[INTERVJU] Rektor Pero Lučin o Bolonji: Studentima dajemo premalo samostalnosti
Profesor Medicinskog fakulteta Pero Lučin je tijekom pristupnih pregovora s Europskom unijom bio voditelj Pregovaračke skupine zadužene za poglavlja Znanost i istraživanje te Obrazovanje i kultura. Danas je u javnosti prepoznat kao proaktivan rektor koji traži napredak riječkog Sveučilišta i visokog obrazovanja pa smo ga prepoznali kao adekvatnog sugovornika za reviziju Bolonjskog procesa u Hrvatskoj.
Rektor Pero Lučin Foto | Sveučilište u Rijeci
Bolonjski proces u Hrvatskoj provodi se cijelo desetljeće, a brojni problemi, koji su se pojavili već na početku, još uvijek nisu riješeni. U deset godina nismo realizirali ni osnovne ciljeve ‘Bolonje’.
Studenti koji završe preddiplomski nisu prepoznati na tržištu rada pa se studiranje u praksi produljilo. Provedba Hrvatskog kvalifikacijskog okvira je zapela te su i nakon osam godina vrlo slabašni rezultati te reforme. Zbog toga nije moguće u cijelosti provesti usklađivanje visokog obrazovanja s ostalim članicama Europske unije, a bez univerzalnog sustava vrednovanja slabo napreduje i mobilnost studenata i nastavnika.
Krajnje je vrijeme da se napravi ozbiljnija revizija procesa kako bi se napokon ispravile pogreške koje koče razvoj hrvatskog obrazovanja, ali i društva općenito.
Kako bi potaknuli javnost na raspravu, napravili smo intervju s predstojnikom Zavoda za fiziologiju, imunologiju i patafiziologiji Medicinskog fakulteta i rektorom Sveučilišta u Rijeci Perom Lučinom, koji je tijekom pristupnih pregovora s Europskom unijom bio voditelj pregovaračkih skupina zaduženih za znanost, istraživanje, obrazovanje i kulturu.
Pročitajte intervju i saznajte što bi Rektor Lučin mijenjao u visokom obrazovanju, a koje smo segmente ‘Bolonje’ uspješno proveli u prošlih deset godina.
U nedavnom intervjuu za Novi list spomenuli ste kako je vrijeme da se otvori rasprava o reviziji Bolonje pa nas interesira koliko su po Vama ostvareni osnovni ciljevi Bolonjskog procesa u hrvatskom visokom obrazovanju?
Teško je reći koliko je ostvareno, mislim da je prije svega politički dio procesa realizirao svoje ciljeve, a to znači da se ušlo u restrukturiranje reforme sustava visokog obrazovanja. Teško je zamisliti kako bi se jedan takav proces generirao iznutra, naročito u jednoj ovako maloj zajednici kao što je Hrvatska, koja teško može stvoriti toliko ekspertize da osmisli jedan konkurentan sustav pa je zato dobro da se u reformu išlo na nacionalnoj razini.
S druge strane, Bolonjski proces nije nastao od danas do sutra, nego je projekt koji se razvija, razvijali su ga svi europski eksperti i on je projektiran prema svim europskim standardima. Tako da se išlo u prilagodbu visokoobrazovnog sustava prema globalnim standardima.
Od svih tih aktivnosti, koje su bile zacrtane u šest pa onda u deset smjernica, a kasnije je nadodan i program cjeloživotnog obrazovanja te kvalifikacijskih okvira, jedan dio se realizirao u Hrvatskoj, a neki segmenti uopće nisu, kao što je recimo Hrvatski kvalifikacijski okvir, koji je još uvijek u povojima.
Koji su segmenti po Vama uspješno realizirani?
Uvedena su tri ciklusa visokog obrazovanja: preddiplomski, diplomski i doktorski. Jasno, to dobrim dijelom nije provedeno kako treba.
S jedne strane, ‘Bolonja’ u Hrvatskoj se događala u kontekstu početka ekonomske krize i nedovoljno jasno artikuliranih potrebnih kompetencija za zapošljavanje. U krizi je te kompetencije bilo jako teško osmišljavati, tako da je bez jasnih ciljeva većina starih programa de facto podijeljena u dva dijela i negdje više te negdje manje uspješna, ali generalno nedovoljno uspješna.
