Ah, ti stariji. Samo da im se zezat na tuđi račun. Kao kakve pubertetlije, a zapravo ih nesvjesno hvata kriza srednjih godina… I još se bune kad im se to kaže!
Foto: Pixabay
Da vas obavijestim odmah na početku, svoje roditelje (starce kako neki vole reć’; a ja baš i ne) zovem imenima. Zvuči smiješno. Ne sad (kako bi većina djece reklo) mama i tata ili pak stari i stara, već su za mene Ljerka i Andro. Jer i oni mene tako zovu. Imenom. Uglavnom. Znaju mi kad-god posprdno, a ponekad čak i iz milja reć’ „ljubavi“ ili „macane“. Zatekne ih grabežljivi pogled da (zamalo) požale što su me tako nazvali.
Nakon više-manje uspješnog upada na faks uslijedila je potraga za što povoljnijim, a opet prolaznim utočištem. Mjesto u studentskom domu predstavljalo je najbolju moguću opciju. Trebalo je obaviti online prijavu, sakupiti sve potrebne papire i dokumente te se provozati do metropole na svečanu predaju. Do objave rezultata frendica i ja razmišljali smo o drugim lako mogućim opcijama u slučaju da (nedajbože) ne dobijemo dom, kao na primjer: krevet u nekom od samostana, uvaliti se bogatoj tetki koja živi sama s mačkom u velikom stanu, smjestiti se kod nekog penzionerskog para… Nakon objave rezultata uslijedilo je olakšanje. Dobili smo ga! I frendica i ja! I to isti!
Na redu je bio drugi korak – potraga za cimerom. Od starijih i iskusnijih studenata koji su prošli sve domove koji postoje, saznali smo kako postoje cimeri svih vrsta i kako je sigurnije buduću domsku sobu dijeliti s nekim poznanikom, još bolje frendom ili pronaći cimera preko oglasa u domskim grupama na fejsu, a ne čekati da nam iskoči iz kinder jajeta jer je šansa za žaljenjem preko 70%, a povratka nema. Frendici i meni sinula je ideja o našem „zašto ne?“ suživotu, koja se na kraju i obistinila. Našu slatku malu tajnu držali smo neko vrijeme za sebe i u krugu društva.
Starcima je svanulo kada sam im potvrdio da sam dobio dom. Manje izdvajanje troškova za svog studenta, nesmaranje zagrebačke rodbine da pomogne u potrazi za stanom za koji niti nemam para, jedno dijete manje u kući što znači manje veša za prat, manje pravljenja obroka na dan, ali i (na njihovu nesreću) žrtva manje na koju će moći istresati svoje frustracije. Poor little sisters. Nisu ni svjesne što ih čeka. „Jedva čekam da odeš!“ kažu mi sad jedna sad druga nakon obične prepirke. Neki bi rekli „ma one to samo tako kažu, ne misle to“. Whatever.
Kako su starci bili uzbuđeniji od mene zbog nadolazećeg useljenja nisu prestajali razmišljati o cimerovim potencijalnim karakteristikama. Stari je krenuo u napad: „Sad kad dobiješ nekog debelog starog prdonju.“ Uzvratio sam automatski protunapadom jer su oboje (i majka i otac) dojadili sa ucjenama o smrdljivim cimerima koji me čekaju na jesen: „Imat ću cimericu.“ „OHOO! Moderna obitelj!“ dreknuo je stari.
Kada su shvatili (bar sam ja mislio da jesu) da mi buduća cimi nije cura i da to nikada neće bit jer smo „just friends“ i to već četiri godine krenuli su u daljnje pohode.
Postavili su isto pitanje samo s razmakom od jedno tjedan dana: „A šta će bit kad cimerica nađe dečka? Pa kad te istjeraju iz sobe?“
Zašto bi me istjerali iz sobe, pobogu. Pa ljudi smo, sve se da dogovoriti i da do toga (nedajbože) dođe.
Oboje su dobili isti odgovor na koji su ostali PAF.
„Neće nać’ dečka jer je lezba.“ izletjelo je iz mojih usta tonom paralelnim s onim ranijim. Skroz neplanirano i staloženo kao da je sasvim normalno i ljudski prihvatljivo to što govorim. Što i je. Al’ bome mojim konzervativcima od kojih sam potekao i nije baš tako.
„Daj ne seri!“ probavio je tata. „Je, kad ti kažem. Bila je do sad s dvije, tri cure u vezi.“ Andro se samo gremlinski nasmijao i utekao u svoju radionu. Maca popapala jezik, ha?
Ljerka was next.
Isto pitanje, isti odgovor. Ona je bila samo pristojnija, al’ zato zgroženija od starog: „Daj nemoj pričat gluposti.“ „Kad ti kaaažem.“ razvukao sam. Počela je sa sprdanjem: „Ona takva napredna iz tamo neke selendre?“ Samo sam napravio facu Billie Eilish, duboko udahnuo i otišao svojim putem jer sam predvidio što bi uslijedilo. Debata.
Po njihovim reakcijama može se zaključiti kako se nisu ni potrudili povjerovati.
Da se razumijemo, cimerica je strejt i to na kvadrat. Ni l od lezba. Samo zgodni, visoki, crni momci s dobrom guzom. Kako bi izbjegao neugodu i da moji ne bi ni pomislili kako im je sin „napredan“ (pogotovo stari) morao sam takvo što izmislit. Veliki vjernici bi rekli da sam lagao. Treba se čovjek znati snaći. Lakše je krivnju svaliti na drugog, zar ne? Nije se bunila kada sam joj priznao da sam ju „ocrnio“ pred starcima. Rekla je da bi i ona tako postupila (proglasila me pederom, jel).
Skužit ćete (ako već niste) da dosta lažem i da malopuno koristim zagrade. Meni na dušu.
Nek’ nam je sretan početak prve godine cimerstva!
