Kako izgleda život u dječjem domu? Pričali smo sa studentom kojeg su roditelji izbacili iz kuće zbog seksualnosti
Svako dijete zaslužuje odrasti u domu punom ljubavi. Upravo to moto je SOS Dječjih sela Hrvatske. Kada djeca izgube roditelje ili više ne mogu živjeti s njima, oni pružaju alternativnu skrb u dječjim selima Lekenik i Ladimirevci. Osim skrbi obiteljskog tipa, postoje i programi za mlade SOS Zajednica mladih koje su zapravo male domske zajednice. Cilj je osposobiti mlade da postanu samostalni, samodostatni i odgovorni za svoju životnu situaciju te zaposlenje. U Zajednici mladih živio je, odnosno na jedan način i dalje živi, Ivan Šarić, student fizioterapije s kojim smo razgovarali o njegovom iskustvu koje bi on sam opisao kao – dinamično.
Ivan Šarić odrastao je u SOS Zajednici mladih | foto: privatna arhiva
Nakon završetka osnovne škole djeca iz SOS Dječjeg sela upisuju srednju školu te život započinju u SOS Zajednici mladih. U jednoj zajednici živi do 14 mladih oba spola te u njoj mogu boraviti do kraja srednje škole. U njoj se mladi osnažuju u fizičkom, psihološkom i emocionalnom smislu, a rješavaju se i pitanja mogućeg zapošljavanja te stambenog pitanja. Takve dvije zajednice postoje u Zagrebu te u Osijeku. Ivanu Šariću, studentu treće godine prijediplomskog studija fizioterapije na Sveučilištu Sjever, život se promijenio kada je svoju sobu u roditeljskom domu morao zamijeniti onom u domu koju je i dijelio s cimerom. Sve to zbog – seksualnosti.
‘Najbolja odluka bila je udaljiti se’
– U Zajednicu mladih Osijek dospio sam zbog svoje seksualnosti. Naime, moji biološki roditelji nisu mogli prihvatiti tu činjenicu te su stvari eskalirale. Najbolja odluka bila je udaljiti se. To nije bilo jednostavno, ali danas sam beskrajno sretan da sam učinio taj korak. Tako je moje putovanje u skrbi krenulo u rujnu 2018. godine, a traje i dalje na neki način. Iako više ne živim u dječjem domu, i dalje sam povezan s ljudima koji tamo rade i smatram ih jednim dijelom obitelji, rekao je Ivan za srednja.hr.
Život u dječjem selu opisuje kao dinamično i ‘nikad nije dosadno’ iskustvo. Ivan nam je kazao kako život u domu donosi one dobre i one manje dobre strane, ali sada kada je stariji na cijelo iskustvo boravka u skrbi gleda pozitivnije. Njegov dan u domu počinjao bi odlaskom u školu, popodnevnim učenjem te ponekad kavom s prijateljima. Usto, tu su i same obaveze u domu.
– Postoje i dnevni zadatci u domu. Uglavnom su to bili mali kućanski poslovi kako bi se prostor održao čistim i urednim. Mnogima, pa tako i meni, to nije bilo drago u tim godinama. Ali, na kraju se isplatilo poštovati kućni red i pravila jer jednom kad izađeš u svijet shvatiš da su to normalne svakodnevne obaveze svih ljudi, naglasio nam je Ivan.
Sama prilagodba nije mu bila laka jer se život s roditeljima u obiteljskoj kući ipak razlikuje od života s vršnjacima. Najteže mu je bilo dijeljenje sobe s cimerom. U roditeljskoj kući imao je svoju sobu te mu je samo privikavanje da treba dijeliti sobu s još jednom osobom bio najveći izazov. Sve ostalo odradio je, spomenuo nam je, uz pomoć djelatnika doma koji su na raspolaganju cijele dane i noći.
Najdraže sjećanje – zagrljaj s tetom Brankom
– Dok se pokušavam prisjetiti svojih prvih školskih dana u novoj sredini, shvaćam da je to ipak bilo izrazito stresno, iako sam do nedavno mislio da to nije ništa posebno. Sjećam se kako sam sjedio u hodniku, poprilično anksiozan oko ulaska u učionicu s novim kolegama. Na kraju je sve to bila moja nestvarna sliku koju sam si kreirao. Kolege iz razreda bile su divne osobe koje su me prihvatile poprilično brzo. Sada se na sve to prisjećam s osmijehom na licu. Definitivno ostaje topao osjećaj oko srca, objasnio nam je Ivan.
