji na bilo kojoj razini.
Francuska pod studentskim nogama
Rasplamsala studentska svijest izašla je na vidjelo u Engleskoj, Americi, Njemačkoj, ali se ipak najradikalnije izrazila u Francuskoj gdje su studenti pokrenuli demonstracije koji su u dva tjedna na noge digli četvrtinu francuskog stanovništva. Krajem ožujka 1968. godine na pariškom sveučilištu Nanterre okupili su se eminentni francuski umjetnici lijeve političke orijentacije podržani grupom studenata kako bi raspravljali o klasnoj diskriminaciji u Francuskoj. Pošto su zauzeli jednu dvoranu na fakultetu, uprava je pozvala policiju, a okupljeni su se razišli bez ikakvih izgreda.
Ipak, sukobi između studenata i uprave nastavili su se kroz cijeli travanj sve dok uprava nije zatvorila fakultet – to je bio kamenčić koji je pokrenuo lavinu događaja koje su potresale Francusku sljedećih tjedana. Studenti sa Sorbonne počeli su prosvjedovati protiv zatvaranja Nanterre i izbacivanja istaknutih studentskih vođa sa fakulteta, reagirala je policija, a zatim je državna studentska organizacija digla na noge 20 000 ljudi koji su otišli pred Sorbonnu gdje ih je policija dočekala pendrecima. Pokret je dobio zanos, a ljudi su se solidarizirali sa studentima te izašli na ulice, gdje ih je opet dočekala policija.
De Gaulle u bijegu od ‘menzaša’
Francuska je tih dana bila u kaosu. Radnici su počeli štrajkati u tvornicama, a prosvjedi su svoj vrhunac doživjeli 30. svibnja kada se na ulicama Pariza sakupilo više od 400 000 ljudi koji su zahtijevali ostavku francuskog predsjednika de Gaullea koji je pobjegao u Njemačku – onog istog de Gaullea koji se smatra francuskim nacionalnim herojem, istog de Gaullea koji je bio pokretač legendarnog francuskog pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu! De Gaulle je iz inozemstva raspisao prijevremene izbore, a Francuska se primirila. Krenula su hapšenja studenata, a de Gaulle je usprkos demonstracijama dobio većinu na prijevremenim izborima, prije svega zbog političke greške francuskih socijalista koji se koalirali s komunistima, odbivši tako od sebe većinu neutralnog glasačkog tijela.
Ipak, 1968. je u francuskoj svijesti ostala kao godina koja je pokazala snagu ujedinjenog pokreta u borbi protiv državne represije, što je praktički postao dio francuskog nacionalnog identiteta.
Praško proljeće
Ista godina bila je vrlo burna i u istočnom bloku, gdje je Praško proljeće prodrmalo temelje Čehoslovačke i ostalih zemalja komunističkog uređenja. Alexander Dubček je u siječnju postao prvi sekretar komunističke partije Čehoslovačke i najavio uvođenje „socijalizma s ljudskim licem“ kojeg je podržala radnička klasa, a zatim i cijela Čehoslovačka. Sloboda medija i sloboda govora bile su najistaknutije reforme koje je htio provesti Dubček, međutim Moskvi se nije svidio smjer u kojem su se kretala zbivanja, prvenstveno zbog straha da bi se takav model mogao proširiti na ostale komunističke zemlje.
Leonid Brežnjev, tadašnji lider SSSR-a, u kolovozu je naredio vojnu invaziju kako bi se ugušila „antisocijalistička“ kretanja. Iako je Dubček pozvao Čehoslovake da ne pružaju otpor, žrtava je ipak bilo, a Rusija je na položaje postavila svoje ljude, dok je Dubček delegiran na uredski posao u nekoj šumariji. Ipak, ono što je Dubček pokrenuo nije se moglo potpuno zaustaviti, iako je reakcionarna nova vlada u Čehoslovačkoj povukla sve Dubčekove reforme, te je ironično da je slične reforme u sumrak SSSR-a pokušao provesti Gorbačov. Kada su ga upitali koja je razlika između njegovih i Dubčekovih reformi, njegov odgovor je glasio: „Devetnaest godina“.
Alexander Dubček, slovački političar, začetnik ideje Praškog proljeća
Inače, o Praškom proljeću i njegovom utjecaju pisao je i proslavljeni češki pisac Milan Kundera u svojoj najpoznatijoj knjizi Nepodnošljiva lakoća postojanja, i ona sjajno pokazuje duh tog vremena u Čehoslovačkoj, duh ljudi kojima je dana sloboda, a zatim su je oduzeli uplašeni i režimom instruirani golobradi vojnici iz Rusije koji ni sami ne znaju što su to ljudi u Čehoslovačkoj skrivili.
Studenti za bolji svijet
Francuski i čehoslovački primjer vjerojatno najbolje pokazuju stanje svijesti kod tadašnje omladine, stanje oslobođenja duha. Želja za prekidom klasnih, rasnih ili rodnih podjela u Francuskoj uistinu se može usporediti s željama Čehoslovaka za slobodom govora i slobodom mišljenja – iako naizgled različiti problemi, radi se o liberalnim stavovima ljudi koji su svoju viziju boljeg i pravednijeg svijeta pokušali provesti u djelo. Stanje postupnog oslobođenja, buđenja intelektualnog kritičkog duha pojavilo se i u Jugoslaviji, prvenstveno zaslugom Korčulanske ljetne škole.
Na njoj su istaknuti intelektualci iz cijele Jugoslavije izmjenjivali mišljenja o sociološkim i filozofskim temama, udarivši tako temelje slobodne misli u do tada, za nova mišljenja zatvorenoj Jugoslaviji. Više o Korčulanskoj ljetnoj školi i njenom utjecaju na studentske prosvjede u Jugoslaviji 1968. godine, pročitajte u drugom djelu feljtona.
