Na Lašćini najjeftinije sobe, a kompleksom dominiraju cure

Studentski dom Lašćina, nalazi se na istoimenom brdu desetak minuta hoda od Kvartenikova trga, što znači da je lokacijom najbliži centru grada, među sva četiri domska kompleksa u Zagrebu. Lašćina ima 480 ležaja, od kojih je nešto više, točnije 248 ženskih. Ovaj dom od ostalih izdvaja nekoliko karakteristika, među kojima je i ona da ima trokrovetne sobe u kojima je mjesečna stanarina svega 100 kuna. Uz to na Lašćini postoji muzički paviljon, u kojem gotovo isključivo borave studenti Muzičke akademije, pa je za ljubitelje dobre klasične glazbe, pravi užitak proći hodnicima ovog paviljona, budući da po cijele dane dopiru zvukovi različitih instrumenata. O ostalim detaljima govore nam stanari lašćinskog doma.

Galerija 14 Fotografija

Otvori

Studentski dom Lašćina najmanji je od četiri smještajna kompleksa pri Sveučilištu u Zagrebu. Ima 480 ležajeva od kojih je, 248 rezervirano za studentice. Budući da se nalazi svega desetak minuta uzbrdnog hoda od Kvatrića, ovaj studentski dom je najbliži centru grada. Okružen je zelenilom, koje se zbog godišnjeg doba djelomično osušilo, ali i dalje izgleda vrlo šarmantno. Menza, tulumara, dvorana, praonica rublja, nogometno i košarkaško betonsko igralište samo su neki od sadržaja doma Lašćine, a kako sami stanari navode ostali sadržaji koji nisu unutar samog kompleksa u neposrednoj su blizini.

‘Odmah ujutro se dogodi neka konverzacija i dan ti ljepše počne’

Unutar prvog paviljona Lašćine nalazi se vrlo aktivna tulumara, koju potpuno besplatno možete iznajmiti, ako ste stanar ovog doma. Dovoljno je dati podatke upravitelju te počistiti ostatke nakon partya. Nedavno su studenti koji borave nekoliko godina na Lašćini, priredili brucošijadu za sve one koji su prva godina fakulteta, a tek su pridošli u ovaj dom.

Ozračje je slično kao i u drugim kompleksima.

– Upoznavanje novih ljudi, druženje te doživljaj studentskog života iz prve ruke, su ono što me veseli kod boravka u domu, govori nam Roko, jedan od stanara Lašćine i student prve godine sanitarnog inženjerstva pri Zdravstvenom veleučilištu.

Boravio je u drugim kompleksima, ali za Lašćinu se ipak ne bi mijenjao.

– Blizu mi je fakultetu, a i u ovih par mjeseci već sam se navikao na ovaj dom, pojasnio je Roko.

Romana, koja studira socijalnu pedagogiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, boravila je dvije godine u stanu, ali se ipak na trećoj odlučila za dom i nije požalila.

– Nešto se promijenilo u meni i odlučila sam otići u dom. Osim što je razlika u cijeni nevjerojatna, ova domska atmosfera brzo osvaja. Odmah ujutro kada kreneš oprati zube, dogodi se neka konverzacija i dan ti ljepše počne, naglasila je.

Ipak zastarjelost namještaja i općenito unutrašnjosti, smeta studentima

No, kao i u ostalim domovima i u ovom najmanjem zagrebačkom, studenti imaju neke prigovore. Oronulost i zastarjelost je među najviše isticanim primjedbama.

– Kada sam dolazila na Lašćinu već sam čula od kolega da je sve staro, ali ipak ne fali mi ništa potrebno za život pa sam zadovoljna. Wc-ovi su poprilično uredni, nije gužva, a čini mi se da ih čistačice obilaze više puta na dan. Kako je od Kvatrića desetak minuta hoda do doma, imate uključenu tjelovježbu u svakodnevne aktivnosti, kroz smijeh dodaje Romana.

No, naša treća sugovornica, Marija s Medicinskog fakulteta, malo je bila stroža prema nedostacima.

– Očigledan je manjak ulaganja. Zidovi, ne znam koliko dugo nisu krečeni, kuhinje su oronule, wc školjke također nisu mijenjane duži period, što sve u svemu sigurno studenti ne zaslužuju. Da ne ispadne da je sve sivo, jer nije, moram reći da je grijanje jako dobro, tako da je toplo zimi, a sobe su unatoč zastarjelosti vrlo prozračne, iskrena je.

Svi sugovornici naglašavaju, da je osoblje u menzi jako ljubazno, ali je mana ovog studentskog restorana to što je zatvorena nedjeljom pa stanari Lašćine onda moraju prema Cvjetnom ili Savi na obrok. Uz više cijene prehrane, trebalo bi se poraditi na jelovniku.

– Jako rijetko jedem u našoj menzi jer je hrana loša, jednolična i masna. Skoro uvijek su za večeru pomfrit i hrenovke, ne vodi se pretjerano računa o nekom standardu, a kako ne postoji vegetarijanski meni, jako se teško bez mesa hraniti u menzi na Lašćini, rekla nam je Enea, koja studira na PMF-u.

Činjenica da je kompleks malen uvjetuje prisniju atmosferu među stanarima iz kojih se rađaju razne anegdote

U domu na Lašćini moguće se baviti različitim sportskim aktivnostima, a za neke poput zumbe, postoji tečaj. Sto kuna je mjesečna naknada, a trenira se tri puta tjedno.

To što je dom relativno malen, uvjetuje da se gotovo svi međusobno poznaju, zajedno s osobljem, s kojim studenti imaju razmijenjene brojeve mobitela, kontakte na društvenim mrežama i slično. Anegdote su također sastavni dio svakodnevnice na Lašćini.

– Baš sam jučer oko ponoći bila u čajnoj kuhinji kada sam čula strašnu viku. Već sam izašla s namjerom da upozorim sustanare da se malo skuliraju, ali sam odustala shvativši da je jedno društvo, svome prijatelju koji je bio pod tušem, uzelo ručnik pa nije mogao izaći iz kabine. Onda je on u salvi zapomaganja proizveo buku, a mi smo se na kraju svi skupa dobro ismijali, rekla nam je Romana.

Inače, studenti nam vele, da nema pretjerano galame u paviljonima. Po danu je zapravo grobna tišina, dok su stanari na predavanjima, a u predvečerje krenu razgovori po hodnicima, koji nisu pretjerano glasni. Vikendom kao i u ostalim domovima, malo se situacija uzburka, ali naša četiri sugovornika nimalo se ne bune zbog toga.

Ipak kao i u ostala tri paviljona, studenti su jako vezani za svoj dom pa ga unatoč sitnim nedostacima ne bi mijenjali za druge.