Još jedna bizarna hrvatska priča: Završiš faks vani pa dok ti priznaju diplomu – izgubiš posao
Zamislite ovo. Odeš u inozemstvo i završiš faks koji se ful traži u Hrvatskoj. Po povratku doma prijaviš se za posao, ali ti kažu da trebaš nostrificirati diplomu. Ti šalješ potvrdu da si diplomirao, ali ne, Agencija te traži onaj ‘fancy’ komad papira koji ćeš dobit tek na promociji za godinu dana. Osim toga, za platiti taj proces treba ti prosječna hrvatska plaća. Ti zbog toga ne možeš do traženog posla u struci, nego ideš raditi u – dućan. Sad možete prestati zamišljati. Upravo se to dogodilo Vidi Fućak koja kao magistra socijalnog rada upravo skuplja novac radeći u trgovačkom centru, kako bi joj se mogla priznati diploma te je dovesti do posla u struci. Detaljno istražujemo zašto je taj postupak tako kompliciran, a o svemu razgovaramo i sa cijenjenim filozofom Pavelom Gregorićem koji je magisterij i doktorat stekao na prestižnom Sveučilištu u Oxfordu.
Foto: Unsplash; Yuhan Du
Kada netko završi faks u inozemstvu i vrati se natrag u svoju matičnu državu, nerijetko mora proći proces nostrifikacije. Nostrifikacija, kako se kolokvijalno naziva, zapravo je priznavanje akademskih kvalifikacija stečenih u inozemstvu i eventualno usklađivanje titule koju je osoba dobila u drugoj državi, u odnosu na važeće titule u matičnoj. Taj proces kod nas provodi Agencija za znanost i visoko obrazovanje (AZVO), a nostrifikaciju uglavnom traže javna poduzeća, kao primjerice centri za socijalnu skrb ili ustanove u kojima rade socijalni radnici. Zašto baš socijalni radnici? Zato što upravo o jednoj mladoj socijalnoj radnici imamo bizarnu crticu.
Izgubila diplomu jer AZVO traži ‘fancy’ papir
Vida Fućak faks je završila u susjednoj Sloveniji, magistrirala je socijalni rad, a po povratku u Hrvatsku od komore socijalnih radnika dobila je informaciju da joj priznavanje diplome za rad u struci – ne treba. No, kako piše Novi list, prijavila se za posao u jednom riječkom domu da bi na dan razgovora iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike stigao dopis da za zaposlenje ipak treba ovlaštenje komore. Tek je, kaže Vida novinarima Novog lista, nakon tri mjeseca dobila informaciju da joj iz stručne komore mogu pomoći s nostrifikacijom.
No, problem je nastao, zapravo, i prije nego što je otpočeo taj proces. Osim što za nostrifikaciju, uključujući i troškove koje treba platiti stručnoj komori i prevoditelju, treba nekih 5-6 tisuća kuna, AZVO neće priznati kvalifikaciju na temelju ičega osim onog sjajnog ‘fancy’ dokumenta koji nazivamo diploma. Taj dokument, znaju i ptice na grani, ne izdaje se po diplomiranju. Nakon što obranite završni, diplomski ili magistarski rad, od većine europskih sveučilišta dobit ćete uvjerenje ili potvrdu da ste diplomirali, dok se na ‘fancy’ papir koji zahtijeva AZVO zna čekati i više od godinu dana.
Zbog svih tih okolnosti, posao u iznimno deficitarnoj struci, Vidi je iščezao iz ruku, a na mjesto koje je mislila da će dopasti njoj, zaposlene su dvije nekvalificirane osobe. Sada radi u trgovačkom centru kako bi zaradila novac za platiti troškove nostrifikacije i kako bi se nekada u budućnosti mogla zaposliti u struci u kojoj, ponovno naglasimo, nedostaje kvalificiranih stručnjaka i fakultetski obrazovanih socijalnih radnika.
Agencija se skriva iza propisa
Odmah nakon što smo saznali za ovu priču kontaktirali smo Agenciju za znanost i visoko obrazovanje koja, kako smo spomenuli, kod nas provodi postupak priznavanja inozemnih kvalifikacija. AZVO je bio taj koji nije htio prihvatiti potvrdu o diplomi magistre socijalnog rada, zbog čega je, među ostalim, izgubila i inače gotovo pa siguran posao. Iz tog smo razloga kontaktirali Agenciju te ih upitali može li se taj postupak inače nešto ubrzati te vide li u budućnosti mogućnost da se kvalifikacije priznaju na temelju potvrde o diplomi.
Iz AZVO-a se, ukratko, skrivaju iza propisa. Kažu kako u skladu sa zakonima oni inozemne kvalifikacije priznaju kroz upravni postupak i to mogu i moraju provesti ‘isključivo na temelju formalne, propisom definirane javne isprave kojom se dokazuje završetak visokog obrazovanja u inozemstvu’. Napominju kako je postupak koji provode upravni te se završava rješenjem o priznavanju koje je, po svojoj naravi, izvršno. Vezano za naše drugo pitanje, kažu da i dalje imaju obvezu postupati u skladu s navedenim propisima. Ni riječi o tome trebaju li se propisi, možda, malo mijenjati.
Upitali smo ih potom i ne čini li im se bizarno da zbog dugačkog, kompliciranog postupka priznavanja diplome netko izgubi priliku za inače siguran posao u deficitarnoj struci. Tu smo opet dobili, više manje, isti odgovor. AZVO je javna institucija, pišu, koja je dužna postupati u skladu s važećim zakonima što ih ne razlikuje ni od jedne druge inozemne institcuije koja provodi formalni postupak priznavanja diplome; ističu tu, ‘posebno onih koje provode upravni postupak’.
