Naši profesori o seriji The Last of Us: ‘Epidemijska pojava gljivične zaraze nije nemoguća’
Svi koji su gledali barem prvu epizodu popularne serije The Last of Us zasigurno su se zapitali – je li ovakav scenarij stvarno moguć? Ponajprije zbog prve scene u kojoj znanstvenik vrlo uvjerljivo priča o tome kako opasnost za ljude nisu virusi ili bakterije, već upravo gljivice. Upravo na to pitanje odgovore su nam dali dvoje naših profesora – Marin Ježić, docent s PMF-a Odsjeka za biologiju i Zdravka Poljaković, profesorica na Medicinskom fakultetu i specijalist neurologije.
Foto: Screenshot YouTube | HBO
‘U živom svijetu ništa nije 100 posto ili 0 posto i ništa nije nemoguće’, rekla nam je profesorica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i specijalist neurologije, Zdravka Poljaković kada smo joj poslali upit o tome je li scenarij iz serije The Last of Us moguć u stvarnom svijetu. Za sve one koji nekako još nisu pogledali seriju – radi se o tome da gljivica mutira i prijeđe na ljude koji postaju svojevrsni ‘zombiji’.
– S obzirom na činjenicu da je savjetnik u seriji bio znanstvenik, profesor David Hughes, ne iznenađuje da su tvrdnje izrečene tijekom tog isječka u prvoj epizodi serije uglavnom točne. Iako, naravno izvučene iz konteksta cjelovitih znanstvenih spoznaja, prikazujući istinu samo s jednog aspekta. Možemo ih nekako definirati ‘poluistinama’, odnosno tvrdnjama koje u sebi sadrže puno točnih podataka pa ih nije lako demantirati iako zapravo nisu istinite, govori nam profesorica Poljaković.
Za naš portal detaljno su odgovorili docent s PMF-a i profesorica s Medicinskog fakulteta u Zagrebu
S njom se složio i docent s Biološkog odsjeka PMF-a, docent Marin Ježić koji nam je također dao odgovore na pitanja o tome trebalo li se pripremati za jednu takvu epidemiju.
– Upravo zbog navedenog dramatičnog efekta, neke ključne informacije su izostavljene. Primjerice, infekcije čovjeka koje uzrokuju gljive bile su poznate i prije 1960-tih. U to vrijeme su bili poznati i neki antimikotici (lijekovi kojima tretiramo infekcije uzrokovane gljivama), primjerice nistatin i amfotericin, koji su u upotrebi već od 1950-tih. S druge strane, antivirusni lijekovi poput idoksuridina ili amatadina su u upotrebi tek od 1960-tih, ali virusne bolesti u navedenom video klipu nisu istaknute kao problem, gledište koje se vrlo brzo tijekom 1980-tih pokazalo kao poprilično pogrešno. Također, bakterijska rezistencija na neke antibiotike je isto bila prepoznata gotovo od samog početka korištenja antibiotika, no nije istaknuta u uvodu u navedenu seriju kako bi se uspostavio određeni narativ i gledatelje fokusiralo na gljive, rekao nam je docent Ježić.
Točno je da postoji gljiva – Cordyceps unilateralis, kojom su zaraženi ljudi u seriji i može promijeniti ponašanje mrava
Dodao i kako su infekcije koje uzrokuju gljive rijetke i uglavnom oportunističke što ih i čini problematičnim, no daleko od toga da se čovjek kao vrsta nije nikada susreo s patogenim gljivama ili da naš imunosni sustav ne posjeduje obrambene mehanizme kojima se može braniti od njih. Uz to, napomenuo je i da je tvrdnja da je temperatura čovjeka previsoka za razvoj gljiva, koja se navodi u početku serije, također netočna.
