Komentar akademika Silobrčića: Strahote etičnosti profesora etike, prorektora Ante Čovića
Dana 16. rujna ove godine (2018.), na portalu Srednja.hr, novinarka Dora Kršul, objavila je opsežan tekst pod naslovom ‘SPAŠAVANJE PROREKTORA: ETIČKO POVJERENSTVO FILOZOFSKOG FAKULTETA PREPORUČILO RAZMATRANJE STEGOVNE ODGOVORNOSTI PROREKTORA ČOVIĆA, ON ISTI DAN OBRAZLAGAO IZMJENE ETIČKOG KODEKSA SVEUČILIŠTA‘. U tome se tekstu vidi sva bijeda stanja etike u hrvatskoj akademskoj zajednici, posebno na Sveučilištu u Zagrebu.
Piše: Akademik Vlatko Silobrčić
Akademik Vlatko Silobričić | Foto: Screenshot N1 i Ivan Klindić|www.ivanklindic.info
Uz gore spomenuti tekst, ista je novinarka objavila i svoj ‘KOMENTAR: GOTOVO JE, TAMA JE ZLOKOBNO ODSVIRALA KRAJ ETICI HRVATSKE ZNANOSTI I VISOKOG OBRAZOVANJA‘. Ovaj tekst pišem zato da podržim sve što je novinarka napisala i da obrazložim zašto to činim.
Na početku svoga komentara, Dora Kršul, s pravom kaže: “Tama je pomalo, ali sigurno i suvereno nagrizala etiku hrvatske znanosti i visokog obrazovanja”. To potvrđujem kao jedan od članova Odbora za znanost i visoko obrazovanje Sabora (OEZVO). Postalo je jasno da Saboru nije stalo do normalnog funkcioniranja OEZVO-a jer nije nikako reagirao na traženje da se popuni broj njegovih članova koji su pod pritiskom slučajeva koji su trebali biti na dnevnome redu, odlučili dati ostavku. Mislim da se i po tome što se pitanje plagijata jednog od ministara u Vladi rješavalo u plenumu Sabora, može dobro procijeniti kako Sabor zamišlja djelovanje OEZVO-a. Naime, ne znam za slučaj da se u bilo kojem parlamentu u svijetu odlučuje o tome je li netko plagijator u akademskoj zajednici. Slijedili su i drugi znaci nebrige Sabora. Neću ih sve nabrajati jer mi se ono što sam napisao u prethodnim rečenicama čini dostatnim argumentom za moju potporu Dori Kršul.
U svome tekstu Dora Kršul, komentirajući Saborsku ulogu pri otkrivanju plagijata, kaže i ovo: “Kao da to nije bio dovoljan poraz za hrvatsku znanost (i politiku), u misiju spašavanja okaljanog ministra spremno se otisnuo i rektor najvećeg hrvatskog sveučilišta tužbom ustavnom sudu”. Rektor je to poduzeo na poticaj dekanice Pravnoga fakulteta u Zagrebu, a namjera je bila da se OEZVO-u oduzme svojevrsna ‘krovna uloga’ pri odlučivanju o etičkim prijestupima u znanosti i visokome školstvu. Tu je ulogu inače Sabor bio prihvatio. Ustavni je sud odlučio da je ‘krovna uloga’ suprotna autonomiji Sveučilišta i ukinuo dodatak Kodeksu OEZVO-a koji je Sabor bio prihvatio. Nažalost, Ustavni je sud, u svojoj revnosti (za koju je imao dobre razloge!), u obrazloženju svoje odluke, dodao i to da OEZVO ne bi smio ni donositi mišljenja o pojedinim predmetima koji mu se upućuju, što je potpuno suprotno važećem Zakonu o znanosti koji mu te ovlasti daje.
U pravu je Dora Kršul i kad spominje intervju u kojem je kolegica Vesnica Garašić rekla: “Istupila sam iz Etičkog savjeta UNiZG-a zbog narušene neovisnosti njegova rada”. ‘Narušena je neovisnost’ posve u skladu s autonomijom Sveučilišta kako ju doživljava njegovo sadašnje vodstvo. U taj ‘autonomni sustav’ ulazi ‘Moćni prorektor’, sa svojom koordinatorskom ulogom u Etičkom savjetu Sveučilišta. Njegova uloga u ‘uređivanju’ funkcioniranja Sveučilišta u Zagrebu dobro je poznata i tolerirana u akademskoj zajednici.
I sada dolazi najnoviji zaplet. Kaže Dora Kršul: “(Ne)slučajnost je ovoga srpnja htjela da Etičko povjerenstvo Filozofskog fakulteta donese znakovito mišljenje o etičkoj prijavi protiv Moćnoga prorektora na isti dan kad je Moćni prorektor, kao koordinator sveučilišnoga Etičkog savjeta, obrazlagao nužnost izmjena Etičkog kodeksa zagrebačkog sveučilišta”. Članice i članovi Etičkog savjeta, osim kolege Alana Uzelca, spremno su prihvatili predložene izmjene. Valjda zato da osiguraju osvojenu autonomiju Sveučilišta koje godinama posrće na svim svjetskim ljestvicama kakvoće, a ne prolazi dobro niti u domaćim revizijama. Dodao bih ovdje samo dva detalja tih izmjena. Jedno je protuustavno načelo da se izmjene primjenjuju retroaktivno, a drugo je odredba da se umjesto prokazanog neetičnog člana akademske zajednice pred Etičkim povjerenstvima pojavljuju njihovi zastupnici. Tako se posve suprotno praksi u znanstveno razvijenom svijetu pravnicima daje mogućnost da arbitriraju u pitanjima etike i morala. “Umrtvljeni Senat sveučilišta bez sumnje će usvojiti predložene izmjene Kodeksa i odvesti znanstvenu čestitost na put bez povratka”, piše Dora Kršul, s pravom.
U nastavku svoga teksta, pod naslovom ŠTO RADE ‘MALI’, Dora Kršul navodi nekoliko hrvatskih ‘etičkih specifičnosti’. Tako navodi nekažnjeno : trgovanje sobama u studentskim domovima, kupovanje seminarskih i diplomskih tekstova, kupovinu završnih radova u srednjim strukovnim školama. Dodaje i poznatu činjenicu da postoji tvrtka, koju financira lokalna samouprava, koja je registrirana za ‘pisanje i prodaju akademskih radova’. Prepisuje se i na državnoj maturi , i pri tome rabe sve moguće tehnološke inovacije. Još je malignije to da se na društvenim mrežama opravdavaju takvi postupci i osuđuju ‘cinkaroši’.
Kao rasna novinarka, Dora Kršul si postavlja pitanje: “Kako smo do ovoga došli?”. Misli, dakako na ukupno stanje etičnosti u znanosti i visokome školstvu, ali i u cijelome društvu. Osvrće se na znakovit tekst koji je ‘Moćni prorektor’ napisao u ‘sveučilišnom pamfletu UNIVERSITAS’ koji se dijeli uz Jutarnji list. U tom biltenu jedva mogu stati sve fotografiije rektora koji ga izdaju i financiraju. Dora Kršul spominje tekst ‘Moćnog prorektora’ pod nazivom DESTROLUCIJA. Tekst nije dovoljno relevantan da bih ga uopće komentirao, ali jest zlokoban i upućuje na to ‘Zašto živimo u takvoj državi’.
__________________
*Komentar je stav autora.
