Institut na kojem je Milardović glasao za vlastiti ugovor trebao se ugasiti još lani: Plan je propao
Institut za migracije i narodnosti, na kojem je Anđelko Milardović glasao za produljenje vlastitog rada, trebao se ugasiti još lani. Bio je to plan Ministarstva znanosti i obrazovanja koji je nakon izbora i smjene vlasti, po svemu sudeći, propao. Razgovarali smo s bivšom ministricom Blaženkom Divjak i njenim pomoćnikom te bivšim državnim tajnikom Tomom Antičićem.
Zgrada Instituta za migracije i narodnosti (IMIN)
Foto: Google Maps screenshot
Ovih dana detaljno izvještavamo o slučaju Anđelka Milardovića, poznatog profesora i političkog analitičara koji je dao glas za vlastiti nastavak rada na Institutu za migracije i narodnosti. Tako će se, ako se proces uspješno privede kraju, mirovinu izbjeći na najmanje dvije godine, tijekom kojih će dobivati visoku plaću znanstvenog savjetnika iz državnog proračuna. Ministarstvo znanosti i obrazovanja nam je već potvrdilo kako će, ako ne dođe do povećanja budžeta na IMIN-u, odobriti to produljenje. Institut na kojem će, veoma izvjesno, Milardović nastaviti raditi i nakon 65. godine, nije najspektakularnija znanstvena institucija u Hrvatskoj.
Ne funkcionira sustav znanosti
Za mandata prijašnje administracije u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, na čelu s Blaženkom Divjak, Institut za migracije i narodnosti okarakteriziran je kao jedan od znanstveno manje učinkovitih ustanova. Iz tog su ga razloga, zajedno s još nekoliko drugih, planirali rasformirati, a zaposlene znanstvenike i suradnike rasporediti po ostalim srodnim institucijama, poput Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIZ) te Instituta Ivo Pilar. Plan je pripremljen, potpisani su prvi dokumenti, samo je Vlada trebala donijeti odluku. No, to se nikada nije dogodilo. Tome Antičić, bivši državni tajnik i pomoćnik prošle ministrice znanosti, pojašnjava nam razloge iza takvog plana. Smatra da je 25 instituta, koliko ih brojimo u državi, previše i da bi racionalizacija njihova broja na nekih pet do deset bila itekako logična.
– Međutim, takav preustroj imao bi smisla u zemlji gdje sustav znanosti i radnih odnosa funkcionira, što nikako nije slučaj kod nas. Naime, spajanje instituta ustvari nema puno, ili ikakvog, smisla ako, radi zakona o radu, kolektivnog ugovora, i zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju efektivno nitko ne može dobiti otkaz, koliko god malo ili loše radio, niti se znanstvenika može ikako u praksi natjerati da promijeni svoje istraživanje. Radi toga smo u MZO-u pokrenuli nekoliko inicijativa, prisjeća se Antičić.
Prva inicijativa koju je pokrenuo pod administracijom profesorice Divjak tiče se upravo načina financiranja instituta. Prestali su s, kako kaže, povijesnom alokacijom sredstava, umjesto čega se išlo isključivo na programske ugovore. Tako su sredstva dodjeljivana ovisno o rezultatima kao što su domaći i međunarodni projekti, broj i kvaliteta članaka.
– Rezultat je bio da su najbolji instituti, kao što je IOR Split ili IRB dobili signifikantno više sredstava nego prije, a najlošiji puno manje. Najlošiji po zadanim kriterijima je ustvari bio Institut za migracije i narodnosti. Također smo napisali novi prijedlog ZZDVO-a, koji sada čeka u ladici u MZO-u, koji između ostalog stavlja puno jači naglasak na međunarodnu izvrsnost, omogućava lakši preustroj instituta, i dozvoljava da prve znanstvene pozicije ne budu odmah stalna radna mjesta već se uvodi takozvani ‘tenure track’ sustav gdje se znanstvenik nakon postdoktorskog usavršavanja mora najprije znanstveno dokazati prije nego što dobije stalno radno mjesto, pojašnjava u detalje izmjene zakonodavnog okvira koje su imali u planu.
‘Tražila bih da se izuzme onaj na koga se odluka odnosi’
Neki instituti su bolji, a neki lošiji, no i jedni i drugi opstaju. Odaje se dojam kao da neke institucije, među ostalim, postoje prvenstveno zbog toga da bi znanstvenici zaposleni na njima imali gdje raditi. Da su, zbog broja znanstvenih instituta neki postali sami sebi svrha, misli i bivša ministrica resora Blaženka Divjak.
– Takva visoka fragmentacija je obrnuto proporcionalna rezultatima koji su međunarodno relevantni, a posebno projektnoj aktivnosti. Posebnost Hrvatske je i da ima i neproporcionalno veliki broj instituta u društveno-humanističkom području. To je bio i razlog da smo u Odluku Vlade o programskom financiranju (rujan 2018) kao cilj do 2022. stavili okrupnjavanje znanstvenih kapaciteta što uključuje i smanjenje broja instituta, a u tom smjeru je išlo i programsko financiranje, kaže Divjak i pojašnjava da bi svaki institut, po novom modelu, trebao imati određen broj međunarodnih i domaćih projekata.
Ističe i kako bi institut trebali dati i određenu podršku gospodarstvu kroz inovacije i zajedničke projekte. Osim toga, tu su i da produciraju određene analize važne za javne politike. Umjesto toga, kaže Divjak, kod nas su se u nekim institutima utaborile razne klike, a prolaze i ponašanja koja bi trebala biti neprihvatljiva u akademskoj zajednici. Pitali smo je da prokomentira i kontekst produljenja Milardovićevog radnog odnosa na IMIN-u, odnosno da nam kaže što bi učinila da je u toj situaciji ministrica.
– U toj hipotetskoj situaciji tražila bih da se izuzme onaj na koga se odluka odnosi. To je važno i zbog poštivanja načela sprečavanja sukoba interesa. Ministarstvo znanosti i obrazovanja putem Upravnog vijeća, kojeg ministar jednim dijelom imenuje, treba preispitati tu odluku. Međutim, ovo je ipak na ministru da odluči u skladu sa svojim strateškim ciljevima, rekla je Divjak.
FLEKSIBILNIJI ZAKON O RADU
– Novi, puno fleksibilniji zakon o radu i kolektivni ugovor bi dakako bili nužni za cijeli proces, no nažalost mislim da u Hrvatskoj ne postoji volja za takve izmjene. Do kada se takvo pravno okruženje realizira smo pokušali reformirati institute s najlošijim znanstvenim rezultatima. I ravnateljica i Upravno Vijeće IMIN-a su itekako razumjeli probleme njihovog instituta, i pokušali su aktivirati svoje znanstvenike za kvalitetniji i koordiniraniji rad. Međutim, to nije bilo moguće, između ostalog i radi loših međuljudskih odnosa. Radi toga smo, opet u konzultaciji s ravnateljicom i UV-om, išli u gašenje IMIN-a i pripajanju njihovih znanstvenika srodnim institutima. Rezultat brojnih sastanaka i zahtjevnih pregovora je pripremljena Uredba o pripajanju IMIN-a Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskom institutu za povijest, i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, koja bi se danas mogla realizirati brzo, ako bi se svi u procesu složili oko toga, zaključio je Antičić.
