[INTERVJU] Osnivač sveučilišta VERN Štefanović otvoreno o tridesetoj obljetnici i ležećim policajcima u akademskoj zakonskoj regulativi
VERN’ je tridesetu obljetnicu obilježio s početkom akademskog djelovanja Sveučilišta te izvođenja tri nova sveučilišna preddiplomska studija – Cyber komunikacije, Internet stvari i Transmedijska dramaturgija. Bio je to dovoljan povod za razgovor s osnivačem VERN’a Brankom Štefanovićem o online nastavi u doba korone, planovima za razvoj, ali i onome što nije ostvareno zbog ‘ležećih policajaca’ na otvorenoj autocesti, kako slikovito Štefanović opisuje zakonsku regulativu u sektoru.
Branko Štefanović, osnivač VERN’a | foto: PR
Vern’ je uspješno okončao mentorsko razdoblje program i mogu za sebe reći da su Sveučilište. Na taj put je prije 30 godina krenuo Branko Štefanović, osnivač VERN‘a. Započeli su edukacijski poduzetnički pothvat sa stranim jezicima i informatikom, nastavili s jednogodišnjim programom usavršavanja za poduzetništvo, koji je uskoro postao njihov prvi preddiplomski stručni studij. Tisuće studenata završilo je njihove razne studije, imat će i prve sveučilišne prvostupnike, a uskoro dolazi i vrijeme za doktorske studije, najavljuje kroz intervju naš sugovornik.
Kada bi se mogli vratiti 30 godina unatrag, biste li opet krenuli investirati u visoko obrazovanje? Je li se isplatilo i u čemu još niste uspjeli?
Hm, zanimljivo pitanje. Imajući u vidu kako je tada izgledalo visoko obrazovanje u Hrvatskoj, po svoj prilici bih, jer je to za privatne investicije bio pravi „blue ocean“, netaknuta prostrana bonaca, koja naprosto vapi za tim da je se uzburka svježim poslovnim inicijativama.
Što se tiče isplativosti, ako mislite na financijsku isplativost, nije to eldorado, sigurno da postoje unosnije investicije. Međutim, „nije u šoldima sve“, pa ako kroz tu prizmu promotrimo VERN’ovo ulaganje u visoko obrazovanje uz sve izazove koje nosi sa sobom, pa tome još dodamo niz inovacija koje je to ulaganje, ne samo financijsko, nego još više intelektualno, ugradilo u sustav hrvatskog visokog obrazovanja, čovjek bude zadovoljan.
U čemu nismo uspjeli? Ostalo je još dosta posla da se popegla regulativa, to jest zakoni koji, nažalost, još uvijek ne potiču dinamiku razvoja visokoobrazovnog sustava, već naprotiv usporavaju procese djelujući, kako ja volim slikovito reći, kao serija ležećih policajaca na otvorenoj autocesti.
Imali ste zanimljivo i zakonski novo iskustvo izgradnje sveučilišnih studija u mentorstvu sa Sveučilištem u Rijeci. Kako ste zadovoljni s tom suradnjom i smatrate li da je takvo zakonsko rješenje kao preduvjet postajanja sveučilišta i dalje dobro za sektor?
Iskustvo suradnje sa Sveučilištem u Rijeci, konkretno s njihovim Ekonomskim fakultetom, bilo je da ne može biti bolje. Pogotovo imajući na umu sve okolnosti koje su godinama unazad pratile žalosne pojave u odnosima državnoga prema privatnom sektoru visokog obrazovanja, treba im skinuti kapu i zahvaliti, između ostaloga i za smionost, što i ovom prigodom činim.
U odgovoru na vaše prethodno pitanje osvrnuo sam se jasno na zakonsku regulativu koja prati procese razvoja visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Kad je u pitanju sama obveza mentorstva u nastajanju novog sveučilišta, zakonsko rješenje je logično. Međutim, u provedbi postoji niz nelogičnosti koje ponekad graniče sa zdravim razumom. Slikovit primjer: u našem slučaju, a to je prvi i za sad jedini slučaj prakticiranja te regulative, studenti koji su upisali mentorirani studij, slijedom postojećeg zakonskog rješenja, a posredstvom provedbenog pravilnika koji je očigledno napisan žmirećki, trebali su studirati na Sveučilištu VERN’ u Zagrebu, a studentskim pravima, dakle povlaštenim prijevozom, prehranom i sl. mogli su se koristiti isključivo u sjedištu mentorskog sveučilišta, to jest u Rijeci. Mislim da to dovoljno govori o (ne)promišljenosti te regulative. U redu, netko je pogriješio, treba mu oprostiti. Međutim, nadležnom ministarstvu trebalo je čitavih godinu dana da riješi tu birokratsku omašku. A to je neshvatljivo i nedopustivo. U međuvremenu, tko je trpio štetu? Studenti i VERN’. A tko je štetu platio? Naravno nitko. Evo, to su ti ležeći policajci.