– Mnogi patogeni moduliraju fiziologiju, pa i ponašanje, svojih domaćina kako bi se lakše rasprostranili. U konkretnom slučaju je riječ o gljivi Ophiocordyceps unilateralis (starije ime Cordyceps unilateralis, pod kojim je navode u The Last of Us). Infekcija tom gljivom mijenja ponašanje zaraženih mrava: 1) ostale jedinke u koloniji prepoznaju zaraženu jedinku i isključe je iz kolonije, 2) zaražena jedinka napušta koloniju i besciljno luta i 3) uspinje se po biljkama, gdje se netom prije smrti čeljustima uhvati za lisnu žilu i tako pričvrsti za površinu. Nakon toga gljiva stvara rasplodne strukture u kojima nastaju spore koje se šire iz inficiranog domaćina, navodi Ježić.
‘Gljiva koja je prilagođena inficiranju mrava ne posjeduje molekularne mehanizme koji joj omogućuju infekciju čovjeka’
Napominje i kako je samo moduliranje ponašanja insekata relativno jednostavno i uključuje manji broj bioaktivnih molekula koje luče patogeni te uzrokuju hiperaktivnost, promjene cirkadijalnog ritma i slično. No, živčani sustav čovjeka puno je kompleksniji.
– Iako neke infekcije mozga mogu uzrokovati promjene u ponašanju, poticanje kompleksnih i svrsishodnih obrazaca ponašanja kod sisavaca je teško ostvariti. To je posebno točno kada te promjene uključuju one prikazane u raznim franšizama koje uključuju neki tip zombificiranih ljudi. U konkretnom slučaju, gljiva koja je primarno prilagođena inficiranju mrava, ne posjeduje molekularne mehanizme koji joj omogućuju infekciju čovjeka. A ako bi do takve infekcija ipak na neki način došlo, gljiva je prilagođena da mijenja ponašanje mrava, a ne čovjeka, što znači da ne posjeduje mehanizme koji bi joj to omogućili. S druge strane, gljive koje luče psihoaktivne tvari poput Claviceps purpurea ili vrste roda Psilocybe nisu patogene za životinje te posjeduju sasvim druge ekološke niše. Stoga bih općenito, za scenarij iz The Last of Us, rekao da je praktično nemoguć, smatra Ježić.
‘Može se reći da smo ponovno u domeni ‘polumogućeg’
No, profesorica Poljaković je stajališta ‘nikad ne reci nikad’, objasnila nam je i zašto.
– Temeljem spoznaja o biološkom životu gljivica, kao i o biologiji domaćina koje gljivice nastanjuju, može se reći da smo ponovno u domeni ‘polumogućeg’. Odnosno u živom svijetu ništa nije 100 posto ili 0 posto i ništa nije nemoguće. Zgodan je komentar jednog od znanstvenika koji su sudjelovali također u idejnoj izgradnji video igre – a potom i serije – koji je rekao: svaki znanstveni horor počinje ignoriranjem spoznaja stručnjaka. Pa je to možda i odgovor na ovo pitanje. Ignoriranjem znanstvenih spoznaja o promjenama mikroklime, genetskim mutacijama svih razina života – pa tako i života razine gljivica, a potom nesretnim spletom okolnosti – može se dogoditi i ovakav scenarij. Naravno, ne bi se dogodile brojne promjene ljudskog bića na kojima se temelji serija, ali epidemijska pojava određene gljivične zaraze nije nemoguća. , rekla je Poljaković.
Činjenice koje zajedno mogu stvoriti dobru znansvenu podlogu za seriju
Zatim je nabrojala nekoliko činjenica vezane uz gljivične infekcije koje zajedno stvaraju dobro znanstveno uporište za seriju.
– Gljivice su vrlo otporni organizmi koji u konačnici doista iscrpe i ubijaju svog domaćina kako bi nakon toga proizvele spore kao nastavak vrste – za razliku od recimo virusa, koji će u konačnici nastojati mutirati do razine u kojoj ne ubijaju svog domaćina kako bi preživjeli. Gljivicama se doista možemo zaraziti udisanjem spora, ali i putem probavnog trakta. Gljivice su i vrlo rezistentne na veliki broj lijekova, a kada su lijekovi učinkoviti za njih, znači da su izrazito toksični i za domaćina, odnosno konkretno ljude, tu je zgodna usporedba s lijekovima za maligne bolesti, odnosno rak, koji što su učinkovitiji, to su otrovniji za bolesnika. I na kraju, doista postoji vrsta gljivica iz skupine gljivica koje su navedene u seriji kao osnovni uzročnik svega što se događa, koje zaposjedaju mrave, mijenjaju im ponašanje i ubijaju ih da bi proizvele spore, navela je profesorica Poljaković.
