Malo koja stvar može biti toliko stresna koliko odlazak na faks. Postoji puno razloga zašto je to veliki stres, a pogotovo kada ste brucoš. Osim što nemate pojma kako funkcionira studentski život, ne znate ni kako vi funkcionirate. Ipak, najveći je problem priviknuti se na cimerstvo.
Screenshot: YouTube
Cimerstvo je vrlo vjerojatno najizazovnija stvar kod studentskog života. To ne znači da ako živite sami u stanu ili imate tu sreću da ste nekim čudom uspjeli dobiti jednokrevetnu sobu, nemate druge probleme. Nije ni tu sve med i mlijeko, to ćemo se složiti. Ali ipak, imati cimera/icu znači u svakom trenutku sve dijeliti s nekime. I to nije uvijek lako.
Postoje osobe kojima je cimerstvo najbolja stvar na svijetu i koje vrlo vjerojatno ne bi mogle funkcionirati same, isto kao što postoje oni kojima je cimerstvo doslovno noćna mora. I kojoj god kategoriji od te dvije vi pripadali, jedno je sigurno – početci će biti neugodni. Ne samo zato što se ne znate ponašati u novoj situaciji, već zato što jednostavno…ne znate tu osobu. Ukratko, prava horor priča.
Teško je reći je li gore kada vam je cimer/ica potpuni stranac, ili kada je u pitanju netko za koga ste mislili da ga znate, a onda putem shvatite koliko ste bili u krivu. Mada, možemo se složiti da je sam princip cimerstva kao takvog, dosta čudan. Samo jedan dan počnete živjeti u četiri kvadrata s jednom potpuno random osobom?
I ta random osoba postane ogroman dio vašeg života, bilo na pozitivan, ili na negativan način. Ne možete izbjeći činjenicu da ćete s tom osobom provoditi većine svojih dana, čak i da to ne želite. Osim ako vas pogodi sreća da sobu dijelite s nekime tko spava negdje drugdje ili često ide doma. Ali nažalost, rijetki su oni koji su rođeni pod toliko sretnom zvijezdom.
Svakako je najčudnije u cijeloj priči kada napokon dođe vrijeme za ići u krevet. Tijekom dana se nekako još i trudite (ili ne?) održavati konverzaciju, ali onda dođe vrijeme za ići u krevet i ne možete razgovorom popuniti neugodnu tišinu. Ležite u krevetu, svatko na svojem mobitelu (rekla bih čitajući knjigu, ali budimo realni…), uz upaljeno malo svijetlo.
Zatim dođe vrijeme kada želite ugasiti svijetlo. Razmišljate o tome da želite da druga osoba prva ugasi, ne želite da vas se odmah okarakterizira kao onu osobu koja rano ide u krevet. Pogledate koliko sati i shvatite da nema šanse da bi vas itko opisao takvima da sada ugasite svijetlo, ali i dalje ne želite prvi. Čekate da druga osoba povuče krucijalan potez.
Ležite tako u krevetu i razmišljate o svemu, a ni o čemu. Ponajviše razmišljate o svemu što se dogodilo danas u odnosu s vašim/om cimerom/icom. Ne zato što to želite, već zato što zaista, i najmanja sitnica koju vam ta osoba napravi vas može dokrajčiti psihički. Ljudi koji nemaju cimere to neće shvatiti, ali ostali…znaju. Pogotovo ako ste u domu, ne u stanu.
Uglavnom, i dalje ležite u krevetu i razmišljate o tome da biste željeli spavati, ili barem samo ugasiti to svijetlo, da vas ne obasjava usred noći. Naposljetku, ne skupljate dovoljno hrabrosti, već se oni udostoje ugasiti svoje svijetlo prvi. Odahnete, zaželite im laku noć te i vi ugasite svoje svijetlo. I sada kreće zaista neugodan trenutak.
Spoznaja da idete spavati u sobi s nekime koga ne znate… Što ako je u pitanju nekakav manijak? Što ako se više nikad ne probudite? Što ako se probudite bez pola svojih stvari? sve su to ekstremni scenariji, no jesu li zaista nemogući? Može li vam netko zaista garantirati da se to sasvim sigurno neće dogoditi? Ne može. Zato i nastavljate vrtjeti u glavi slične scenarije.
Nećemo ni spominjati to da iako ste išli spavati, nitko od vas nije zapravo išao spavati. Sada je onaj neugodan dio kada se pokušavate uspavati, ali ste i dalje budni. Čujete svaki pokret, svako šuštanje plahti, svako zijevanje, kihanje ili kašljanje. Ne pomaže. Samo je neugodno. Pokušavate zatvoriti oči u nadi da ćete zaspati. Ali ne uspijeva.
I onda jednom uspije i sljedeće što znate jest da ste se probudili. I onda sve ispočetka. I tako svaki dan, i svaku noć.
