Nakon nekoliko mjeseci (koga mi lažemo, prošlo je skoro godinu dana) online nastave, većina se zaželjela povratka u školske klupe i fakultetske dvorane. Teško je reći kome najteže pada buljenje u ekrane po cijele dane, no kako je studentima uvijek najteže, možda bismo mogli reći da su upravo oni ti koji željno iščekuju povratak na staro normalno, ilitiga sjedenje na kavama za vrijeme predavanja.
foto: Unsplash; Adam Cai
Teško je pronaći pozitivne strane online nastave – osim onih koje su istovremeno i negativne. Da, super je moći pratiti nastavu dok jedete čips i slušate predavanje samo kako biste mogli baciti kvalitetan meme u grupu s faksa, no je li to zaista super? Hoće li vam to zaista biti super kad za par godina vam zatreba to znanja, a vi ga nemate?
Kad se zanemare te ‘pozitivne’ strane, većina će se složiti da su predavanja u dvoranama ono čemu se nadaju već mjesecima. Nažalost, upitno je hoće li povratka u klupe uopće biti i u sljedećem semestru (nadajmo se da hoće!) i zaista je teško pronaći motivaciju za bilo što, a kamoli za učenje. Hoćemo li vam olakšati ako vas podsjetimo na jednu neugodnu stvar koju ste sasvim sigurno doživjeli barem jednom?
Kasnite na predavanje. Ulazite u dvoranu i naravno, svi se okreću i gledaju tko to kasni. Svaki put vam dođe da se ne pojavite kad kasnite, samo zbog ove neugode ulaska. No dobro, nema veze. Sjedate negdje blizu vrata i pokušavate tiho i smireno, ne ometajući nastavu, izvaditi sve što vam je potrebno – bilježnica i kemijska.
Ovaj dio s neometanjem nastave vam baš i ne ide, pogotovo zato što ne možete pronaći kemijsku. Negdje je na dnu torbe, za koje vam se trenutno čini da ne postoji. Imate osjećaj da biste mogli pronaći sve osim te kemijske. Taman kad već počinjete žaliti što ste se uopće pojavili na ovom predavanju, nalazite kemijsku.
Otvarate bilježnicu i počinjete pisati, počevši od datuma. Krećete s kemijskom prema papiru, no… Ništa ne ide. Očito je kemijska napokon došla do kraja. Sad se sjećate da je i posljednjih nekoliko puta slabo pisala i da ste trebali na vrijeme ići po novu, no niste. Zašto? Jednostavno ste prelijeni za to. Ipak ste vi student, nije ni vama lako.
Problem je u tome što sada nemate s čime pisati. Gledate ima li oko vas neko poznato lice koje biste mogli zamoliti za kemijsku, no naravno nema nikoga. Ovo je onaj izborni na kojem ste sami i sada ste u teškom problemu. Zašto samo niste išli do papirnice, prošli ste kraj nje barem tri puta zadnjih tjedan dana?!
Predavanje i dalje ide, vi ništa ne zapisujete. Zaista nema smisla da tu samo sjedite i nakon par minuta skupljanja hrabrosti, obraćate se prvoj osobi koja sjedi pokraj vas. Naravno, ne sjedi baš pokraj vas, no najbliža vam je. Potapšate ju po ramenu i nadate se najboljem – da će, za razliku od vas, biti normalna osoba koja nosi pernicu s nekoliko kemijskih i da će vam posuditi jednu.
Na vašu veliku nesreću, ispada da je ta osoba psihopat – ona vam nudi… olovku? Običnu olovku s kojom ste posljednji put vjerojatno pisali u drugom osnovne, kad vam učiteljica još nije dozvoljavala korištenje tehničke olovke. Tko normalan piše s olovkom?! Na faksu?! No darovanom konju se ne gledaju zubi, a i nemate neku alternativu. Nasmijete se i uzimate olovku.
Počinjete pisati – pukne vam onaj fino naoštreni vrh i sada vam je crta užasno debela. Možda to nije problem onima koji znaju lijepo pisati, no vama je. Problem vam je i to što je olovka nekako svijetla? Kao da se boja teško ‘prima’ za papir. Počinjete se pitati je li do vas ili do olovke? Ili do bilježnice? Možda imate nekvalitetan papir koji ne ‘prima’ olovku – ruku na srce, kupili ste one najjeftinije.
Profesor/ica počinje govoriti nešto vrlo bitno i vi brzinski krećete sve zapisati, no ne možete. Zašto? Pa pišete s olovkom. Za razliku kemijske olovke (one koju inače koristite!!) gdje crnilo samo izlazi iz nje i možete raditi brze poteze, s olovkom nije tako. S olovkom je potrebno jako pritisnuti na papir, povući svaku crtu i jednostavno paziti na sve.
Nakon tri ispisana retka u bilježnici, vrijeme je za našiljiti olovku – postala je toliko tupa da vam je teško uopće razabrati jeste li napisali ‘o’ ili samo napravili točku. Imate li vi šiljilo? Naravno da ne, pa tko nosi šiljilo na fakultetu?! Možda osoba koja vam je dala ovu olovku? Nećete ju pitati zato što vam je preneugodno. Samo ćete nastaviti ovako i nadati se da će ovom hororu ubrzo doći kraj.
Zašto bilo tko uopće još išta piše olovkom, kemijskom ili čime god? Zar ne živimo u 21. stoljeću, kada je tehnologija dovoljno uznapredovala da imamo razne programe za pisanje? Zar ne bi bilo jednostavnije samo pisati na laptop? Zašto vi sad ovdje uopće sjedite? Zar ne bi bilo puno bolje kad biste ovo mogli slušati iz svog kreveta. Spojite se na nekakav video poziv, ili nešto slično, i slušate predavanja. Milina. Šteta što do toga neće nikada doći….
