Malo koji period života je toliko ‘slatko’ stresan kao onih prvih par tjedana na faksu. Najčešće se nalazimo u novom gradu u kojem se NE snalazimo, okruženi smo s potpunim strancima i nismo sigurni više ni u što.
screenshot: YouTube
Ako ste ikad vidjeli neki meme na temu ‘social anxiety’, onda znate o čemu pričam. Kao brucoši, konstantno se nalazite u tom pomalo neugodnom stanju. Neke to jače pogodi, neke slabije. Ali svi imaju taj strah da će napraviti nešto pogrešno što će ih zatim obilježiti do kraja njihovog života.
Imam jednu dobru vijesti i jednu lošu vijest. Krenut ćemo s onom lošom: sigurno ćete imati barem jedan ‘epic fail’. Možda budete imali sreće pa ne budete osoba koja se najviše obrukala, i ne osramotite se pred vašim kolegama s godine, ali i dalje… Sigurno ćete imati barem jednu glupost koja će vam se dogoditi. Dobra je vijest da vas to neće obilježiti! Sigurno vas neće nitko godinama nakon pamtiti po jednoj gluposti koja vam se dogodila na prvoj godini. Nemojte brinuti, sve to prolazi!
Ipak, iako drugi ljudi zaboravljaju, vrlo je vjerojatno da vi nećete zaboraviti. Tako se ja na primjer sjećam svojeg najvećeg blama dok sam bila brucoš. Vjerojatno se toga ostali uopće ne sjećaju, no meni je bio možda najsramotniji trenutak u životu.
Kolokvij kao poklon za rođendan
Bio je ljetni semestar i pisali smo kolokvij BAŠ na moj rođendan. Prije samog početka kolokvija, pričali smo po predavaonici i taktički birali mjesta, kada je jedna cura samo izletjela i čestitala mi rođendan. Ono što nije bila skužila jest da je svojim izlijetanjem, iskočila ispred asistenta i prepriječila mu put. Na svu sreću, to mu je bilo simpatično pa mi je i on čestitao rođendan. I ne brinite, nisam tolika mimozica da je to najgora stvar koja mi se dogodila.
Zatim smo pisali taj kolokvij, i ja sam računala da mi je pametnije predati kolokvij tri minute prije nego što svi počnu predavati (bilo nas je jako puno, čini mi se oko 150) pa da izbjegnem gužvu, a ionako sam znala da neću ništa pametno napisati u te tri minute. Također je bitno za napomenuti da smo bili u jednoj od onih kosih predavaona i da sam ja sjedila pri vrhu, a predavali smo kolokvije na dnu dvorane. Od prvog predavanja u toj dvorani, govorila sam kako znam da ću jednom pasti i osramotiti se. I da, dobro pogađate. U punoj dvorani studenata, ja sam se ustala predati kolokvij, predala ga, i dok sam kretala prema izlazu, zapela sam za jednu stepenicu i rasula se koliko sam duga i široka. Da bi stvar bila bolja, pala sam NA onog asistenta s početka priče, a još dvoje profesora je uskočilo u pomoć misleći da sam možda slomila nešto.
U tom trenutku sam se samo željela dematerijalizirati, no nažalost mi nije uspjelo. Morala sam još doći do vrha dvorane, uzeti stvari, i onda se OPET spustiti po tim stepenicama do izlaza. Mislim da nikada u životu nisam bila ni na što koncentrirana koliko na tih nekoliko sekundi hoda i sigurna sam da se tako ne osjećaju niti manekenke Victoria Secreta kada hodaju onu njihovu famoznu reviju (koja više ni ne postoji? nisam sigurna?).
U svakom slučaju, preživjela sam taj pad (neću otkriti je li bio pad i na kolokviju hehe). Mislila sam da ću doslovno umrijeti od sramote, ali nisam. I nisam više padala po tim stepenicama, niti u toj dvorani (barem ne doslovno). Bilo je ludo i nezaboravno, ali BILO je. Prošlost. Gotova priča.
Kašnjenje uz pozdrav
Slična se stvar dogodila i Katji kad je bila brucoš na FSB-u. Kao prvo, bila je jedna od nekolicine cura. Samim time se već isticala u masi. Još više se istaknula kada je zakasnila na faks, odmah prvi dan. I uletjela u predavaonicu u kojoj je bilo oko 200-ak ljudi. A ulaz je bio kraj ploče. I onda je napravila ono najgore. Rekla je profesoru ‘dobar dan’. Kao da je još uvijek u srednjoj. Na svu sreću, nije se ispričala na kašnjenju… Prilično sam sigurna da su to ubrzo svi zaboravili, ali ona nije. I danas, tri godine nakon, sjeća se svakog detalja tog strašnog događaja.
Svoje sramote se sjeća i Maja, studentica FER-a. Njoj se nezgoda dogodila prošle godine pa je za očekivati da joj je sve još svježe, ali njezina priča najbolja ovdje, a možda i najbolja ikada. Da ne duljim, krećem na priču. Često nam se dogodi da nas netko zove na mobitel dok smo na predavanju, pa nas to omete zato što smo skoro završili najtežu razinu na Candy Crushu, ali nije preveliki problem – imamo isključen zvuk i nitko ne primijeti.
‘Specifičan zvuk zvona’
Maja nije imala isključen zvuk. Imala je upaljen zvuk i to na najjače. Ono što je zanimljivo jest ŠTO je bio njezin zvuk zvona… njezin prijatelj kako vrlo bijesno simulira zvukove povraćanja…. Mobitel je zvonio dvaput. Znate kako kažu ‘saved by the bell’? Mislim da to nije bio slučaj ovdje. Štoviše, rekla je da su joj ljudi kasnije priznali da su ju po tome zapamtili na početku.
Ali morate priznati da je ovo stvarno najbolja priča koju ste ikada čuli (osim možda tog zvuka zvona, koji je priča sama za sebe). Ako ništa, sada ima i više nego genijalnu priču za pričati ljudima. I iskreno, to je način na koji bi svako sramoćenje trebalo završiti – kao materijal za genijalnu priču.
Stoga slobodno uživajte u sljedećih nekoliko tjedana i potrudite se da imate stvarno dobru priču!