KOLIKO TRAJE POSTUPAK?
Optimalan rok trajanja procesa priznavanja diplome, odnosno rok unutar kojeg se taj proces treba riješiti je 60 dana o datuma zaprimanja pune dokumentacije, a AZVO sam taj postupak naplaćuje 400 kuna. Pitali smo ih da nam kažu koliko prosječno traje jedan takav slučaj, no izgleda da podatke nisu imali. Kratko nam kažu kako Agencija svaki zahtjev za nostrifikaciju rješava pojedinačno, slučaj po slučaj, no napominju da je neke zahtjeve, naravno, moguće riješiti i u puno kraćem roku od navedenog zakonskog roka. Ovih se 60 dana odnosi, naglasimo, na punu dokumentaciju; ako netko godinu dana čeka ‘fancy’ diplomu od svog faksa, postupak uopće službeno ne može ni početi.
Zašto se uopće provodi nostrifikacija?
Pavel Gregorić, jedan od najutjecajnijih domaćih filozofa, s doktoratom stečenim na prestižnom Sveučilištu u Oxfordu, sada znanstveni savjetnik na Institutu za filozofiju, za srednja.hr pojašnjava zašto postoji objektivna potreba za priznavanjem akademskih kvalifikacija stečenih u inozemstvu.
– Postupak nostrifikacije je potreban zbog toga što sveučilišta u različitim zemljama dodjeljuju diplome različitih naziva za različite obrazovne stupnjeve koji su stečeni temeljem različitih programa u različitim trajanjima. Tim postupkom utvrđuje se istovrijednost diploma, odnosno utvrđuje se kojem bi našem stupnju odgovarao neki inozemni stupanj, s obzirom na odrađeni program, njegovo trajanje i stečene kompetencije.
Plastično, kada završite diplomski studij kod nas dobijete titulu magistra, a u nekoj drugoj državi, ta titula je možda specijalist. Po povratku u Hrvatsku nekako ih treba izjednačiti. Nekada iz naziva koji se nalazi u diplomi nije uvijek jasno s kojim ga zvanjem treba izjednačiti u matičnoj državi.
Zbog takvih slučajeva važna je nostrifikacija. Tu se Gregorić prisjetio svog dvogodišnjeg magistarskog studija filozofije na Oxfordu koji se zove ‘Bachelor of Philosophy’ (BPhil), pa bi ga netko neupućen vrlo lako mogao izjednačiti s prvostupničkim (bakalaureatskim) studijem kod nas.
Izdaju se svakakve diplome
No, Gregorić spominje još jedan razlog koji je važan za visokoobrazovne institucije u regiji i diplome koje izdaju.
-Za nas je bitno da postoji procedura nostrifikacije jer u regiji imamo institucije upitne kvalitete koje izdaju svakojake diplome, pa tako za dosta upitne studijske programe možete dobiti titulu magistra. Stoga je važno da postoji neko stručno tijelo koje će procijeniti kako tako dobiveno zvanje uskladiti sa zvanjima u Hrvatskoj, pojašnjava nam.
Postupak priznavanja inozemnih kvalifikacija, ili kolokvijalno ‘nostrifikaciju’, u Hrvatskoj provodi Agencija za znanost i visoko obrazovanje (AZVO). Radi se o neovisnom tijelu koje na nacionalnoj razini, osim navedenog, ocjenjuje visoka učilišta te donosi preporuke za poboljšanje i nastavak rada. Gregorić smatra da je naš model, u kojem neovisna agencija provodi postupak priznavanja diploma, ispravan.
-Dobro je da nostrifikaciju provodi jedno tijelo na nacionalnoj razini, a ne pojedini fakulteti, jer bi različiti fakulteti mogli naplaćivati uslugu po različitim tarifama, procedura bi mogla trajati jako dugo, a postoji mogućnost i da se kandidatima odugovlači s rješavanjem njihova predmeta, ako iz nekog razloga ne uživaju simpatije u dotičnim fakultetskim krugovima, kazao je.
U prošlosti su se, prije nego što je ustrojen AZVO, upravo na taj način provodili postupci nostrifikacije inozemnih diploma.
Potvrda bi trebala biti dovoljna
Međutim, kako i potvrđuju svjedočanstva s početka ove priče, ta procedura ima svojih mana. Agencija tako, da bi uopće priznala inozemnu kvalifikaciju, zahtijeva dokument diplome, istovremeno ne prihvaćajući potvrde o diplomiranju ili doktoriranju.
Situacija je takva da se na inozemnim sveučilištima završetkom studija obično dobije potvrda, odnosno certifikat da je osoba diplomirala ili doktorirala, dok za onaj fini papir diplome, treba izdvojiti nešto novca te nerijetko čekati i po godinu dana da sveučilište izda taj dokument.
Gregorić je mišljenja da bi se potvrda o diplomiranju ili doktoriranju mogla koristiti kao osnova za priznavanje inozemne kvalifikacije, jer u Agenciji koja provodi nostrifikaciju postoje službenici koji u većini slučajeva mogu razmjerno lako provjeriti s inozemnim sveučilištem radi li se o vjerodostojnoj ispravi. Naravno, ako se ni temeljem službenih upita u refaradi inozemnog sveučilišta ne uspije utvrditi radi li se o vjerodostojnoj ispravi, smatra Gregorić, onda nema druge nego od kandidata zatražiti da dostavi diplomu.