Doktorske studije nismo najsretnije uveli. Skratili smo doktorske studije i prebacili fokus na to da se doktorati izrađuju što prije. Napustili smo onaj koncept doktoriranja kao životnog djela i doktoranda kao šegrtovanja. Ali cijeli model doktorskih studija i doktorskih škola nismo implementirali u našem prostoru do kraja.
Sustav osiguravanja kvalitete je bila jedna od ključnih tema. Za to je osnovana i nezavisna agencija, pokrenuti su sustavi evaluacije, sustav akreditacije, reakreditacije. Pokrenuti su interni sustavi i ja bih rekao da smo to solidno odradili.
Agencija za znanost i visoko obrazovanje radi solidno svoj posao i cijelo administrativno poslovanje studijskih programa je u stvari dosta dobro. Naravno tu smo napravili i greške jer smo omogućili veliku fleksibilnost i to je jedno pitanje koje treba čim prije otvoriti. Fleksibilnost u prilagodbi programa, a onda naravno i u prilagodbi kompetencija. Nismo uveli dovoljno praktičnih kompetencija u studijske programe, u smislu da student uči uz rad.
Paralelno smo s implementacijom Bolonjskog sustava mijenjali organizacijsku strukturu sveučilišta i strukturu radnih mjesta. Tako da u tom segmentu je cijeli proces imao ograničenja. Studijske programe nismo prilagodili kako treba potrebama društva i tržištu rada, jer cijeli sustav kvalifikacija u javnom i poslovnom sektoru nije pratio ono što radi Bolonja pa smo imali jedno pet-šest godina situaciju da smo “proizvodili” prvostupnike i magistre struke, a da smo u većini naših poslovnih sustava imali visoku i višu stručnu spremu, što je uvođenjem Bolonje nestalo. Međutim, to je bio problem i u cijeloj Europi pa je zbog toga i pokrenut sustav Nacionalnih kvalifikacijskih okvira.
Već u pri donošenju Zakona o visokom obrazovanju napravljena je greška koja je utjecala na loš status ‘prvostupnika’. Naime, prema članku 71. tog zakona ‘preddiplomski studij osposobljava studente za diplomski studij te im daje mogućnost zapošljavanja na određenim stručnim poslovima’. Možete li to komentirati i tko je odgovoran za postavljanje takvih kvalifikacija?
Odgovorni su naši fakulteti koji su kreirali studije u kontekstu strukture profesora i u kontekstu razumijevanja profesija, odnosno kvalifikacija. Kadrovima obrazovanim po “starom sustavu” teško je zamisliti da postoji “pola diplomiranog pravnika, ili liječnika”.
U nekim drugima je to puno lakše zamisliti, tako da su se fakulteti pokušavali domisliti kako dovršiti prvi ciklus, iako su se mnogi vodili idejom da se kompletna kvalifikacija stekne tek nakon što se kompletira prvi i drugi ciklus, tako da na neki način imamo situaciju produljenja školovanja.
Iako, veliki broj poslova u našem društvu nema potrebe za specijalističkim obrazovanjem, što bi zapravo trebao biti diplomski studij.
Jeste li Vi kao pregovarač s EU za znanost, istraživanje, obrazovanje i kulturu upozoravali na te pogreške?
Naravno, pokušavali smo tumačiti, domisliti i nismo dobro primijenili sustav ECTS bodova i sustav mjerenja radnog opterećenja i ocjenjivanja studenata. To smo kreirali po principu ‘a la carte’, ovo mi se sviđa, ovo mi se ne sviđa. Tako da smo napravili jedan hibridni model, koji se većim dijelom vratio na staro. A Bolonja prije svega znači promjenu paradigme u načinu poučavanja i izgradnje sustava vrijednosti. Dakle, relativno ocjenjivanje kod nas nije zaživjelo i mi nismo mogli prihvatiti taj dio kulture.
Naravno, generalni problem Bolonje u ovim prostorima je i pitanje fleksibilnosti zapošljavanja, jer se taj proces temelji na modelu fleksibilnosti i sigurnosti, dakle i socijalnom modelu, a te društvene promjene se nisu dogodile. Bolonja je ostala kao jedan otok koji je rastao onoliko koliko su naši profesori uspjeli domisliti, ali im kompletno okruženje nije dozvoljavalo daljnji rad i u jednom trenutku dogodio se zastoj koji još uvijek traje.
