Mlada Zadranka završava doktorat u Njemačkoj, a uz to i izvrsno zarađuje
Jelena Tica je 28-godišnja Zadranka, koja je 2011. završila smjer molekularne biologije na zagrebačkom PMF-u nakon čega se zaputila u njemački Heidelberg gdje privodi kraju doktorski studij na Institutu za molekularnu biologiju, a uz to radi na znanstvenim istraživanjima na istoj ustanovi. Priznaje da je nakon završetka studija ozbiljno razmišljala o odlasku iz Hrvatske, što se na kraju dogodilo. Kako izgleda usporedni rad i studij na jednom od najpoznatijih sveučilišta u Njemačkoj, iz perspektive ambiciozne mlade znanstvenice, otkrila nam je sama Jelena.
Mlada Zadranka Jelena Tica diplomirala je molekularnu biologiju na zagrebačkom PMF-u te se potom zaputila na post diplomski studij u njemački Heidelberg, gdje privodi kraju doktorat, a uz to radi na znanstvenim pokusima pri sveučilištu u spomenutom gradu. Zašto je otišla u inozemstvo poslije diplome te kakva tamo ima iskustva, u razgovoru nam je otkrila.
Ovakav scenarij teško bi bio ostvariv u Hrvatskoj
Zadnju godinu studija u Zagrebu, Jelena je ozbiljno dvojila ostati ili ne u Hrvatskoj, iako kako sama pojašnjava molekularnih biologa relativno je malo u Lijepoj našoj pa ih se većina iz njene generacije snašla. Bilo da su našli posao, ili nastavili obrazovanje. Ona je kao što vidimo također nastavila obrazovni put, ali u Njemačkoj.
– Područje znanosti koje me je oduvijek privlačilo je bila genetika, i zapravo većina kolega, moj tadašnji mentor, obitelj i prijatelji su me podržavali u odluci da odem iz Hrvatske, posebno jer se u znanosti očekuje mobilnost i rad na različitim projektima. I iako do samog kraja nisam odbacila ostanak u Hrvatskoj, odlučila sam se prijaviti na EMBL u Heidelbergu i na ETH u Zurichu, jer su mi se njihovi doktorski studiji činili najprivlačnijima.
Nisam imala previsoka očekivanja, ali kad sam shvatila da mi je ponuđen doktorat u laboratoriju koji mi je bio prvi izbor, nisam previše razmišljala. Već tada sam bila svjesna da mi se tako nešto ne bi ostvarilo u Hrvatskoj, jer je nažalost puno manji izbor znanstvenih područja.
Osim toga, financiranje znanosti u Hrvatskoj nije na europskoj razini, te zbog toga nikad ne bih mogla raditi na velikim kolaborativnim projektima i surađivati s kolegama iz SAD-a i Europe, pojašnjava nam 28-godišnja molekularna biologinja.
Doktorat funkcionira kao nešto između posla i studija
Jelena je već tri i pol godine u Heidelbergu te se nada kako će u narednih šest mjeseci doktorirati i naći posao. No čitavo vrijeme boravka u Njemačkoj ona ima izvor primanja, zbog načina na koji se poslijediplomski studij tamo provodi.
– Doktorat je ovdje nešto između posla i studija. Svoje projekte radim na Europskom institutu za molekularnu biologiju (EMBL, European Molecular Biology Laboratory), ali će mi naposlijetku doktorat biti dodijeljen dvojno: od strane EMBL-a i Sveučilista u Heidelbergu.
Radim u grupi koja se bavi genetikom i genomikom, prvenstveno takozvanim strukturalnim varijacijama u DNK. Moj svakodnevni posao uključuje računalne analize DNK čovjeka i ostalih sisavaca u kontekstu evolucije i razvoja bolesti raka, prilikom čega želimo saznati sto nas to čini međusobno različitima te koje DNK varijacije doprinose kojoj bolesti, stručna obrazlaže Jelena.
Koja je razlika između tretmana znanosti te znanstvenika u Njemačkoj i Hrvatskoj?
