Najgori trenuci u životu svakog studenta: Posjet referadi…
Kada bismo mi studenti morali izdvojiti jednu stvar kao ono nešto što nas živcira, ali ono baš živcira, onda bi to bila referada, ilitiga studentska služba. Poseban krug Pakla, ne samo za nas koji tamo dolazimo, već sigurna sam, i za ove koji tamo rade.
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli ukida fizički indeks | Foto: unipu.hr
Svatko se od nas mora barem jednom susresti s referadom, a rijetko kada prođe bezbolno. Kod nas ne postoje oni ludi običaji kao kod Amerikanaca (ili barem u američkim filmovima) gdje se maltretiraju brucoši, ali možemo reći da je prvi odlazak u referadu jednako traumatičan.
Nećemo reći da su sve referade loše niti da su sve tete tipične šalteruše. Mada, kroz ostatak članka ćemo to dokazati. Nemojte shvatiti rezultate preozbiljno, istraživanje nije provedeno na dovoljno velikom uzorku (troje mojih prijatelja) i nije stručnjak pisao članak (ja, osoba koja je u referadi bila dva puta u tri godine studiranja). Najbolje bi bilo da zaključke sami stvarate po osobnom iskustvu, a ovo… A pročitajte kada ste već kliknuli na članak.
Uglavnom, vratimo se na referadu.
Kada bismo morali ukratko opisati kako izgleda prosječni odlazak do referade, krenuli bismo od osobnog duševnog stanja. Vjerojatno ste već u velikom stresu zbog a) razloga odlaska u referadu – nikad nije zato što ste osvojili milijun dolara na lutriji i b) znate da idete u referadu. Najteže je odabrati hoćete li mučiti nekoga da čeka s vama ili ćete to samo pretrpjeti. Možda je čak bolje da idete sami, da si pokažete koliko ste jaki.
Prosječan odlazak u referadu
Jednom kad smognete snage za uputiti se na najteži zadatak vašeg života (i usput pogodite radno vrijeme koje je vjerojatno od 12 h do podne), čeka vas čekanje. Ako ste uletjeli u neku gužvu, moguće je da ćete čekati i više od 45 minuta, pogotovo ako su neki upisi u pitanju. Probajte se tješiti time da barem ne čekate Godota… ili?
I kad napokon dođete na red, misleći to je to, sve svoje probleme ćete sada riješiti, shvatite da nećete. Fali vam pedeset i dva milijuna papira, oni vam uopće ne mogu pomoći i što ste sada tu došli raditi gužvu i narušavati njihov mir?
Pokunjenog repa krenete prema izlazu, a zatim teatralno stanete na vratima i okrenete se, govoreći ‘I’ll be back’. Ako ne znate koja je referenca, niste godište koje je na faksu (…ILI?)…
Kako bismo vas ohrabrili za vaš sljedeći odlazak u referadu, donosimo nekoliko stvarnih događaja, koji će vam pokazati koliko su tete u referadi divne i koliko im mi trebamo biti zahvalni na tome što postoje.
Krenut ćemo od onih ‘manje dobrih’, prema onima ‘najboljima’.
DI JE POTPIS?!
Za početak nam je Mirta (23) s Filozofskog ispričala svoju situaciju.
– Kod nas upisi traju dulje nego inače, zato što nam treba vremena kako bismo si posložili raspored. I često se dogodi da se predmeti upisuju preko kvote, pa je potrebno ispuniti molbu, koju zatim mora potpisati profesor čiji predmet upisuješ, odneseš to u referadu, unesu ti podatke u Studomat i gotova priča. ALI NE. Prošli semestar samo isto tako, po valjda peti put, nosila molbu za dodatan upis kolegija, čekala preko 40 minuta da bih došla na red (zato što nisu radili svi šalteri, naravno), a kada sam došla na red, izderala se na mene da moram ići do pročelnika odsjeka moliti ga da mi odobri upis i potpiše se na molbu. Nije problem bio s pročelnikom, on se potpisao odmah i sve pet, ali je zaista bilo glupo što mi nikad do tad nije trebao njegov potpis. Ne znam jesu li tad uveli novo pravilo, ili sam se do tada švercala, ali morala sam zbog jednog potpisa čekati po drugi put 40 minuta. Na svu (njihovu) sreću, tada nije bilo problema, tumači Mirta.
Još jednu toplu ljudsku priču nam je pripremio Ivan (20) s Pravnog fakulteta u Rijeci.
– Bio sam brucoš i došao u referadu s nekom molbom, više se ni ne sjećam za što je bila. Znam samo da nisam znao kako ju pravilno ispuniti, a kako nisam htio zeznuti stvar i ponovno čekati pola sata na red, samo sam isprintao molbu i mislio ju ispuniti uz pomoć tete sa šaltera. Ne znam zašto nisam vjerovao ljudima kada su mi pričali o referadi, ali naravno da mi se obilo u glavu. Čim sam joj rekao da prvi put pišem zamolbu i da trebam pomoć, samo je zakolutala očima, rekla ‘budući pravnik’, okrenula se i otišla. Onda sam sam morao nekako napisati zamolbu i naravno da nije bila genijalna, ali žena me toliko izgrdila (da ne kažem nešto drugo…) da još uvijek imam ptsp od referade, rekao je Ivan.
Opet taj Filozofski…
Ipak, možda je najbolje prošla Tina (21), ponovno s Filozofskog (nije diss na Filozofski, samo sam ja na Filozofskom…).
– U zadnje vrijeme sam počela misliti da nije uopće do referade, nego do mene. Jednostavno sam tako loše sreće da mi je sve što je moglo poći po krivu, zaista i pošlo po krivu. Iako bih trebala moći, nisam se mogla upisati preko Studomata, pa sam morala dolaziti u Zagreb samo zbog toga. Neke predmete (koje sam došla ispisati na vrijeme) mi nisu ispisali, i već mjesec dana čekam prijepis ocjena s prve godine… I naravno, nisu mi upisali tjelesni. I da, teta u referadi je svaki put bila masu neugodna, i sigurna sam da će biti u budućnosti, a čini mi se da ću morati još puno puta ići kod nje, kaže Tina.
Iskreno se nadam da se nitko od vas neće naći u Tininoj situaciji, mada je istina da se to zaista svakome može dogoditi, stvarno ne djeluje kao da je do referade. Osim djela gdje je teta masu neugodna, to je pak samo do nje…
Doza pozitive
No za sam kraj smo vam ostavili jednu malu dozu pozitive, i to iz mojeg osobnog iskustva. Skoro pa svi koji studiraju u Zagrebu imaju pokaz od ZET-a (ostali se švercaju) pa znaju da se početkom akademske godine, listopad još uvijek može produžiti bez donošenja potvrde za novu akademsku godinu, ali se potvrda mora donijeti prije studenog, kako bi se mogao dalje kupovati mjesečni pokaz.
Tako sam i ja čekala pet stotina dana kako bih dobila potvrdu za pokaz, samo da bih došla do ZET-a, čekala red, došla na šalter, i teta bi mi rekla da nisam morala uopće čekati, zato što je faks već automatski poslao potvrdu. Znam da je teško za povjerovati, ali ljudi – DIGITALIZACIJA JE U TIJEKU !
Nikada nisam bila toliko zadovoljna nakon što sam izgubila pola sata života na ništa (i vjerojatno nikada ni neću ponovno biti), ali moram priznati da me zaista sve skupa iznenadilo. Pa ovim putem želim pohvaliti i moj divan fakultet, ali i ZET, koji je eto, zaista iznenadio!