‘Kod osoba koje su kronično bolesne i imaju oslabljeni imunološki sustav, gljivična infekcija je nažalost moguća, pa i širenje spora do mozga’
No, kako tvrdi Poljaković, postoji i druga strana medalje.
– Toplokrvni organizmi, kakav je i humani organizam, nisu dobro stanište za gljivice, jer su jednostavno pretopli. Temperatura iznad 34 stupnjeva Celzijevih nije pogodna za aktivnost gljivica. Upravo zato one najčešće napadaju biljke i insekte. Doduše, moguće je promijeniti njihov genetski kod i to je upravo ono s čime se poigravaju autori serije. Nadalje, imunološki sustav zdravog ljudskog organizma, a poglavito imunološka barijera koja štiti mozak od štetnih molekula uglavnom savladava gljivične organizme i sprječava im ulazak u bilo koji dio tijela, a poglavito širenje u mozak. Ipak, kod osoba koje su kronično bolesne i imaju oslabljeni imunološki sustav gljivična infekcija je nažalost moguća, pa i širenje spora do centralnog živčanog sustava, odnosno mozga, govori nam profesorica.
Ipak se vrlo rijetko takav scenarij i dogodi jer su barijere na putu do mozga i kod kroničnih bolesnika prilično čvrsta obrana od gljivične infekcije.
– Na kraju, čak i kad izazivaju infekciju mozga, tzv. gljivični apsces, odnosno inficiranu šupljinu, to ne dovodi do promjena ponašanja, a pogotovo ne onakvih kako je to prikazano u seriji. Apsces može izazvati epileptički napadaj koji svakako djeluje zastrašujuće i može u nekim svojim oblicima čak podsjećati na ponašanje ‘zombija’, ali to nije ekskluziva gljivičnog apscesa odnosno promjena na mozgu, već svaka upalna bolest, kao i tumori ili bilo koja druga oštećenja moždanog tkiva mogu izazvati identičan simptom, objasnila je profesorica Poljaković.
‘Klimatske promjene same ne mogu uzrokovati pojavu novih zaraznih bolesti na način kako je sugerirano u The Last of Us’
Docent Ježić s PMF-a navodi kako već i sada postoje gljive koje su prilagođene toplokrvnim organizmima poput čovjeka, ali i drugih sisavaca i ptica.
– Razne vrste rodova Aspergillus, Candida, Cryptococcus Pneumocystis i sl. su poznati patogeni čovjeka. Tako da globalno zatopljenje u smislu evolucije potencijalno patogenih gljiva zapravo nije potrebno i ne igra neku ulogu. Ljudi predstavljaju ekosustav za gljive unutar kojega se događa njihova evolucija – prilagodba gljiva na imunosni sustav čovjeka primjerice. Klimatske promjene mogu olakšati širenje raznih bolesti, prodor čovjeka u do sada netaknute dijelove prirode može pojedince ili čitave populacije izložiti novim patogenima, ali klimatske promjene same ne mogu uzrokovati pojavu novih zaraznih bolesti na način kako je sugerirano u The Last of Us, tvrdi Ježić.
‘Scenarij u kojem bi došlo do masovne gljivične zaraze bez mogućnosti liječenja podrazumijevao bi već teškom bolešću oslabljenu cijelu svjetsku naciju’
Profesorica Poljaković s Medicinskog fakulteta objašnjava kako lijekovi protiv gljivica već postoje pa teorija iz serije da se za to ‘nije i nikada neće moći dobiti lijek’ ne drži vodu.
