Lucija rastura u sportu na svjetskoj razini, a istodobno studira medicinu: ‘Želim specijalizirati kirurgiju’
Svatko će se složiti kako bavljenje profesionalnim sportom zahtjeva potpunu predanost i na leđima sportaša veliki je teret svakodnevnih obaveza. Često se zato smatra kako profesionalni sportaši istodobno ne mogu studirati, no da to nije točno pokazuje primjer Lucije Lesjak. Lucija je nedavno na Svjetskom prvenstvu u karateu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima osvojila brončano odličje, a uz sav trening i pripreme za natjecanja na najvišoj razini uspješno studira, ni manje ni više, nego na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Lucija Lesjak/privatna fotografija
Strastveni ljubitelji sporta sigurno su među sportskim vijestima već ‘uhvatili’ onu da je naša sportašica Lucija Lesjak ostvarila ogroman uspjeh – osvojila je brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u karateu u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
I to nije Lucijin jedini uspjeh, do sada ih je nanizala već nekoliko zbog čega se svakako može svrstati u najuspješnije hrvatske sportašice. Tako je 2015. bila sam brončana u kadetkinjama na Europskom prvenstvu, 2019. postala je U21 prvakinja svijeta, 2020. osvojila je broncu na U21 Europskom prvenstvu, a ove je godine na Europskom kao dio ženske seniorske ekipe također osvojila broncu.
– Najponosnija sam na ovu seniorsku broncu sa svjetskog prvenstva jer osim što mi je ovo prvo seniorsko svjetsko prvenstvo, medalja ima veću ‘težinu’ od svih do sad. A rekla bih da je ovo medalja iza koje stoji najviše borbe sa samom sobom i sa ozljedama, priča nam Lucija koja trenira karate već 15 godina, a prvi trener bio joj je tata.
Dan joj zapčinje u pet ili šest ujutro, kući se vraća oko 22:30 h
No, ono što mnogima nije poznato jest da Lucija istodobno uz sportske uspjehe ostvaruje i one akademske. I to na jednom od težih fakulteta – Medicinskom u Zagrebu.
– Karate treninge imam svaki dan navečer, osim vikendom. Kondicijske treninge radim triput tjedno, a od toga dva treninga budu kroz radni tjedan, a jedan kondicijski trening radim za vikend. Ustajem oko šest, nekad bude i pet, ovisno o tome imam li kondicijski trening prije faksa ili nakon. Ako je prije faksa, onda sam u dvorani u otprilike 6:30, pa odradim trening do osam. Ali većinom ustajem u šest, na Rebru moram biti u devet, imam vježbe do 12, nakon toga idem doma jer već u 13 imamo seminare koji traju otprilike sat i pol. Odspavam, učim, idem na navečer na trening i ako imam dovoljno energije učim još nešto nakon treninga, ali s obzirom na to da se vraćam oko 22:30, nemam baš puno vremena, a moram priznati da mi ni koncentracija nije najbolja. Ovo je idealan scenarij, ali ne mogu svaki dan učiti jer jednostavno bude previše svega. No, trudim se ne komplicirati samoj sebi stvari jer mi kasnije bude puno teže, priča nam Lucija.
Medicinski je upisala još 2018. godine i sada je na četvrtoj godini studija.
– Htjela bih specijalizirati kirurgiju, otkriva nam Lucija svoje buduće planove.
Medicinu je željela studirati od malih nogu
Kaže nam i da je prilikom upisa studija bila svjesna da upisuje jedan od težih fakulteta. No, oko izbora studija nije nimalo dvojila.
– Nisam imala problema oko izbora fakulteta jer sam od malih nogu htjela studirati medicinu. Nemam neki točan razlog zašto, jednostavno me oduvijek to privlačilo i uvijek sam govorila da ću biti liječnica, prisjeća se naša sugovornica.
Pitamo ju i je li prilikom upisa strahovala da neće moći uskladiti obaveze vezane uz faks i sportske obaveze?
– Jesam, jako sam se bojala da neću moći trenirati na visokoj razini i biti na ovom faksu. Kad sam se upisivala sam se čak i pomirila s tim da ću trenirati rekreativno i da neću biti toliko posvećena karateu. Na prvoj godini je bio period kada sam odrađivala samo dva treninga na tjedan, ali to prije ispita iz anatomije. Nakon toga nisam više imala takvih perioda. Ne bih rekla da mi je postalo lakše, jer se količina informacija samo gomila, ali navikla sam već sad i bolje raspoređujem vrijeme. A i ako se dogodi da sam u stisci, malo stavim kočnicu na karate, pa se više posvetim faksu. U svakom slučaju, da mi je netko na početku faksa rekao da ću moći trenirati koliko sada treniram i studirati, vjerojatno bih mu rekla da je lud, veli nam Lucija.
Profesori su do sada bili susretljivi
Do sada joj se, dodaje, nije dogodilo da zbog natjecanja nije izašla na ispit, no izostanke koje smije imati koristi maksimalno.
– Ako me nema duži period, javim se profesorima i za sada nisam imala nikakvih problema. Svi su bili susretljivi i imali su razumijevanja. Nadam se da će tako i ostati. Često se zna dogoditi da par dana nakon ostalih iz reprezentacije dolazim na natjecanja ili da kasnim na pripreme, pa čak da i ne dođem, jer ne mogu izostati zbog faksa, tako da tu trebam zahvaliti Hrvatskom karate savezu koji isto ima razumijevanja za obaveze s druge strane medalje, priča nam Lucija.
Na pitanje o budućim planovima odgovara nam da se za deset godina vidi u operacijskoj sali.
– Ne znam hoću li se baviti karateom jednom kada krenem raditi, a i ne želim se previše zamarati time. Barem ne za sada. Bit će vremena da brinem za to. Jedino što mogu reći je da se u svakom slučaju vidim u sportu kroz život jer jako volim sport i nakon toliko godina trening postane potreba, pojašnjava Lucija.
‘Može se, stvarno se može’
Ono što je za sada bitno jest da u svemu što dati ima veliku podršku svoje obitelji, prijatelja i trenera.
– Stvarno moram zahvaliti treneru Danilu Domdjoniju na podršci, razumijevanju i strpljenju sa mnom od samog početka naše suradnje, kaže Lucija.
Za kraj ima poruku za sve mlade koji se istodobno žele profesionalno baviti sportom, ali i studirati.
– Može se, stvarno se može. Ima dana koji su koma i kada želiš sve pustiti, ali ako postoje snovi, ambicije, spremnost na rad, glupo je pustiti samo zato što je teško. I u tome svemu nemojte zaboraviti na one koji vam najviše znače, poručuje ova uspješna mlada žena o kojoj ćete, u to nema sumnje, još puno čitati.