Kako biste riješili situaciju s HKO-om, stalnim ustavnim tužbama i podjelama između sveučilišnih i stručnih studija? Zašto ste vi krenuli u smjeru razvoja sveučilišnih studija, imenom zvuče privlačno, ali što oni zapravo nude?
U tome grmu leže dva zeca. Prvi je pitanje svrhovitosti samog HKO-a i pripadajućeg zakona u vremenu u kojem se potrebe tržišta rada mijenjaju takvom dinamikom da ih, kao visoko obrazovna ustanova, učinkovito možete pratiti i na njih promptno reagirati, a što je u izravnom interesu gospodarskog i općedruštvenog razvoja, samo utoliko koliko ste slobodni od birokratskih spona, odnosno tih spomenutih ležećih policajaca, od kojih je jedan, po mome mišljenju, i taj Zakon o HKO-u. Ne tako davno, surađivali smo na jednom projektu sa Sveučilištem Aalto iz Helsinkija, a što finska sveučilišta znače u europskom i svjetskom visokoobrazovnom kontekstu, na to ne treba trošiti riječi. U toj suradnji dotaknuli smo se i EQF-a, dakle europskog kvalifikacijskog okvira, koji je temelj HKO-a, i njegove uloge u razvoju studijskih programa. Znate što su oni rekli, odmahujući rukom? Bit će pristojno da to prešutim.
Drugi zec zove se „akademski snobizam“. To je pojava da se u stanovitim akademskim, ujedno moćnim krugovima, svim silama želi zadržati jedno zastarjelo poimanje visokog obrazovanja, prema kojem bi sveučilišni studiji trebali biti više rangirani od onih stručnih, odnosno, da pojednostavim, znanost trebala biti apriori iznad struke, bez obzira na kvalitetu jednog i/ili drugog, dakle elita čak i bez pokrića. Bolonja, koja se jedva probila u naš tromi visokoobrazovni sustav, a tu je upravo VERN’ odigrao ulogu prethodnika, to je riješila sustavom ECTS i tu završavaju sva ta snobovska prepucavanja.
Zašto smo krenuli u smjeru razvoja sveučilišnih studija? Pa gledajte, VERN’ je u trideset proteklih godina toliko toga učinio na afirmaciji stručnog obrazovanja, toliko smo inovirali stručne studije u Hrvatskoj da je prirodno ta naša iskustva i te naše kapacitete prenijeti i u sveučilišnu vertikalu, kojoj, za razliku od stručne, ta zastarjela regulativa ne postavlja nerazumna ograničenja. To je u nekom smislu „pragmatična sankcija“ koja omogućuje VERN’ovim studentima da im samo nebo bude granica u realizaciji njihovih obrazovnih ambicija.
Planirate li doktorske studije i nove studijske programe, sveučilišne ili stručne?
Krenimo od kraja. Stručne studije Veleučilišta VERN’ integrirati ćemo u Sveučilište VERN’, jer to su bez svake sumnje najvrjedniji stručni studiji u područjima koja zahvaćaju. Integracijske aktivnosti u tom smislu već su započele.
Nove studijske programe, kako sveučilišne tako i stručne, nametnut će tržište rada i potrebe gospodarskog razvoja, a mi smo sve svoje uspjehe postigli pomno prateći i ispitujući jedno i drugo te adekvatno reagirajući na jedno i drugo. Uostalom, tako su i nastala ova tri, u Hrvatskoj i regiji potpuno nova sveučilišna studija, koja Sveučilište VERN’ pokreće ove jeseni: Cyber komunikacije i znanost o mreži, Internet stvari i Transmedijska dramaturgija. Tu politiku ne namjeravamo mijenjati.
Doktorski studiji? Naravno, čim za to dođe vrijeme, a to će biti uskoro.
Studenti često u neformalnim razgovorima, nevezano je li riječ o javnom ili privatnom visokom učilištu, govore da se ne može isto naplatiti ECTS u slučaju prave ili online nastave. Slažete li se s komentarima tih studenata ili i online nastava ima svoje skrivene troškove? Kako ste se vi snašli u online nastavi?