‘Za mlade ljude željne znanja tu ima mjesta’
Prije diplome na zagrebačkom PMF-u, Jelena Tica je pohađala Gimnaziju Juraj Baraković u Zadru. I taj segment svog obrazovnog puta, smatra jako bitnim u svome usponu na međunarodnoj znanstvenoj sceni. Zapravo je sustavnost učenja ono što mora dati rezultate na kraju.
– Iz vlastitog iskustva bih rekla da nije teško naći ovakav posao u Njemačkoj, ali isto tako vjerujem da je puno faktora važno. Zapravoda kontinuiran rad tijekom srednje škole i fakulteta je presudan. Osobno na to gledam kao na veliki lanac – dobre ocjene u srednjoj školi ili u današnje vrijeme državna matura će dovesti do velikog broja bodova odnosno željenog fakulteta; volontiranje na fakultetu, rad na manjih projektima, dobre ocjene i preporuke vode do željenog posla.
Naravno, potrebno je imati i sreće, ali mislim da je kontinuiran rad i usavršavanje presudno, pogotovo u inozemnoj kulturi. Ono o čemu svakodnevno svjedočim je da za mlade ljude željne znanja i rada tu ima mjesta. Prepreke postoje, ali ako ste ustrajni one se mogu mimoići, naglasila je 28-godišnjakinja.
Iako je u statusu studenta, koji radi već ima prosječnu njemačku plaću
Kako je dakle naša sugovornica na postdiplomskom studiju, a uz to je i zaposlena na puno radno vrijeme, primanja su joj već i više nego respektabilna.
– Institut na kojem radim je prvenstveno internacionalan i place su nešto veće nego sto bi bile na istoj poziciji u samoj Njemačkoj. Ako govorimo o općenitom prosjeku, onda moja placa spada u njemački prosjek. Troškovi uvelike ovise o gradu u kojem se živi, jer je daleko skuplje živjeti u Munchenu nego u Berlinu, no sve u svemu uz ova primanja moguće je poprilično lijepo živjeti – iznajmiti stan, putovati pa čak i uštedjeti, govori Jelena.
Promjena zemlje moguća, ali povratak u Hrvatsku – teško
Kada je riječ o znanosti, međunarodne suradnje i ekspedicije najnormalnija su stvar pa tako i Jelena još ne zna kamo će po završetku doktorata. No teško da će kući.
– Zasad ne razmišljam o povratku u Hrvatsku, ponajprije zbog trenutne financijske situacije u znanosti i raznoraznih birokratskih poteškoća koje bi taj povratak značio. Osim toga, iako je danas relativno lako ostvariti suradnju sa stručnjacima u inozemstvu, ipak mislim da direktan rad s njima, pod istim krovom donosi puno vise prednosti.
Brojni znanstvenici odlaze na daljnja usavršavanja u SAD, Kanadu i Aziju, no ja bih preferirala ostati na europskom kontinentu. Želja mi je nastaviti baviti se istraživanjem na ljudskoj DNK u kontekstu bolesti, a zasad još uvijek nisam sigurna hoće li to biti u privatnom ili akademskom sektoru. Što se tiče geografskog područja, nije mi toliko bitno gdje točno, iako bih zbog osobnih razloga htjela biti bliže Hrvatskoj, otkriva nam želje i planove mlada znanstvenica.
Za sve buduće znanstvenike i one koji zbog bojazni ostaju u okviru prosječnosti ili i ispod toga, Jelena ima poruku za kraj.
Otići definitivno nije lako, jer se cijeli život koji si dosad gradio okrene naopačke. No jednom kad se ode, postane puno lakše i počne se cijeniti multikulturalnost, različiti ljudi i njihove priče i silna iskustva koja se steknu. U vrijeme kad sam ja razmišljala o odlasku, dosta ljudi je ipak ostajalo u Hrvatskoj, ali se polako i to mijenja. Danas, puno mladih odlazi na pripravništva, razmjenu studenata i raznorazna usavršavanja vani.
Ono što svima kažem je da slijede vlastite snove – ako to znači ostati u Hrvatskoj više od svega drugog, onda svakako treba pokušati ostvariti taj cilj. Na kraju samo mogu reći da apsolutno nemam žaljenja ni za čime i da sam sve u svemu zadovoljna svojom odlukom.