Kratka horor priča: Predavanja na faksu prestaju biti online
Trenutno se nalazimo usred pandemije koja traje i traje i ne prestaje. Svako toliko se dogodi da se čini da bi se situacija mogla popraviti, no iz iskustva, čini se da nema kraja. Koliko god mi priželjkivali povratak u normalu i grljenje bliskih ljudi…Želimo li to zaista?
foto: Pixabay
Zamislite da sada odjednom dobijete obavijest da se sve vraća na ‘staro normalno’. Zamislite da vas dočeka mail s rasporedom predavanja koja se odvijaju na faksu, predavanja s obaveznim prisustvovanjem. Jedva bi dočekali to da možete sjesti na kavu u obližnjem kafiću ili otići do knjižnice u nekoj pauzi. No, što je s ostalim?
Koliko god se žalili na online predavanja, sada smo se već lagano i naviknuli na to. Nismo se naviknuli na to da moramo sate i sate provoditi na laptopima, na to da smo izolirani od naših kolega i profesora, kao ni na strah o tome da će internetska veza puknuti onda kad ne treba. Ali da, postoji puno stvari koje nam odgovaraju.
Naviknuli smo se na to da je sasvim prihvatljivo probuditi se četiri minute prije predavanja i slušati ga u pidžami. Naviknuli smo se i na to da za biti prisutan, ne moramo ustvari zaista biti prisutni. Naviknuli smo se na to da je zaista lako izbjeći prozivanja na predavanjima, kao i na to da je moguće olakšati si polaganje kolokvija i ispita.
Naravno da se svi žele čim prije vratiti na staro normalno, ali zamislite da se to zapravo i dogodi… Sjećate li se kako je studiranje uopće prije izgledalo? Sada već imamo cijelu jednu generaciju koja nije ni doživjela sve čari studentskoga života. Da dobijete obavijest o povratku na faks, uslijedio bi veliki šok.
Budite se rano ujutro. I kad kažemo rano ujutro, ne mislimo oko devet ili deset – mislimo oko sedam i trideset, kad je posljednji alarm. Prvi je bio u sedam, ali njega ste ignorirali, kao i onaj nakon. Sada, ne možete ignorirati dalje. Ovo je posljednji na koji se stižete spremiti i krenuti na predavanje.
Da ste se probudili ranije, možda biste i stigli popiti kavu i nešto pojesti. Sada, to nije opcija. Zaboravili ste sinoć pripremiti torbu, pa uz to što ste oprali zube i obukli se, i panično tražite bilježnice i knjige koje vam trebaju. Valjda ste sve uzeli (spoiler: niste, zaboravili ste pernicu, žicali ste osobu kraj vas da vam posudi pisaljku).
S punom torbom (koliko su samo teške ove knjige i bilježnice), krećete prema stanici. Došli ste na stanicu i vidite da je prazna – znači da je autobus/tramvaj upravo prošao i da neće tako skoro. Zaboravili ste već kakav je vozni red, odnosno, zaboravili ste na to da postoji mogućnost da ćete morati dulje vremena provesti čekajući.
Niste računali na ovo čekanje, sada je gotovo pa sigurno da kasnite na predavanje. Ostaje vam jedino čekati idući tramvaj i nadati se da ćete nekako uspjeti ući u dvoranu bez pretjeranog srama. Odmah se prisjećate onoga kad biste se samo spojili online i rekli ‘štekala je veza, ispričavam se’ i sve bi bilo u redu.
Nakon napornog dana provedenog na faksu, dolazite doma i treba vam odmor. Želite leći u neko pristojno vrijeme na spavanje, ali umjesto toga – čeka vas posao. O da, sjećate se onog posla kojem ste se mogli posvetiti kada ste imali vremena za to? Sada morate s time i nastaviti. Ne samo da morate nastaviti, već se sada morate ustati i krenuti na posao.
Istina, tek je četiri poslijepodne, ali vi ste spremni za spavanje nakon ručka. Inače ste znali ubiti oko za vrijeme predavanja, ali danas to niste mogli. Doduše, nekoliko puta vam se dogodilo da su vam se sklapale oči – vjerojatno reakcija tijela na glas profesora koji je toliko puta dobro poslužio kao uspavanka.
Na kraju dana, dolazite napokon doma i spremni ste za krevet, ponovno. I onda se sjetite da morate napisati zadaće za sutra, zato što će prozivati. Nažalost, sada se nećete moći više izvlačiti na foru da ne radi mikrofon, zato što mikrofona nema… Dokle ovako?!
