Kao student obožavao sam ispitne rokove: Dva su razloga zašto
Znam da će biti hrpa vas koji serete kako mi je bilo super studirati jer sam onaj lik s Filozofskog koji studira starorumunjski i vlašku kulturu, u pauzi puši travu i ovo mu je 48. put da upisuje šesti semestar, a za sve mu se živo jebe. Moram vas razočarati – malo i sebe – i reći da to ipak nije istina.
Foto: Unsplash; Green Chameleon
Ispitni rokovi. Koliko anksioznosti i nelagode može stati u jednu sintagmu i samo dvije riječi. Najkraća je to horor priča za mnoge studente. Ali ne i za mene. Meni su, bez pretjerivanja, ispitni rokovi bili najdraži dio godine dok sam još studirao. Dva su, zapravo, razloga za to.
Ne moram ići na faks
Već na drugoj godini studija počeo sam pomalo raditi u struci. Tijekom semestra to je značilo ujutro ići na predavanje, trčati do menze, pa na posao. Ili obratno. Nekada i po tri puta voziti se između različitih lokacija, a nekada, istini za volju, tipkanje tekstova na predavanjima koja su mi bila dosadna.
Ispitni rokovi značili su da nema predavanja i da je moj dan, više manje, slobodan. To je naravno bilo uvjetovano nezahtjevnošću moga studija uz koji sam mogao raditi, spavati, imati prijatelje, a svejedno položiti sve ispite. Imalo je to veze i s činjenicom da sam pola predmeta uspio već ranije kolokvirati.
Za mene je stoga veljača, mjesec ispitnih rokova, bio mjesec slobode. Mogao sam zaraditi više novca, pripremiti zadnje ispite, ići van i slaviti kao da sam nešto baš jako bitno postigao u životu. Bila su to baš nekako dobra vremena. To je, zapravo, prvi razlog zašto sam obožavao ispitne rokove.
No, da ne pomislite kako sam ja volio ispitne rokove samo zato što sam bio na nekom laganom studiju, preduhitrit ću vas pa priznat kako to je istina – ali samo djelomično. Nakon preddiplomskog studija u Zagrebu otišao sam u Budimpeštu na puno cjenjeniji, ozbiljniji i, pogađate, zahtjevniji studij.
Otišao sam na faks vani
Osim toga, i sam sam htio puno toga naučiti pa se nisam kao ranijih godina veselio svim noćima koje ću provesti u izlasku i slobodnim danima kojima ću liječiti mamurluke. Moralo se raditi, ne svaki tjedan, već svaki dan, za svaki kolegij na faksu. Čitanja, prezentacije, kratki eseji, i za svaki od njih – finalni esej.
Ispitni rokovi su bili nešto drugačiji. Bio je to zapravo ispitni rok. U jednini. Za svaki predmet smo imali datum do kad nešto moramo napraviti. Do kraja šestog tjedna predavanja moramo nešto prezentirati, do kraja devetog imati temu završnog rada, a do kraja dvanaestog isprezentirati je i pobrati kritike kolega uglavnom načitanijih i inteligentnijih od tebe.
Nakon toga, pred sam ispitni rok, čekali su me sati čitanja, postavljanja hipoteza i pisanja. Pa nakon pisanja uređivanje, prepravljanje, skraćivanje. I onda, zauvijek neizostavno propitivanje koji sam uopće kurac napisao i ima li to išta smisla jer u filozofiji sve može, a i ne mora, sve je uvjerljivo, ali se može i opovrgnuti.
Svejedno sam volio ispitni rok
I ja sam svejedno volio ispitni rok. Zašto? Bio je, reklo bi se, dijametralno suprotan od onoga što sam iskusio doma na faksu. Ali kad malo bolje pogledaš, baš i ne. I dalje mi je davao nevjerojatnu količinu slobode. Predavanja su gotova, a ja svoj dan, doduše pretrpan obvezama, ipak mogu organizirati kako ja želim.
Hoću li dvanaest sati manijakalno tipkati esej o tome kako ljudi prenose svoje predrasude i pristranosti na umjetnu inteligenciju, zatim kupiti mađarsko vino od 400 forinti i otići na trash Balkan party u židovsku četvrt? Ili ću gledati Teen Wolf cijeli dan pa tipkati članak do jutra, s puš pauzom negdje pred zoru? Ili ću samo uzet spa day jer ja to zaslužujem? Sve su opcije na stolu.
Ta sloboda, koja istini za volju dolazi s puno rada i odgovornosti, ipak draža od ustaljene rutine u kojoj u 8 moram biti na predavanjima jer je nekom pametnjakoviću u 17. stoljeću palo na pamet da je to super ideja. Tako sam, kao školarci ljeta, svoj faks proveo praktički iščekujući ispitne rokove. Čak i kada mi je bilo teško.
Nisan onaj lik s Filozofskog
Znam da će biti hrpa vas koji serete kako mi je bilo super studirati jer sam onaj lik s Filozofskog koji studira starorumunjski i vlašku kulturu, u pauzi puši travu i ovo mu je 48. put da upisuje šesti semestar, a za sve mu se živo jebe. Moram vas razočarati – malo i sebe – i reći da to ipak nije istina. Ali imam za vas jedan savjet.
Umjesto što mene (i ostatak svijeta) hejtate jer nikom nije teško kao vama, ni jednom studentu ikad, probajte stvari gledati malo pozitivnije. Ispitni rokovi su super. Ako ni zbog čega, u jednom trenutku, ispit ćete proći ili pasti i sve će biti gotovo. Nema treće.
