Ovo je Matija, nagrađivana mlada filozofkinja i developerica. Videoigre nisu zabava već, tvrdi, i umjetnost
Matija Vigato sve je osim uobičajene studentice. Diplomantica filozofije i strastvena gejmerica kojoj je pošlo za rukom da te dvije, naizgled nespojive ljubavi, spoji. Ovog je ljeta tako, za rad u kojem elaborira zašto se videoigre trebaju smatrati umjetnošću, dobila Rektorovu nagradu. Svi su mediji o njoj pisali, a onda je uslijedila konačna potvrda njezinoj originalnosti. Dobila je stipendiju za diplomski studij razvoja računalnih igara na Algebri. S ovom smo svestranom mladom ženom poveli dugačak razgovor o njenim nekonvencionalnim znanstvenim interesima, ali i ljubavi prema filozofiji.
Matija Vigato | privatna arhiva
– Filozofiju sam voljela oduvijek, i onda kada nisam znala što je ona. U konstantnom preispitivanju tražila sam svoje predrasude, pretpostavke i sustave vrijednosti, mijenjala ih i oblikovala. Studijem filozofije taj se pristup svijetu proširio, produbio i povisio.
Počinje tako naš razgovor Matija, mlada filozofkinja rodom iz Zadra koja je ovog ljeta dobila Rektorovu nagradu za rad u kojem tvrdi da su videoigre umjetnost.
Videoigre je zavoljela još kao mala. Rođak Antonio, priča nam, njoj je i sestri bio uzor po kreativnosti i inteligenciji. Kada bi došao kod njih kući tu i tamo bi instalirao neku igru. Među nekima kojih se sjeća su Pokémon Ruby i Sapphire, Tux Racer i The Sims.
– S vremenom sam počela imati predrasude prema videoigrama jer sam susrela mnogo ljudi kojima su služile za bijeg od stvarnosti. Stvarnosti koja bi, napuštena, patila. Ali dala sam im priliku otprilike nakon završetka srednje škole i, metaforički i doslovno govoreći, nakon što sam prošla Limbo, a onda i Portal, cijeli svijet mi se otvorio, uvodi nas Matija u početke svoje filozofske zainteresiranosti videoigrama.
Koja je to veza između filozofije i videoigara?
Većini ‘laika’ nespojiva, za našu je sugovornicu dvojaka veza između filozofije i videoigara. Prva se poveznica uočava unutar same discipline, a druge u području videoigara, priča nam.
– Što se tiče prve veze, treba napomenuti da filozofija zasigurno ima nekih ograničenja. Moritz Schlick primjerice tvrdi da filozofija kao „potraga za smislom“ ne bi trebala ulaziti u područje znanosti kao „potrage za istinom“. Međutim, ni u takvom ni u ikakvom drugom ograničenju filozofije ne bi smio biti ograničen njen predmet. Ona bi se trebala kretati na svim sferama bitka pa tako i u području videoigara kao relevantnog fenomena suvremenog svijeta. Što se tiče druge vrste veze, filozofija se ne mora iskazivati samo kroz akademsku prozu. Umjetnost i filozofija tako su spajane kod filozofa kao što su Friedrich Nietzsche i Albert Camus, te književnika kao što su George Orwell i Milan Kundera, tvrdi Matija.
Slično, videoigre koriste tekst na više razina, recimo unutar dijaloga, pisama ili knjiga, dok su neke videoigre kao što je Spider and Web isključivo tekstualne. Jasno je, dakle, da u videoigrama postoji puno prostora za filozofiju.
– Dapače, vidim potencijal videoigara za jedan novi izraz filozofije zbog njihove nelinearnosti, učestalosti dijaloga, multimedijalnosti, a i mogućnosti razmjena mišljenja i diskusija kroz multiplayer-e.
„PROFESORI NA FILOZOFSKOM ŽIVE FILOZOFIJU“
– Mnogi od njih otvoreni su ka novim temama kao što su videoigre. Prije nekoliko godina prof. dr. sc. Nadežda Čačinovič održala je seminar Estetika i teorije posebnih umjetnosti u kojem je pored novijih oblika umjetnosti kao što su fotografija, film i strip, na popis nastavnog sadržaja stavila i temu “Interakcija i razvoj videoigara”. Prijavila sam se za izlaganje te teme i time je započelo moje bavljenje filozofijom videoigara. Potom je doc. dr. sc. Ivana Zagorac održala seminar Igrakoji mi je toliko značio da se od treme ponekad nisam mogla javiti za sudjelovanje u diskusiji. Profesorica Zagorac inače ima metodološki fenomenalan pristup nastavi, zna potaknuti studente na diskusiju i hrabra je u istraživanju slabo propitanih tema. Kada sam joj prvi put predložila izlaganje na temu videoigara, ne samo da je prihvatila prijedlog već je i cijeli jedan sat posvetila obradi te teme. Nakon toga sam na njenoj nastavi izlagala i o odnosu empatije i videoigara, pod njenim mentorstvom napisala rad koji je nagrađen Rektorovom nagradom. Ona mi je daleko najviše pomogla u dosadašnjem studiju i od samog početka imala sam osjećaj da vjeruje u mene. Što se tiče ostalih profesora na odsjeku, moram još istaknuti i asistenta Luku Perušića.