U ovim našim okolnostima treba razlikovati dvije pojave online nastave. Jedna su online studijski programi koji su u tome formatu zamišljeni, strukturirani i plasirani na tržište. Kao takve, studenti su ih odabrali da bi ih u tome formatu studirali. Takva online nastava ne troši prostor, ali troši neke druge resurse budući da kvalitetna online nastava zahtjeva znatna ulaganja. Može li to u konačnici biti jeftinije, to je stvar složene računice i tržišnih mehanizama.
Međutim, kad se online nastava događa na, da ih tako nazovem, kontaktno strukturiranim studijima, i to pod pritiskom nepredviđenih okolnosti kao što je korona, kad ste prisiljeni kontaktnu nastavu zamijeniti online nastavom privremeno, dok traje zakonska mjera potpunog ili djelomičnog lockdowna, što se ne da predvidjeti, vi ne možete anulirati, čak niti sniziti troškove prostora, izuzev zanemarivih troškova režija, jer prostor morate zadržati, kako bi se kad mjere budu ukinute vratili na nastavu u predavaonicama. Dakle, u takvom slučaju imate čak i povećane ukupne troškove, jer uspostava online nastave, da ponovim, svakako košta, a prostor paralelno morate plaćati.
Mi smo online nastavu odradili uspješno, imamo sjajnu ICT ekipu, entuzijastične nastavnike koji su se uhvatili izazova i odradili ga u iznimno kratkom vremenu na veliko zadovoljstvo velike većine naših studenata, o čemu svjedoče rezultati ankete koju smo među njima proveli. Potpuno smo spremni na izazove koje nameće ova situacija s koronom, a koja po svoj prilici najavljuje neku vrstu kombiniranog studiranja u formatu hibridne nastave, u kojoj će se neki sadržaju predavati online, a neki u malim studijskim grupama uz socijalnu distancu s maskama na licu. Vidjet ćemo.
Studiranje je u posljednjih 10 godina postalo masovno, upisne kvote su eksplodirale, kako se studenti uopće mogu snaći i prepoznati kvalitetu? Što je uopće kvaliteta u visokom obrazovanju danas u odnosu na prije 30 godina? Bi li AZVO trebao igrati važniju ulogu u prepoznavanju kvalitete?
Prvo treba, kao što kažete, definirati kvalitetu visokog obrazovanja. Što je to? Kako to mjeriti? Spominjete AZVO. Svaka im čast, odrađuju velik i kompleksan posao, obavljaju ga dobro, ali obavljaju ga slijedom regulative, evo opet ležećih policajaca, koju nisu oni stvarali, a koja je po mome mišljenju nedorečena, često i kontraproduktivna.
U reakreditacijskim postupcima, a tu se službeno radi o provjeri kvalitete, mjeri se svašta – koliko imate stalno zaposlenih nastavnika u odnosu na broj studenata, koliko imate doktora znanosti, docenata, predavača i viših predavača, sveučilišnih profesora…, koliko stručnih i znanstvenih radova objavljuju vaši nastavnici u jedinici vremena… i sve je to OK, iako i tu ima nelogičnih matematičkih izmjera i kompota od krušaka i jabuka.
Međutim, jedino što se ne mjeri, kao da nije važno, a po mome mišljenju to bi trebao biti ključni kriterij, jest učinkovitost studiranja. A ona se ogleda, prije svega u zapošljivosti studenata pojedinih studija, potražnji za njima na tržištu rada i to u najširem smislu, od malih poslodavaca do korporacija, od instituta do akademskih ustanova, te u njihovom napredovanju u razvoju karijera. Doduše, čini mi se da tu zakazuje i samo tržište rada, jer nema dovoljno razvijene mehanizme prepoznavanja kvalitete pojedinih visokoobrazovnih programa i ustanova. U tom smislu se osjećaju stanovita poboljšanja, ali ona za sad nisu dovoljna. Kad smo već kod toga, dozvolite mi da najavim VERN’ovo istraživanje koje će uskoro obraditi tu temu među poslodavcima.
Što očekujete od starog/novog ministra po pitanju sektora visokog obrazovanja?
Prije svega pozdravljam njegov izbor, a što očekujem može se iščitati iz onoga o čemu sam u ovom intervjuu najviše govorio – prije svega hitnu intervenciju u zastarjelu regulativu, tako da nova, umjesto da koči i umrtvljuje, krene poticati i ubrzavati procese i dinamičnost razvoja visokog obrazovanja.
Uhvati li se toga, proslavit će se.
________________
Nadopuna teksta 8. rujna
Reakcija AZVO-a na intervju s osnivačem VERN’a Brankom Štefanovićem
