KOLUMNA Jednopartijska lista na demokratskim studentskim izborima

Svaki put kad se naše društvance okupi netko uvijek, onako, znate kako to već ide, kaže neku glupost. Evo jučer se Ante hvalio da je postao kandidat na listi za studentske izbore.

Foto: pixabay.com

– Štoooo? I sad ćeš ti biti političar? otvorila je Zara širom oči kad je čula riječ izbori.
– Ma kakav političar, govorim joj.
– To su izbori za Studentski zbor. Znaš, ono predstavničko tijelo studenata na svakom fakultetu i na razini Sveučilišta.
– Ne znam, iskreno će ona.

Prebacujemo se u razgovoru nazad na Antu, dečki mu čestitaju, lupkaju ga po leđima i ramenu pokazujući odobrenje za njegov novi iskorak. Nema veze što je još uvijek na drugoj godini fakulteta, iako smo u Zagreb došli prije pet godina.

Izdvojeni članak

Ilegalni predstavnici studenata u Studentskom zboru FGAG-a? Njihovo opravdanje nije nas uvjerilo u suprotno

– I, kakve su ti šanse? pita ga Marko.
– Ma stopostotne. Bogu hvala to je jedina lista koja se studentima nudi na izbor. Barem onima koji dođu glasati. A bit će ih, pa… sigurno tridesetak, kaže nam samouvjereno Ante.

Jedna partija, jedna lista, jedan glas. Izbori bez izbora. Na što li me samo to podsjeća… Ah, pa da. Na one priče iz povijesti koje smo učili o onoj nekoj nedemokratskoj državi u kojoj su se rodili naše mame i tate i koja je, kažu, bila grozna i nisi imao izbora, i bila je samo jedna partija, jedna lista, jedan glas. Izbori bez izbora.

– Super, veselo će Zara. Znači ti si od sad političar za studente. Mi to na faksu nemamo.
– Ma imate, svi to imaju. To je obavezno, iskusno će Ante.

Zara se na trenutak nešto zamisli i dok smo svi mi drugi već polako, ali sigurno zaboravljali na tu temu i započeli razgovore o nekim drugim stvarima, ona se nije dala prevariti.

– Pa dobro. Ja se stvarno ne sjećam da sam u ovih pet godina studiranja ijednom vidjela ili čula za te izbore na našem faksu.

Svi se u tom trenutku zamisle i počnu nesvjesno klimati glavama na tu njenu izjavu.

– Ni ja
– Ni ja
– Ni ja
– Da, ni ja se ne sjećam…
– Ne, ne…

Ante se malo zacrvenio, kao da smo njemu nešto prigovorili, pa se počeo opravdavati kao da bismo se mi trebali više uputiti, da studente ionako iz nekog razloga nije briga za izbore, da mi ni ne znamo koja su naša prava pa neka nam je tako grozno kako nam i je… I sve tako nešto redom.

– A što bi ti onda radio, kad si u tom Zboru? oprezno je pitala Zara.
– Pa znaš, mi se nađemo, pa se dogovaramo, pričamo, onda mi ovaj… Ma znaš, mi zastupamo studente, borimo se za njihova prava…. Evo, ustvari, organizirali bismo i neku tribinu. Da,da… Ma znaš, krenuo je Ante u svojevrsnu kampanju.
– Ne znam, opet će iskreno Zara slegnuvši ovaj put ramenima.

Izdvojeni članak

Nakon nepravilnosti na izborima za Studentski zbor, na tri fakulteta održani ponovljeni

Svi smo se opet zamislili. Nešto nas je sve to podsjećalo na još neke velike izbore na koje baš i ne izlazimo jer o njima puno ustvari ne znamo, pa nas za njih nije briga, ne mislimo da naš glas išta vrijedi, a ni ne znamo koja su tu naša prava.

– Ma mi smo ti k’o Hrvatski sabor, samo za studente. Eto, to ti je isto, ponosno će Ante što se dosjetio tako važne usporedbe.

– Ahaaaaaaaa, lupnula je Zara dlanom o stol kao da je konačno shvatila o čemu se tu radi.
– Pa mogao si odmah reći da ne radite ništa i za to trošite novac.

Ovaj tekst je plod autoričine mašte i svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna.