Nasilje i budućnost: Ispovijest pretučenog Nusreta Hodžića, 25-godišnjeg prosvjednika iz Tuzle
Nusret Hodžić, 25-godišnji je prosvjednik iz Tuzle, koji je u medije ušao nakon što su ga, kako tvrdi, brutalno pretukli policajci. Ovom prilikom nam otkriva zašto se u prosvjede uključio, kakav je život mladih u Bosni i kakvu budućnost očekuje.
http://slobodari.wordpress.com
Kažu: ”Na djeci svijet ostaje”. Kažu: ”Treba završiti škole”. Kažu da treba postati ozbiljan i misliti svojom glavom. A onda ti razbiju glavu i još tebe nazivaju nasilnikom, buntovnikom, praviteljem nereda. Naravno da ćeš biti buntovnik: kad diraju u tebe.
Svi znamo da su spaljene vrlo vrijedne kartušine Državnog arhiva koji, istini za volju nije niti paljen nego se slučajno našao u podrumu zgrade Predsjedništva, i zidovi mnogih vladinih zgrada koje je, paradoksalno, izgradio sam narod koji ih pali. Sve to znamo.
Ali ne znamo tko i zašto spaljuje nadu i mogućnost dostojnog života mladih ljudi koji se trse da bi mogli nezaposleni lutati ulicama i kopati po kantama: oduvijek se pitam postoji li razlika u ponosu i preziru svijeta prije i poslije diplome. Jedino što zasigurno znam je da ne postoji razlika u novčaniku. Naravno, ako ne uđeš u pripadnu političku partiju i ne dobiješ neko od još rijetkih preostalih radnih mjesta. Proizvodnje više nema – pa nema ni plaća. Jedino je ostalo razočaranje i bijes.
O situaciji u Bosni i Hercegovini smo razgovarali s mladim tuzlanskim umjetnikom Nusretom Hodžićem koji je zbog razbijene glave postao jednim od simbola prosvjeda u Tuzli, a koji je kao i većina njegove generacije trenutno nezaposlen i bez zdravstvenog osiguranja iako je redovno prijavljen na biro za zapošljavanje.
S: Tvoja slika razbijenog lica je postala jedna od najčešćih fotografija s tuzlanskih prosvjeda. Kako je došlo do fizičkog sukoba?
Do sukoba je došlo kada je jedan pripadnik specijalne policije nahrupnuo na jednog od prosvjednika. Pokušao sam mu pomoći i razdvojio sam ih, nakon čega je taj specijalac krenuo prema meni. Počeo sam bježati, ali su me još dva specijalca okružili s psima i pretukli me nakon što sam pao na pod u pokušaju bijega. Pokrio sam lice rukama, a oni su me udarali nogama po rebrima nakon čega su upotrijebili i suzavac.
Naredili su da stavim ruke na leđa što sam i uradio, a onda su me počeli udarati i po licu. Zatim su mi stavili lisice i vodili me u policijski autobus, na putu prema kojem su mi udarili glavom o drvo.
Nakon što sam bio zatvoren u tom autobusu neko vrijeme, pružena mi je prva pomoć i odveden sam na UKC Tuzla zajedno sa specijalcem koji me uhapsio. Sada sam fizički mnogo bolje, ali naravno da će ostati traume i da ću podnijeti tužbu jer je sve to što se događalo i zabilježeno.
Ono što je zanimljivo je da su se nakon toga policajci priključili prosvjednicima ili su nas barem prestali nasilno zaustavljati: jer su shvatili da ne mogu protiv naroda.
S: Zašto si se uopće uključio u prosvjede?
Prvo, imam 25 godina, školovan sam, ali nezaposlen, nemam niti radnog staža niti zdravstvenog osiguranja preko biroa. Počeo sam studirati, ali nisam mogao nastaviti jer nisam imao novaca. Sad sam nigdje.
Drugo, želio sam pružiti podršku svim ljudima koji su tamo bili i svim radnicima koji su također nezadovoljni situacijom u Bosni i Hercegovini, ali nisam znao da će se moj mirni prosvjed na kraju pretvoriti u ovo.
S: Kakva je opća situacija u BiH za mlade, postoji li neka vaša vizija perspektive, mogućnosti, nekog boljeg sutra?
Mladi u Bosni nemaju nikakvu perspektivu bez obzira na završene fakultete, ali se nadamo da će se to promijeniti pa da mladi više ne trebaju napuštati zemlju i preživljavati od nadnice do nadnice bez redovitog posla, bez staža i zdravstvenog osiguranja.
S: Kakva je trenutna situacija u Tuzli, održavaju li se i dalje prosvjedi?
Ljudi u Tuzli i dalje izlaze na proteste i traže da im se ispune zahtjevi bez obzira na ostavku premijera Tuzlanskog kantona Seada Čauševića. Ne znam koliko pratite situaciju, ali stanje u Tuzli je izvanredno. I cijeloj Bosni i Hercegovini. Čak se pridružio i distrikt Brčko, a najavljuju se i veći prosvjedi protiv Milorada Dodika na području Republike Srpske. Zgrade su spaljene i sad se održavaju plenumi i prosvjedi.
Što se toga tiče, ja lično nisam za paljenje zgrada jer je sve to izgrađeno poreznim parama naroda, sve je to narod izgradio i narod će snositi odgovornost za sve što bude uništeno nakon svega ovoga. Nije trebalo paliti, ali sad smo tu gdje jesmo i nećemo prestati sve dok se ne ispune svi zahtjevi.
A ti zahtjevi su u prvom redu smjena i ostavka svih političara na svim razinama bez prava da dalje dobivaju plaću do isteka mandata. Drugo, zahtijevamo i da se ponište kantoni te da se na poslove koje su obavljali političari dovedu vanstranački ljudi koji će besplatno raditi posao koji su “ovi” do sada radili, a narodu nisu donijeli ništa dobro. Treba skinuti ovu vlast i dovesti pametne ljude kojih ima dovoljno na birou, a koji do sada nisu bili u politici te je potrebno otvaranje radnih mjesta. Potrebno je da se narodu omogući da pristojno živi, a ne da prosi po ulicama.
S: Jesi li inače bio politički angažiran, kako doživljavaš sebe kao mladića koji je gurnut da se bavi politikom htio ili ne htio?
Da vam pravo kažem, ja nikad i nisam imao neke političke poglede. Mene to ne zanima. Ja samo želim mogućnost da nađem adekvatan posao, kao i većina mladih koji su na birou i nemaju nikakvih. Zato je važno da mladi nastave tražiti svoja prava, jer je u suprotnom sve ovo dosad bilo uzalud. Ali da me zanima tko je na vlasti – ne zanima. Samo da bude narodu dobro.