S djecom u domu Ivan nije bio toliko blizak, ali nam je pojasnio da sjećanja ostaju. Bilo je smijeha na stepeništu u sate kada nisu smjeli biti na hodniku do utjeha nakon iscrpljujućeg dana. Najdraže sjećanje na dom mu je zagrljaj s tetom Brankom. I dan danas sjeća se samog zagrljaja, ali ne i razloga zbog kojeg je do njega došlo.
Ivan Šarić nakon boravka u domu upisao je studij fizioterapije | foto: privatna arhiva
– Bio je to zagrljaj bez riječi, ušetali smo u ured i samo se zagrlili. Možda je i najbolje to što ne znam razlog, ali znam da mi znači puno. S tetom Brankom sam i dalje u kontaktu. Poprilično često se je sjetim. Redovito si pošaljemo neku fotografiju ili telefoniramo. Jednostavno, povežeš se, barem ja, i ne puštam. Ponekad je dobro čuti koju mudru. To su osobe kojima skidam kapu do poda za poziv, a ne posao s kojim se bave. Puni su ljubavi i brige za djecu koja nisu njihova te ih prihvate kao svoje i daju im dio sebe, istaknuo je Ivan.
Smatra da je život za mladu osobu u domu lakši nego u toksičnoj sredini te to govori iz vlastite kože. Tijekom boravka u nestabilnom okruženju i obitelji, rekao nam je Ivan, nije moguće usmjeriti svoju energiju u izgradnju sebe kao osobe. Umjesto te izgradnje, osoba je stalno pod pritiskom.
– Osoba se stalno susreće s mišlju što će se sada dogoditi, s čime ću se danas suočiti, a nije ni sama dovoljno odrasla da to razumije i pravilno reagira. Ne odustajte od svojih snova, znam da je teško, ali isplati se. Vjerujte mi, svaki mali korak je korak bliže cilju, napomenuo je Ivan.
Kako bi studirao, svako ljeto radi sezonske poslove
Nakon završetka srednje škole Ivan se trebao osamostaliti. Odlučio je nakon gimnazije studirati te nam to iskustvo opisuje kao poprilično izazovno zbog financiranja. Ipak, čin odlaska na fakultet predstavlja mu jednu veliku slobodu. Upisao je redovni studij i dobio studentski dom što mu je značajno olakšalo financijsku situaciju. Svako ljeto radio je sezonski posao kako bi mu za vrijeme akademske godine bilo lakše.
– Znam da studentske stipendije nisu velike, ali financijska stabilnost uspije se iskombinirati uz tu i tamo neki posao. Studirati i živjeti u domu nije moguće. Nakon završetka srednje škole svi štićenici doma prolaze taj put. To je poprilično izazovan trenutak jer se moraš suočiti s izlaskom te pronalaskom stana u kojem ćeš nastaviti svoj život. No, tu nismo sami, u potragu za prostorom za život kreću i djelatnici dječjeg doma koji se pobrinu da taj put bude gladak i bez previše stresa, poručio je Ivan.
Upisao je svoj prvi izbor, fizioterapiju, kako bi svojim znanjem mogao pomoći drugima. Taj osjećaj mu je neprocjenjiv. Trenutno je pred obranom završnog rada te tri godine studije smatra godinama rada, smijeha, suza i upornosti. Planira upisati i magisterij kako bi produžio svoje studentske dane, ali i dobio nova znanja koja će moći koristiti kada krene u radni odnos.
– Studij je dio života na koji sam izrazito ponosan. Meni su pomogli kada mi je bilo teško te osjećaj da ću ja moći pomoći neznancu je nešto što me gura dalje. Biti istinski hrabar nije lako, ali ako vjeruješ u sebe sve je moguće. Jedna vrata se zatvore, ali uvijek postoje ona jedna koja su mala odškrinuta, koja treba malo jače pogurati kako bi zakoračili u bolji svijet. Te rečenice su moj životni moto koji me doveo do istinski sretnog života, zaključio je Ivan.
