Horor-iskustvo s razgovora za studentski posao: Pitao me koliko imam kila i hoću li poraditi na izgledu
Među razne probleme s kojima se susreću studenti za vrijeme studiranja, svakako se nalaze i muke s poslovima. Rijetko koji student dođe do diplome, a da nema iza sebe barem jedan studentski posao. Neki rade kako bi si poboljšali životopis, no ima i onih koji nemaju drugi izbor. A prilikom razgovora za posao iskustva nerijetko znaju biti vrlo neugodna.
Foto: unsplash
Raditi uz studij je, reći će vam svi koji su probali, u najmanju ruku izazovno. Ako ne radite, onda znate koliko vremena u životu nemate – kada ste posljednji put imali dovoljno vremena da sjednete pročitati omiljenu knjigu ili pogledali neku novu seriju? Vjerojatno nekad na ljeto. Sad zamislite da imate još posao.
Za razliku od studija, posao je ozbiljna obaveza koja ima ozbiljnu motivaciju – novac. Iako bi fakultet također trebao biti dovoljno motivirajući da se pokrenete, za većinu to ipak ne funkcionira. No, zato posao i novci su bez problema dovoljan pokretač. I to ne samo za produktivnost na poslu, već i na faksu.
Hvatanje novog ritma naravno kreće tek nakon što ste dobili posao, a da biste došli do toga, u većini slučajeva morate proći razgovor za posao. Bilo da ste otvorena osoba ili ne, razgovor za posao mnogima teško pada. Pogotovo ako preko puta vas sjedi netko tko vam otežava situaciju.
Nije tajna da se poslodavci često ne ponašaju korektno kada su u pitanju studenti koji rade, a taj stav je često vidljiv i na samom početku. Postoje razna loša iskustva, a mi smo razgovarali s nekolicinom studenata koji su nam prepričali što se njima dogodilo.
Čudna atmosfera od početka
– Prije dvije godine sam išla na razgovor za posao koji mi je ujedno bio i prvi razgovor za posao u životu. Ured je bio u jednom hotelu. Iskreno više se ni ne sjećam čime su se bavili, no tražili su nekoga za sređivanje pošte, slanje e-mailova i takve neke banalne stvari. Ušla sam u ured i tamo su bili vlasnik (šef) te njegova asistentica. Čim sam ušla atmosfera mi je bila čudna i nije mi se svidjela. U desnom kutu je bio kauč na koji smo sjele asistentica i ja, a u drugom kutu je bio stol te je vlasnik sjeo na stolac ispred tog stola i gledao ravno u mene, mislim da nije bio ni metar udaljen od mene. Rekao je da ćemo obaviti testiranje i da će mi asistentica postavljati pitanja. Mislila sam da će to biti neka uobičajena pitanja, kao na primjer da navedem iskustvo i zašto sam se prijavila na ovaj posao, ali pitanja koja su mi postavili su bila skroz drugačija. Neka od pitanja su bila: ‘Jeste li pušač? Kako bi riješila jednadžbu s dvije/tri nepoznanice? Što moraš učiniti da bi dobila prvu isprintanu stranicu kad kupiš novi printer? Koliko je 15 minuta stupnjeva od punog sata? Koliko su duge stranice A4 papira?’ i slično. Uglavnom možete zamisliti moje iznenađenje i zbunjenost kad su počela takva pitanja, prisjetila se Nikolina (22) s Ekonomskog fakulteta.
Takvo ‘rešetanje’ je, dodaje trajalo točno pola sata, a to zna jer je na kraju intervjua upitana da procijeni trajanje razgovora.
– Cijelo to vrijeme je vlasnik sjedio sa strane i gledao u mene, mislim da nije progovorio riječ u tih pola sata. Jedva sam čekala da izađem odatle jer me jeza hvatala od njega i tog ureda. Osjećala sam se toliko glupo nakon tog intervjua jer iako sad vidim da je većina pitanja bila dosta lagana, u tom trenutku ja nisam znala ni svoje ime. Vlasnik se nije uopće potrudio da se osjećam ugodno ili barem ‘normalno’ u tom okruženju. Nisam na kraju dobila posao, ali znam da čim sam izašla iz ureda blokirala njegov broj jer nisam htjela imati ikakvog posla s njim, kaže Nikolina.
