Kakva priča: Da bi uz FSB mogla upisati Muzičku, Ružica je morala imati izvrsne ocjene. I uspjela je
Studiranje u većini slučajeva nije jednostavno ni lagano, a kako je tek onima koji se odluče paralelno studirati na dva fakulteta? Među takvima je i Ružica Radoš, studentica FSB-a i Muzičke akademije. Humans of FSB donosi priču o tome kako je Ružica morala imati vrhunski prosjek na tom fakultetu da bi joj bilo dopušteno paralelno upisati Muzičku akademiju. I kako je u tome uspjela. Njenu studentsku priču u nastavku prenosimo u cijelosti.
Foto: srednja.hr/FSB
Zbog 100 problema i općenite hrvatske administracije, nisam bila u mogućnosti upisati se na dva fakulteta pa sam prvo odabrala klavir na Muzičkoj akademiji. Na prijemnom sam vidjela nekog dečka kako uči termu i zapitala se jesam li dobro odlučila. Prošla sam prijemni, ali sam se ipak upisala na strojarstvo. Na prvoj sam godini primijetila da ja više nisam ja, falio je jedan dio mene i bila sam jako tužna. Ponovno sam otišla na prijemni na Akademiju te prošla, ali su opet nastali problemi oko upisa dvaju fakulteta. Rekli su mi da se moram odlučiti, ali ja jednostavno nisam mogla. Rekla sam si: Idem do kraja makar ne upisala niti jedno.
Pojavila se prilika kad su mi rekli da moram biti u 10 % najboljih studenata na FSB-u ‒ i bila sam. Zatim su mi rekli da moram imati prosjek 4,9. Najstresniji dan mi je bio kada sam odbila 4 iz mehanike kod profesora Karšaja pred cijelom dvoranom. Drugi su me dan ljudi zaustavljali na hodniku i ispitivali jesam li normalna. Čak i nakon odbijenih četvorki iz matematika, nisam uspjela doći do traženog prosjeka. No nekako se sve posložilo i u zadnji sam se tren uspjela upisati na akademiju. Roditelji su me podupirali u odluci ‒ samo su htjeli da odaberem jedno. Rekli su što će ti dvije diplome, bolje biti dobar u jednoj struci nego napola u dvije. Puno sam razmišljala o tome, ali nisam mogla ići protiv sebe.
Jedna se kompozicija jako dugo svira jer ju je potrebno shvatiti na više načina. Ako se radi o nekoj poznatoj skladbi, želim ostaviti svoj utjecaj na nju. Puno je tu analize, ali je potrebno i sebe unijeti u samo sviranje. Toliko ponavljam istu skladbu da mi je već ušla u memoriju prstiju pa mogu svirati bez ikakvog razmišljanja. No tada se gubi neki dio skladbe, smisao. Moraš biti potpun, moraš razmišljati tehnički, umjetnički i filozofski. Tehnički: kako to izvesti, koliki je luk pri prijelazu, koliko ući u dubinu tipke, s kojim prstom i sl. Svaki pokret mora biti isplaniran te trebam znati zašto sam to izvela na taj način. Svi spajaju glazbu i matematiku, ali ja smatram da je uz sviranje puno bitnija mehanika da se to što efikasnije izvede. Slično je to strojarstvu: imaš neki problem i možeš ga riješiti na više načina. Na Akademiji, ispit iz klavira uključuje sviranje programa od 40 minuta napamet koji mora biti bez grešaka. To je prezentacija cjelogodišnjeg rada i jako je teško čuti kritiku.
Svaki dan traje mi 10 – 22 h. Ujutro obično odem na Akademiju i vježbam klavir nekoliko sati. Ovisno o rasporedu i ispitima, odem do FSB-a na predavanje ili u knjižnicu i onda se opet vratim na Akademiju. Koliko god zvučalo naporno juriti s jednog faksa na drugi, meni je to zabavno i uživam, tako da mi nije problem. Prirodno mi je: na Akademiji se emocionalno iscrpim pa dođem na FSB, gdje me nakon više sati zbirke iz terme krene boljeti glava te se opet „oporavim“ na Akademiji. Mislim da sam, na kraju, odabrala dva najbolja faksa.