Videoigre su umjetnost
Kako bi odgovorila na pitanje mogu li videoigre zaista biti percipirane kao umjetnička djela, pokušala ih je uklopiti u već etablirane teorije umjetnosti. No, kako je većina teorija usmjerena na određivanja nužnih i dovoljnih uvjeta prema kojima je nešto artefakt, a sve ostalo ne – te kako su ti uvjeti dosta precizni – u većini tih teorija jednostavno nije bilo mjesta za videoigre. Osim klaster teorije.
– Klaster teorija (eng. cluster – grozd) ne tvrdi da je umjetnost isključivo ono što je napravljeno s namjerom da pruži estetski užitak, što je potvrđeno od strane „svijeta umjetnosti“ ili što se nastavlja na povijesno-umjetnički narativ, već da je spoj više karakteristika koje se mijenjaju od autora do autora i s vremenom nadopunjavaju. Teoretičari Berys Gaut i Dennis Dutton pojedinačno su naveli popise karakteristika umjetnosti, kojih s djelomičnim poklapanjem ima petnaest. To su primjerice estetski užitak, vještina umjetničko-tehničke izvedbe, intelektualna izazovnost, formalna kompleksnost i koherentnost, imitacija i dr. Svaki artefakt koji posjeduje većinu navedenih karakteristika može se smatrati umjetnošću.
Spomenute karakteristike koje klaster teorija uzima za adekvatne odrednike ‘onog umjetničkog’ Matija je pomno analizirala. Došla je do zaključka da su u videoigrama, uglavnom, sve te karakteristike ostvarene, dok ih mnoge pojedine videoigre sadrže – sve. Njezina je teza tako bila potvrđena – videoigre ogu se smatrati novim oblikom umjetnosti.
Videoigre su zasebna umjetnost
Zaintrigirani sjajnim, suviše nekonvencionalnim interesima mlade filozofkinje, odlučili smo malo dublje zagrebati pod površinu nove umjetnosit. Nismo mogli ne primijetiti znatne razlike među videoigrama. Akcijski orijentirani Call of Duty dijametralna je suprotnost, primjerice, izvanrednom storytellingu The Walking Deada. Zanimalo nas je stoga, konkretno, trebaju li se videoigre promatrati kao zasebna grana umjetnosti ili kroz okvire već etabliranih – književnosti, filma i teatra.
– Smatram da se videoigre prvenstveno trebaju promatrati kao zasebna umjetnost. Pored igre kao snažnog distinktivnog elementa, videoigre imaju elemente književnosti, glazbe, animiranog filma, igranog filma, videa, stripa, arhitekture, slikarstva, skulpture i dr. U tom smislu odgovara im termin Gesamtkunstwerk (njem. cjelovita umjetnost, sinteza umjetnosti) koji je Richard Wagner koristio za operu, kaže Matija.
Za usporedbu, nastavlja, u glazbi se prvo promatra vertikalna struktura glazbenog djela, a onda se u analizi počnu izdvajati melodije. Slično bi se, smatra, trebale tretirati i videoigre glede umjetničke analize.
– Nakon promatranja umjetničkog bogatstva sinergije elemenata, one bi se trebale proučavati kroz pojedine elemente, služeći se metodologijom teorija bliskih umjetnosti. Kao što si rekao, aspekt narativa kroz književnost, audiovizualnih aspekata kroz film i drugo, zaključuje Matija.
Namjerava upisati doktorski studij filozofije pod mentorstvom docentice Ivane Zagorac, a uz to diplomski studij razvoja računalnih igara. Jednako ju zanima i praksa i teorija umjetnosti, a kako vjerujee da se te dvije sfere međusobno potiču cilj joj je ostati u objema. Njen je posao iz snova, stoga, dvojak – s jedne strane filozofsko istraživanje umjetnosti, a s druge strane njeno stvaranje.