– Kao što sam rekla, problem su bolesnici s kroničnim bolestima ili značajno oslabljenim imunološkim sustavom, budući da nisu u stanju podnijeti navedenu terapiju koja ima i značajne toksične nuspojave. S druge strane, gljivične infekcije nisu toliko zarazne, kao što je to na primjer slučaj s virusima, pa je bez obzira na ishod liječenja inicijalnog bolesnika daljnje širenje bolesti gotovo nemoguće. Scenarij u kojem bi došlo do masovne gljivične zaraze bez mogućnosti liječenja podrazumijevao bi već teškom bolešću oslabljenu cijelu svjetsku naciju kao i potpunu rezistenciju tog organizma na postojeću terapiju, što je doista teško za zamisliti, rekla je Poljaković.
Oko kojih stvari bi ljudi onda stvarno trebali brinuti?
Za kraj smo dvoje naših profesora pitali da nam svatko za svoje područje kojim se bave kažu – postoji li onda nešto oko čega bi ljudi stvarno trebali brinuti?
– Mislim da je među najznačajnijim problemima pojava bakterija otpornih na više raznih klasa antibiotika. Sličan problem je uočen i kod nekih gljiva poput Candida auris. Također, kada govorimo o virusima, često je teško naći efikasnu terapiju, a ako i postoji lijek, virusi brzo mutiraju te tako mogu postati otporni na terapije koje su trenutačno u primjeni. Stoga danas postoje antibiotici koji se čuvaju u rezervi i praktično uopće ne koriste osim u krajnjoj nuždi (tzv. lijekovi posljednjeg izbora, ‘last resort drugs’). Ti antibiotici drže se u rezervi djelomično zato da bi bili dostupni ako uobičajena terapija ne uspije dovesti do izlječenja, da bi se spriječila slučajna pojava rezistencije na njih kod uobičajenih bakterija, a djelomično i zato što mnogi od njih imaju značajne nuspojave, te je stoga njihova primjena indicirana samo u krajnjoj nuždi, smatra Ježić.
Dodao je i kako su virusi, bakterije, gljive pa i drugi paraziti nešto s čime se čovjek kao vrsta susretao tijekom svoje evolucije i nastavit će se susretati i boriti protiv njih, a patogeni će se mijenjati i razvijati nove strategije kako da zaobiđu naš imunosni sustav.
– Posljednjih 100-tinjak godina osim vlastitog imunosnog sustava ljudi imaju na raspolaganju i razne lijekove i cjepiva koji im pomažu u borbi protiv zaraznih bolesti. Zarazne bolesti same po sebi vjerojatno neće dovesti do izumiranja čovjeka, ali mogu značajno smanjiti kvalitetu i očekivanu duljinu trajanja života ako ne nastavimo tu borbu, istaknuo je Ježić.
‘Kognitivno propadanje udruženo s motoričkom slabošću do razine nesposobnosti brige o sebi očekuje se u gotovo četvrtini čovječanstva’
Profesorica Poljaković, koja se primarno bavi neurologijom, izrazila je zabrinutost kod ‘nezaraznih’ grupa bolesti.
– Povijest nažalost poznaje pandemije, odnosno masovna zahvaćanja svjetske populacije određenim bolestima. No, uglavnom se tijekom vremena radilo o zaraznim bolestima. Čini se međutim da će prava pošast za čovječanstvo biti velika grupa nezaraznih, a jednako čestih, zapravo i češćih bolesti. Kada govorimo o neurološkim skupinama bolesti tu su na prvom mjestu neurodegenerativne bolesti i demencije. Iako ih se manje bojimo, jer širenje bolesti nije izravno i nije kontaktno, pa bolesti ne djeluju toliko masovno, apsolutne brojke govore drugačije te nas kognitivno propadanje udruženo i s motoričkom slabošću do razine nesposobnosti brige o sebi očekuje u gotovo četvrtini čovječanstva. A to nije znanstveno-fantastična serija, već naša bliska budućnost, poručila je profesorica.
