Među najvećim studentskim radostima su odlasci doma za vikend. Ono što nije dio te radosti je sve ono što prethodi samom dolasku doma. Od spremanja i kupovanja karte, pa do dolaska do kolodvora i zauzimanja mjesta u autobusu… To su stvari koje su daleko od radosti, one su prava mala horor priča.
foto: Denis Gaščić|srednja.hr
Na životnom ste rubu i jednostavno morate otići doma. Ovi kolokviji su vas dokrajčili i treba vam prvo da se najedete, zatim naspavate, a onda sve ostalo. Mogli biste to izvesti i ovdje, ali realno, ljepše je doma. Možda vam majka i napravi kakav kolač, a sasvim sigurno vas čeka kraljevski tretman. Nema ga uvijek, no nakon kolokvija i ispita – tu je.
No, prije toga, morate proći kroz ovo, kroz ovu torturu. Nakon nekog mozganja, odlučujete da je ono što ćete dobiti ipak dovoljno vrijedno da napravite sve ovo ostalo. Naravno, riječ je o odluci koju ćete vrlo brzo poželjeti povući, no bit će prekasno.
Prije svega, vrijeme je za kupovinu karte. Panično gledate kada imate autobus, na kojem autobusu još ima mjesta. Sada nema toliko često linija i onda su sve prekrcane, a voljeli biste i kad biste uspjeli izbjeći to da sjedite s nekime. I inače je nepoželjno, no sada pogotovo… Kupujete kartu i gledate koje sjedalo ste dobili i zadovoljni ste – sjedalo broj 9, znači da je bus praktički prazan? Odlično.
Vrijeme je sada za spremanje i sada tek kreće ono najgore. Potrebno je prije svega smjestiti prljavu robu u kofer – to je naravno većina stvari koje ćete uopće nositi doma. Pranje rublja je među najvećim studentskim mukama, pa ćete onda obavezno iskoristiti svaku priliku koju imate da tu brigu uvalite nekome drugome.
Sada kreće ta patnja oko guranja ostalih stvari u kofer. Mogli biste usput odnijeti neke stvari doma koja vam ovdje više ne trebaju, ali potrebno je uzeti i nešto robe kako biste imali što nositi ta puna dva dana što ćete provesti doma. Naravno, kofer se jedva zatvara, praktički čujete patent kako puca. Nećemo ni spominjati da ga jedva možete podignuti, to se valjda podrazumijeva.
Nakon ovog traumatičnog djela, vrijeme je za odlazak u krevet. Sada ide kratki predah od stresa, sve dok sutra ujutro ne zaspete i ne propustite prvi alarm, pa ste onda nazad u stresu jer kasnite, a ako vam prođe autobus gubite kartu, nemate dovoljno kuna za novu kartu i samo ćete htjeti ubiti tamo odmah na kolodvoru. Stoga, stres ipak ne prestaje čak i pri odlasku na spavanje, dok namještate budilicu.
Odmah padate u san i prije nego što ste se naspavali, zvoni budilica. Misleći da je riječ o prvom zvonu, opušteno se budite i čak ste ponosni na sebe, jer ste se uspjeli probuditi na prvo zvono. A onda shvaćate da je to bila posljednja i da ipak niste toliko super kao što ste mislili. Panika se nastavlja zato što ste računali da ćete se probuditi na vrijeme i napraviti stvari do kraja, no što je tu je.
Bliži se vrijeme kada morate krenuti kako biste stigli na vrijeme na bus, no vi i dalje kasnite. Trenutno ste po rasporedu taman pet minuta unazad, što znači da ako vam prođe autobus/tramvaj koji vas vozi do kolodvora, u problemu ste. Normalni ljudi bi inače vjerojatno pozvali taxi u takvoj situaciji, no vi ste student pa vam to nije opcija…
Napokon krećete s tim koferom i polako, ali sigurno, se približavate stanici. Jedva ga vučete (kamoli nosite), a o tome kako je izgledalo spuštanje s trećeg kata doma ne želimo ni pisati – riječ je o traumi koju ćemo potisnuti. I dok tako opušteno i sretno idete prema stanici, vidite da dolazi bus/tramvaj. I sada kreće ono najgore – vrijeme je za trčanje. S koferom. I maskom na licu, ako ju niste zaboravili doma (???).
Vučete zadnji atom snage kako biste stigli na taj bus/tramvaj i nekako, ali zaista jedva jedvice, uspijevate doći na vrijeme. Vjerojatno ste se smilili vozaču kad vas je vidio kako trčite, shvatio je da je riječ o studentu kojemu malo fali da ode preko ruba.
Dok se vozite u tom autobusu/tramvaju i umirete jer ste bez daha pod maskom, nervozno gledate na sat i shvaćate da možda ipak stižete na vrijeme. Izgleda da ipak jeste rođeni pod sretnom zvijezdom, koliko god često mislili da niste.. I zaista, silazite s busa/tramvaja i na vrijeme ste došli na kolodvor.
Sad samo treba zauzeti mjesto u busu i sve će biti super, a to ne bi trebalo biti teško s obzirom na to da je bus prazan, zar ne? Optimistično dolazite na peron i krećete ući u svoj autobus, no vozač vas nervozno pita ‘rezervacija?!’ prije ulaska u bus. Nakon što mu pokažete da imate sjedalo broj 9, pušta vas dalje. Nije vam jasno čemu ta panika jer ionako je prazan bus, zar ne…
Ulazite i vidite da je sve apsolutno puno. Sve osim jednog jedinog mjesta. Onog na kraju autobusa, u sredini između pet sjedala. Predivno i sretan vam put!