Teško je pripremiti se za razgovor za posao, zato što vas uvijek mogu iznenaditi s ovakvim pitanjima. Svakako je dobro prije odlaska na razgovor proučiti malo gdje točno idete – pročitati što piše na internetu o njima, tko tamo radi i slične informacije. Također, pripazite na koju se poziciju prijavljujete. Ipak je prvi dojam bitan – ali ne samo onaj koji ostavljate, već i onaj koji steknete.
– Mislim da je razgovor za posao jako bitna stavka jer na njemu stječemo mišljenja i o nadređenom i o tvrtki. Za mene je normalan razgovor gdje se osjećam opušteno i gdje bez straha mogu reći odgovore na pitanja. Po mom mišljenju to većinom ovisi o osobi koja postavlja pitanja (iako ima problematičnih i s druge strane) jer ako se ona postavi s visoka onda taj odnos baš i nema neku budućnost. I smatram da bi neke osnovne i najbitnije stavke o poslu nadređeni odmah trebao sam na razgovoru razjasniti, a ne da osoba koja je došla na razgovor mora neka škakljiva pitanja postaviti i onda se to smatra neprimjerenim, objasnila nam je Nikolina (22).
Svašta se može smatrati neprimjerenim, ovisno o kontekstu u kojem se spominje. No, ono što se je dogodilo našoj sljedećoj sugovornici je vjerojatno najgore moguće. Što je najgore, situacija se ponovila – to samo govori o tome koliko je kritično stanje.
Neugodni komentari, previše posla i neplaćanje
– Bila sam na razgovoru za posao u jednom kafiću punih pet minuta. Došla sam na adresu kafića, gdje me dočekao šef. Jedino pitanje je bilo jesam li ikada radila kao konobar i na moj negativan odgovor, šef nije imao nikakvu reakciju – bilo mu je bitno isključivo da će se zaposliti ženska osoba, nije bilo bitno nikakvo iskustvo niti vještine. Idući dan sam započela odmah s poslom. Radila sam sama – prala posuđe, posluživala na 25 stolova što znači minimalno 50 ljudi. Nisam imala nikakve pauze, a radila sam svaki dan preko deset sati, i tako tri mjeseca, koja nikada nisu bila isplaćena. Na moje primjedbe o neugodnim komentarima gostiju (uglavnom stalnih gostiju koje je šef poznavao osobno), odgovarao je kako sam sama kriva što sam žensko. Godinu dana kasnije, ponovo sam tražila sezonski posao. Otišla sam na razgovor u jedan restoran. Šefova pitanja su bila isključivo na temelju izgleda, koliko se često šminkam (jer želi gostima privući pozornost izgledom poslužitelja odnosno konobara u restoranu), koliko imam kilograma, planiram li poraditi na svom vanjskom izgledu dok počnem raditi, i slično. Svaki put sam dobila posao, no mnoge djevojke bi ih prijavile, rekla nam je Leda (20) s Građevinskog i arhitektonskog fakulteta u Osijeku.
Teško je reći što je u cijeloj ovoj priči najgore – ponižavanje studentice, prekomjeran rad, neisplaćivanje ugovora ili pak podržavanje neugodnih komentara? Ovo su situacije koje se treba izbjegavati i iz kojih se treba odmah otići. Nažalost, nemaju svi taj luksuz da si to mogu priuštiti, a upravo na to poslodavci i računaju.
Poanta cijele ove priče jest ta da treba uvijek govoriti o ovakvim stvarima. Kada doživite neugodno iskustvo, podijelite ga, i javno ako treba. Samo tako možemo reći ‘ne’ nasilnicima koji ugnjetavaju slabije od sebe. Samo tako se možemo izboriti za neko bolje sutra, gdje studentski posao neće biti patnja, već prilika za rast.
