Kako tvrdoglavost dekana Previšića loše utječe na moj ljubavni život
Plenum Filozofskog fakulteta jučer je održan ispred zgrade fakulteta. Vrata su studentima ostala zaključana, a knjižnica je zatvorena par sati prije kraja radnog vremena. Knjižnica će se danas otvoriti tek u poslijepodnevnim satima, što je pokvarilo planove jednoj, za ovaj tekst vrlo važnoj, apsolventici.
Nedavno sam se uselio s djevojkom. Dobro, ona bi na to rekla da ja tehnički još imam sobu na drugom kraju grada, ali s obzirom na to da od 10 noći 9 provodimo zajedno, može se reći da živimo skupa.
Svatko tko je ikada živio s partnerom zna koliko je suživot ćudljiv i nestabilan kemijski spoj. I tu ne mislim na viceve o čarapama ispod kreveta i dodavanju WC papira usred sranja. U toj lijepoj, ali maloj garsonijeri zgurana su dva jedva odrasla života, sve s neurozama, nesigurnostima, strahovima, smislima za humor, nadama i sumnjama.
Sve te stvari zauzimaju više prostora i od njenih 30+ jakni i svih mojih tenisica. Možda ih se ne može vidjeti, ali ponekad, kad se zatvore sva vrata i prozori, od tih se stvari jedva može disati.
Svatko tko je ikada živio s partnerom zna koliko je potrebno empatije i razumijevanja, ljubavi i žrtve da bi se taj ćudljiv i nestabilan kemijski spoj sačuvao. Tek tada shvatiš što zapravo znači dijeliti nešto. Ja ne mogu biti dobre volje, ako je ona tužna. Ja ne mogu sjediti na kauču i prazne glave bježati od murije na GTA, ako ona dva metra od mene ljutito psuje. Jednostavno ne ide. Ako je ona ljuta, i ja sam. Ako sam ja nervozan, i ona je nervozna.
Moja djevojka i ja obično se vidimo tek oko šest popodne. Ja do tada radim, a ona (trenutno) piše diplomski iz Povijesti umjetnosti. Ako ja s posla dođem nadrkan, sa slušalicama u ušima i sat vremena ne ulazim u dnevni boravak jer se tamo ne puši, ona pusti što je već radila u tom trenutku, sjedne sa mnom i sluša me kako serem. Isto je i u obrnutom slučaju. Ako je teta u knjižnici bila bezobrazna ili ako ju je neka frendica odvukla na kavu u pauzi od pisanja pa kmeči jer su ostale tri sata, ja isto sjednem s njom i slušam.
Tako to jednostavno ide.
Knjižnica
Jučer sam, na primjer, imao dug i naporan dan na poslu. Jedan od onih kada ništa što pokušaš ne uspijeva, a sat te sabotira sporošću. Kada sam svoje iscrpljeno tijelo vukao stepeništem, htio sam samo podgrijati tjesteninu od jučer, otvoriti pivo i nestati. Za ništa drugo nisam imao snage. Htio sam samo leći kraj svoje djevojke i rugati se Dnevniku.
Vi ste mi, gospodine Previšiću, to oduzeli.
Kada sam jučer svoje iscrpljeno tijelo prevukao preko praga našeg stana, djevojku sam našao kako nervozno kuca po tastaturi. Zna ona ponekad raditi na diplomskom doma, ali najčešće ga piše u knjižnici, gdje na odjelu za PUM ima pristup svim materijalima koji joj trebaju. Kod kuće eventualno prepravlja što je napisala.
Čim sam ušao u stan čuo sam bijes u njenom kucanju i znao sam da su mi planovi propali. Nije bilo nikakve šanse da otvorim pivo i upalim plejku i nestanem na dva sata.
Moja je djevojka bila ljuta jer se knjižnica na Filozofskom jučer zatvorila ranije nego inače, a danas bi trebala početi raditi tek kasno poslijepodne. Možda je mala stvar, ali je mojoj djevojci pokvarilo neke planove pa su planovi propali i meni.
Tako to jednostavno ide.
Koga se bojite
Moja djevojka nije jedan od onih studenata kojih se Vi, gospodine Previšiću, toliko bojite.
Ona samo želi napisati diplomski i nastaviti svoj život. U njenoj je glavi studiranje je već više-manje gotova stvar. Pet je godina bila pristojan, marljiv i dobar student, a sad joj je ostalo samo da preskoči tu zadnju stepenicu i onda – zauvijek zbogom, Filozofski.
I Vi ste joj, gospodine Previšiću, zaključali vrata knjižnice jer se toliko grčevito držite za naslon jedne fotelje nakon 40 ili koliko već godina karijere.
Dobro, u cijeloj stvari par sati rada knjižnice i referade, večer jedne apsolventice i njenog umornog dečka iskreno i nisu neka žrtva. Netko će po potvrdu o studiranju otići sutra. Netko učiti kod kuće ili u gradskoj knjižnici. To su u praksi male i nevažne stvari. Od same štete, puno je važnija gesta.
Dekan jednog fakulteta toliko se jako boji suočiti sa studentima svog fakulteta da je spreman zatvoriti knjižnicu i referadu u vrijeme ispitnih rokova. Dekan jednog fakulteta zaključava vrata fakulteta i ostavlja tristotinjak svojih studenata na ulici, kao da zaključava svoju vlastitu kapiju. Taj je dekan s novcem fakulteta unajmio i zaštitare da ga štite od studenata i studentica Filozofskog.
Dekan jednog fakulteta je očito zaboravio da fakultet nije njegov da ga zaključava. Njemu su samo na čuvanje povjereni ključevi.
Ja Vam, gospodine Previšiću, neću govoriti što da radite. To je između Vas i vaših studenata, a ja ću kao novinar samo pisati o tome što se dogodilo.
Samo bih Vas jednu stvar zamolio.
Ne miješajte mi se više u vezu.