A što je s odlukom prema kojoj se studenti, koji su završili fakultete po starim programima, se na kraju izjednačavaju s diplomskim studijima. Je li to po vama greška zbog koje su preddiplomci danas slabo zapošljivi, s obzirom na to da se kroz tu odluku implicira da oni nisu stekli potpunu kvalifikaciju, kao što je to bilo tijekom starog četverogodišnjeg programa?
Puno se razgovaralo o tome, ali mislim da drugog rješenja nije bilo, jer se u tom trenutku nisu mogle uvesti dvije kategorije visokoobrazovanih ljudi. Na kraju, osnovna ideja Bolonje i kompetencija se temelji na ishodima učenja.
Pojam ishoda učenja na samom početku nismo u potpunosti razumjeli, on je uveden u cijeli proces negdje 2005., dakle tada se tek “zahuktao”. Razumjeli smo što zna osoba koja je slušala 100 sati predavanja, ali one takozvane soft skills, ili opće kompetencije, prije 2005. nismo ni mislili da treba ugrađivati u programe.
Do sada smo manji dio ugradili i iza svakog tko je završio visoko obrazovanje i tko je stekao kvalifikaciju mastera trebao bi slijediti opis kompetencija, što taj čovjek može, zna i treba raditi. Dakle, nije bitan broj godina i sati već opis sposobnosti nekog čovjeka nakon određene razine školovanja. A mi smo tada razumjeli jedino broj godina.
Nije li se, prema dokumentima o Bolonjskom procesu, preddiplomski studij trebao izjednačiti sa starim programima, tako da se oni revidiraju, moderniziraju i uvedu kao pročišćeni četverogodišnji ili trogodišnji programi, ovisno o lokalnoj tradiciji sveučilišta u pojedinim državama? Pri tome bi diplomski bio bliži starom magistarskom studiju, koji je prije kao izvanredni program trajao dvije godine?
Ne baš, jer diplomski studij bi trebao obrazovati za specijalistička znanja i to dobrim dijelom praktična znanja. Trebalo je iz starih studijski programa, koji su trajali četiri godine, izvući one specijalističke dijelove i pretvoriti u diplomski studij. Onda bi preddiplomski bio općenit, a diplomski specijalistički.
Ali nakon preddiplomskog bi trebalo biti nekoliko mogućih puteva diplomskih studija, dakle fokusirana specijalistička znanja i to je ideja Bolonje. A mi smo de facto općeniti studij koji je imao komponente specijalističkih znanja, pretvorili iz četiri u pet godina pa je i diplomski ostao dobrim dijelom općenit s premalo praktičnih kompetencija.
Jeste li zadovoljni preddiplomskim programima na Sveučilištu u Rijeci?
Prije svega, način poučavanja, praćenja i ocjenjivanja studenata bi mogao biti bitno bolji. On je zastario i studentima dajemo premalo samostalnosti.
Jesu li studenti koji završe preddiplomski studij u Rijeci osposobljeni za tržište rada?
To je teško jednoznačno odgovoriti. Ako ima puno onih koji su završili diplomski studij, jasno je da oni onda imaju prednost u odnosu na preddiplomce, iako za mnoge poslove u suštini nije potrebno specijalističko obrazovanje.
Može li se danas, nakon punih deset godina provedbe Bolonjskog procesa u Hrvatskoj ocijeniti značaj Bolonje za hrvatski obrazovni sustav?
Koliko god mi prigovarali Bolonji, treba biti svjestan činjenice da smo mi, koji to ocjenjujemo, obrazovani u jednom sustavu koji je bio konstruiran kao sustav za obrazovanje deset do petnaestak posto najuspješnijih. U Hrvatskoj danas oko 70 posto srednjoškolaca upisuje studij. Prema tome, jasna je potreba za školovanjem. Struktura se uspjela promijeniti i mislim da su napravljeni značajni pomaci i Bolonja je učinila vrlo pozitivan napredak.
Međutim, prvi problem Bolonje je to što je to proces koji se nikada ne završava i stalno se mora razvijati i ne smije se zaustavljati.
