Kratka horor priča: Ono kad morate javiti roditeljima da ste pali ispit
Ispitni rokovi. 2021. godina i pandemija. Manjak volje za životom, motivacije, sna, hrane, ma svega. Nedavno ste imali onaj najgori, najteži ispit. Hoćete li proći? Možete se samo nadati. I jako se nadate.
foto: Unsplash; Megan te Boekhorst
Nakon nekoliko dana agonije, napokon dolaze rezultati ispita. Strah vas je i kliknuti na link i pročitati rezultate, zato što predosjećate pad. Predosjećate ga, ali dok to ne pročitate – nije se dogodilo. Sada zato odgađate, no na kraju, nakon desetak minuta ekstremne agonije, ipak klikćete na link. Naravno, pali ste.
Osim što vam je žao što ste se uopće trudili oko tog ispita kad je očito bilo uzaludno, kroz glavu vam odmah prolazi da ćete o tome nešto morati reći roditeljima. Možda im nećete javiti svojevoljno, ali sasvim sigurno će vas kroz dan pitati ‘što je s onim teškim ispitom?’ i vi ćete im morati a) reći za pad, ili b) lagati.
Lagati roditeljima je najgora stvar na svijetu, pogotovo kada nije u svrhu nekog većeg dobra, već zato što skrivate pad iz ispita. Čak i to što ih samoinicijativno ne nazovete vam se čini kao neka vrsta laganja, zar ne? Postoji i ona izreka da je nekad bolje prešutjeti stvari ako to znači sačuvati nekoga boli.
Hoće li vaši roditelji osjećati bol zbog vašeg pada? Ne. Hoće li biti razočarani? Da. Hoćete li onda vi osjećati bol? O, da. I tada se opet sjetite zašto je studiranje teško. Zašto ne volite studiranje i zašto vas ispitni rokovi na kraju svega samo slome. Do tog trenutka vas samo rastežu i testiraju vaše krajnje granice, ali tek kada obavite taj razgovor, čujete to razočaranje – tad vas slome.
Najgora stvar u cijeloj toj priči jest što su vaši roditelji zaista puni razumijevanja. Nisu jedni od onih što će se izderati na vas ili vam održati bukvicu o tome da se trebate više truditi ili vas pitati zašto niste dovoljno učili. Jednostavno će vam reći nešto kako bi vam bili potpora jer znaju da vam je teško, teže nego njima. I baš zato, bit će vam još gore.
Na kraju će vas čak zvati da neko vrijeme nakon toga kako bi vas pitali treba li vam što, jeste li se oporavili od pada i kada dolazite doma, da se napokon odmorite. Hoćete li se tada osjećati samo još gore? Naravno da da.
Upravo zbog takvih stvari, izbjegavate taj poziv. Izbjegavate slanje poruke i izbjegavate javljanje na telefon. No, znate da vas to čeka. I zato cijeli dan provodite u grču, što zbog toga što ste pali ispit koji zaista niste trebali pasti, što zbog toga što morate proslijediti tu informaciju dalje.
Ne znate što biste napravili, najbolje bi bilo da odete spavati. Legnete na krevet, zatvorite oči i pokušavate raščistiti misli i odmoriti se. Ovi rezultati su bili zadnje koje ste očekivali i nakon ovoga, zaista počinje odmor. Sada imate par dana prije početka novog semestra, a onda sve nanovo.
Ležite već neko vrijeme u krevetu, no ne ide vam, ne možete zaspati. I dalje imate taj teret poziva koji morate obaviti i odmor ipak nije još počeo. Vrtite se i na kraju odlučujete, vrijeme je za skinuti i ovaj flaster. Ustajete se i krećete. Skupljate svu snagu. Popit ćete i čašu vode prije ovog poziva.
Napokon otvarate imenik na mobitelu, tražite ‘mama’ i klikćete. Tri duboka uzdaha i izdaha i spremni ste. Zvoni, i u teškom ste iščekivanju. Naposljetku, netko diže slušalicu. ‘Heej, mama..’
