Naša sveučilišta često se hvale da su među najboljima: Stručnjakinja pojašnjava problem s tim ljestvicama
Naša javna sveučilišta nerijetko se hvale plasmanom na rang listama najboljih u svijetu. Predstave to kroz neki upadljivi postotak, tek onoliko da se osjetite bitnima što živite u državi s tako dobrim obrazovanjem. No, malo tko se zapravo upita, a još manje njih i pregleda metodologiju tih rangiranja. Drugim riječima, rijetki znaju u čemu su to naša sveučilišta među najboljima. Danas pojašnjavamo pozadinu jedne takve rang liste.
Foto i obrada: Unsplash; Vasily Koloda | srednja.hr
CWUR – Center for World University Rankings. Naziv je to jedne od brojnih rang lista najboljih svjetskih sveučilišta gdje su se ove godine među dvije tisuće prema njihovim kriterijima najkvalitetnijih plasirala četiri domaća sveučilišta – u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku.
Naša sveučilišta se hvale lošim plasmanom
Zagrebačko sveučilište zauzelo je 525. mjesto, dok je splitsko zauzelo 766. Oba su se sveučilišta prošle godine hvalila plasmanom na CWUR listi, tako pokušavajući skrenuti pozornost s činjenice da se na nekim drugim često spominjanim rangiranjima nisu našli. Ove godine na istoj se listi svojim plasmanom na 1526. mjestu, začudo, pohvalilo Sveučilište u Rijeci. Jedino domaće koje se našlo iza njega na 1959. mjestu je Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
Stoga smo odlučili malo pregledati metodologiju pa javnosti pojasniti čime se hvale naša sveučilišta, u čemu su to tako kvalitetni i koja je uopće svrha rangiranja sveučilišta u svijetu. Prije no krenemo u dublje analize, prvo istaknimo metodologiju ovog rangiranja. CWUR na svojim stranicama navodi kako koriste četiri grupe objektivnih, robusnih indikatora prilikom evaluiranja najboljih sveučilišta u svijetu.
Ukupno se boduje po sedam kriterija
Prva grupa kriterija odnosi se na kvalitetu obrazovanja, a CWUR to mjeri po broju alumnija, dakle bivših studenata sveučilišta, koji su ostvarili značajnija akademska postignuća. To se boduje s 25 posto, a u obzir se, prilikom bodovanja, uzima veličina ocjenjivanog sveučilišta. U drugom redu mjeri se zapošljivost alumnija po broju bivših studenata koji se nalaze na visokim izvršnim funkcijama među najvećim svjetskim tvrtkama, opet ovisno o veličini sveučilišta. I taj se aspekt boduje s visokih 25 posto.
Deset posto ide na kvalitetu nastavnika, što se mjeri po količini znanstveno-nastavnog osoblja koje je ostvarilo značajna akademska postignuća, ovisno o veličini sveučilišta. Zadnja, četvrta grupa odnosi se na istraživanje. Tako po deset posto ide na znanstvenu produktivnost, odnosno broj objavljenih znanstvenih članaka; broj članaka u najkvalitetnijim časopisima; broj članaka u najutjecajnijim časopisima; te deset posto na količinu dobro citiranih znanstvenih radova.
‘Rang liste imaju političku, a ne znanstvenu svrhu’
Razgovaramo s Marijom Brajdić Vuković, znanstvenicom s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Osim sociologije znanosti i tehnologije, što se može shvatiti kao njen primarni interes, Brajdić Vuković znanstveno je izrazito zainteresirana za metodologiju društvenih istraživanja. Upravo zato naš je prvi izbor za sugovornicu na ovu temu. Odmah u startu, kaže nam, naše najbolje rangirano zagrebačko sveučilište, nema razloga za hvalu, budući da su susjedna sveučilišta u Ljubljani i Beogradu ostvarila bolji plasman.
– To je još jedan od rankinga koji pokušava napraviti konkurenciju šangajskom, i taj je iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Radi se, dakle, o geopolitičkoj borbi za globalnu nadmoć u utjecaju u tom specifičnom području. Uz neke prilagodbe ovaj ranking radi isto što i šangajski, uzima u obzir po jedan do dva indikatora iz neke domene pri čemu su velika sveučilišta uvijek u prednosti pred manjima, pojašnjava Brajdić Vuković.
Rang liste ovog tipa, dodaje, uvijek imaju neku svrhu, a ona je najčešće politička i ekonomska, svakako nije znanstvena.
‘Svaka ljestvica boluje od nekoliko problema’
Štoviše, svaka ljestvica, objašnjava nam, boluje od nekoliko problema. Prvi je taj što stvara hijerarhiju po nekom principu preko različitih domena, pri čemu ne uzima u obzir različitosti konteksta u kojemu su nastali inputi za njihove indikatore. Tako mjerenje zamišljeno i prezentirano kao ‘objektivno’ postaje u sebi subjektivno. Moglo bi se reći, kaže nam, da je to “nametanje suviše jednostavnog okvira kompleksnoj stvarnosti”.
– Drugi problem je što mjereći nešto, a izostavljajući nešto drugo izrazito potiče ili ne potiče razvoj pojedinih tipova istraživačkih i objavljivačkih praksi koje postaju same sebi svrhom. Drugim riječima, mjerenje im postaje najvažnija svrha, pojašnjava Brajdić Vuković posljedice pretjeranog isticanja ovakvih ljestvica.
Kada bi izdvajala neku ljestvicu, naglašava, kao poticaj za unaprjeđenje unutarnje kvalitete sveučilišta, onda bi jedina takva bila CWTS Leiden.
– Ovo rangiranje uzima u obzir niz kompleksnih indikatora, u svakom od polja znanosti, od utjecaja svakog pojedinog članka do fraktala povezanih s pojedinim područjima. U tom smislu porast na ovoj ljestvici bi značio da je porasla unutarnja kvaliteta i značaj istraživanja u pojedinim disciplinama na sveučilištu, što mi je jedino čini ispravnim u smislu mjerenja, a onda i natjecanja pretpostavljam. No, Sveučilište u Zagrebu tu ukupno loše stoji, izuzev pojedinih disciplinarnih područja, zaključuje naša sugovornica.