Drugi problem Bolonje u Hrvatskoj je što se i šire okruženje mora prilagoditi onom što je zacrtano tim procesom, a većina društvenih promjena se nije dogodila.
Konačno, toliko kompleksna reforma kao što je Bolonja zahtijeva dobro osmišljeno projektiranje i investiranje, zahtijeva i kreiranje znanja, a u to se nije dovoljno uložilo.
Jedan od ciljeva Bolonjskog procesa je i mobilnost studenata i nastavnika, gdje je Hrvatska još uvijek pri dnu u odnosu na ostale zemlje EU. Kako bi se to moglo riješiti?
Ako govorimo o europskoj mobilnosti, ona je dio europskog programa koji se financira iz EU pa onda postoji i mobilnost. Ukoliko želimo razvijati mobilnost između hrvatskih sveučilišta, onda u to treba ulagati.
Naravno, ako govorimo o internoj mobilnosti da studenti mogu birati predmete i teme obrazovanja s drugih studijskih programa, to je pitanje organizacije i strukture sveučilišta i zatvorenosti samih fakulteta i odjela. Dakle, jednim dijelom sigurno je problem organizacija koja cijelu stvar čini složenom.
Isti problem je i s istraživanjima na sveučilištima i koliko god ljudi kod nas vole kritizirati hrvatska sveučilišta smatram da je kod nas produktivnost relativno dobra s obzirom na to kolika su ulaganja. Ipak, mislim da bi se i s ovakvim sustavom mogli postići bitno bolji rezultat pa bi Hrvatska po mojoj procjeni trebala biti negdje na 35. mjestu, a za dodatno poboljšanje produkcije i kvalitete jednostavno treba više ulaganja.
U intervjuu za Novi list ste prije nešto više od dvije godine spominjali da se promjena modela upravljanja sveučilištima treba provoditi u dvije faze. U prvoj je potrebna zakonska prilagodba za promjenu iz zastarjelog modela državnog upravljanja sveučilišta u model državnog nadziranja, a u drugoj sama realizacija novog modela koji bi omogućio veću autonomiju sveučilišta. Pri tome se povećava i odgovornost institucija pa nas interesira, smatrate li da su hrvatska sveučilišta dovoljno razvijena i odgovorna da se mogu nositi sa svojom autonomijom?
Mislim da jesu, naravno, ono što je bitno i potrebno je da se sveučilišta izgrade kao institucije. Dakle, hrvatska sveučilišta su još uvijek nedovoljno izgrađena kao institucije. Nemaju razvijene jake mehanizme i procedure pomoću kojih bi upravljali svim svojim djelatnostima.
Puno toga je fragmentirano, nalazi se na fakultetima, a fakulteti su pravne osobe koje vrlo malo komuniciraju pa se gubi snaga u izgradnji tih zajedničkih institucijskih procedura. Te procedure podrazumijevaju i odgovornost svakog pojedinca, od tehničkog osoblja do redovitog profesora. Mislim da taj process implementacije pune autonomije sveučilišta podrazumijeva izgradnju cijelog niza procedura i u to nije dovoljno investirano. Autonomija podrazumijeva i autonomno upravljanje svojim kadrovima, odgovornost za plaće, ishode rada i istraživanja i slično.
Još uvijek smo zapravo u prvoj fazi promjene zakonodavstva?
Modelski gledano, mi smo u devedesetima imali klasični model državnog upravljanja, gdje je država preko ministarstva sve kontrolirala, a sveučilišta i fakulteti su bili državne službe gdje se moralo odrađivati ono što je država očekivala. Prije svega, održavati nastavu i nešto malo istraživanja za osobni i profesionalni razvoj kako bi se zadovolji kriteriji za napredovanje.
U međuvremenu se pozicija sveučilišta posvuda u svijetu promijenila pa se i u Hrvatskoj stvorila ideja da je potrebno promijeniti ulogu i značenje sveučilišta te se krenulo u napuštanje modela državnog upravljanja u model državnog nadziranja. U suštini cijeli proces Bolonje je i konstruiran na konceptu državnog nadziranja. To znači da su institucije autonomne, ali da postoje jasni mehanizmi kojima se dokazuje odgovornost sveučilišta.
Mi smo jedan dio toga napravili, ali nismo to do kraja proveli tako da smo još uvijek u tranziciji koja traje skoro već petnaest godina pa sada imamo hibridni model između državnog upravljanja i nadziranja.
Spomenuli ste da se treba pomoću većih financijskih ulaganja modernizirati organizacija sveučilišta?
Da, treba bitno modernizirati organizaciju i način poslovanja, a uloga i koncepcija sveučilišta od onda kada smo počeli razmišljati o ‘Bolonji’ do danas se u većini država bitno promijenila i mislim da je i hrvatskom društvu postalo jasno da oporavak ekonomije i razvoj nove industrije dobrim dijelom ovisi o transferu znanja, što znači i o snazi sveučilišta.
I kod nas polako postaje jasno da su sveučilišta ta koja moraju “potegnuti” društvo naprijed . Osim toga, mislim da se osvijestila činjenica kako se nikakvim političkim manevrima ne može doći do razvoja novih industrija i nove ekonomije i da je to jedino moguće kroz znanje, inovacije i drukčiju organizaciju poslovanja.
A što je s autonomijom fakulteta. Treba li se ona također povećati, ostati ista ili smanjiti?
Važno je naglasiti da se ona nikako ne smije ukinuti, ali se treba smanjiti i treba naći razumnu mjeru u kojoj autonomija fakulteta neće štetiti ili usporavati razvoj cjeline.
Možete li odrediti koji bi se dijelovi autonomije trebali ukinuti ili smanjiti?
Smatram da je ključna stvar u ovom trenutku provedba ugovora o radu i ostvarivanje radnog vremena zaposlenika, odnosno nastavnika na sveučilištima i fakultetima. Dakle nastavnici bi, ali i svi ostali zaposlenici, trebali svoje radno vrijeme i radne obaveze ostvarivati na cijelom sveučilištu. Naime, sadašnja podjela sprječava nastanak integriranih programa među fakultetima.
Danas je moguće napraviti integrirani program i mi se tu i tamo pohvalimo s nekim, ali dok se ne dogodi ova promjena to je iznimno teško. Dakle, upravljanje radnim vremenom bi svakako trebalo biti na razini sveučilišta. Organizacijsko i financijsko poslovanje mora biti u autonomiji fakulteta. Čak i kad ne bi postojali fakulteti kao pravne osobe, opet bi morala biti određena razina organizacije i autonomije jer drugačije je tehnički neizvedivo.
Napredak fakulteta i sveučilišta ocjenjuje se kroz rang liste svjetskih sveučilišta. O tome ste i Vi pričali na početku mandata pa ste najavili kako će jedan od ciljeva biti i to da riječko Sveučilište napreduje na tim listama?
Naš cilj je bio da uđemo u prvih 500 u Europi i to smo ostvarili. Naravno, pitanje je kako se mjeri, ali ako gledamo ona metrička mjerenja, ili ako gledamo mjerenja prema znanstvenoj produktivnosti, mi smo 460. u Europi.
Međutim, važno je istaknuti kako ne postoji relativno mjerenje već samo apsolutno. Sveučilište u Rijeci nije još dovoljno veliko pa ne može konkurirati svjetskim sveučilištima. Kod nas ima ukupno oko tisuću nastavnika i istraživača pa ne možemo konkurirati sveučilištima koji imaju pet ili deset tisuća. Mi naravno želimo biti i bolji pa ući među 500 u svijetu, ali za to ipak treba malo vremena i investiranja, ali vjerujem da će se i to dogoditi u skoroj budućnosti.
Za kraj ćemo malo izaći iz Bolonjskog procesa te se osvrnuti na Europske sveučilišne igre, veliki događaj za Hrvatsku kroz koji će Rijeka sa Zagrebom ugostiti oko 5.000 studenata iz cijele Europe. U kojoj je fazi priprema i hoće li sve na vrijeme biti gotovo?
Vjerujem da hoće. Radovi teku dobro. Tri paviljona od 750 kreveta su u izgradnji. Do zime će sva tri objekta biti zatvorena pa će se moći prijeći na unutarnje radove i osim ako se nešto jako nepredviđeno ne dogodi to bi moralo biti gotovo u lipnju iduće godine.
