Nedostaje nam liječnika, ali novi studij medicine na Katoličkom sveučilištu to neće promijeniti
Unatoč tome što nam nedostaje liječnika, otvaranje novog studija medicine, bilo na katoličkom, javnom ili privatnom sveučilištu, taj problem neće riješiti. Neće ga riješiti jer već obrazujemo dovoljno medicinara koji nam se ‘izgube’ negdje na putu. Neki završe u inozemstvu, neki u suficitarnim, umjesto u deficitarnim specijalizacijama, a neki u gradovima daleko od sela u kojima su potrebniji.
Foto: Pixabay
Studij medicine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu dopusnicu je od Ministarstva dobio još ljetos. Kako smo nedavno pisali, dogodilo se to nakon što je zagrebački Medicinski fakultet naglo promijenio ploču, podržao Katoličko sveučilište te s njima potpisao sporazum koji nam, usput rečeno, ne žele pokazati. No, nisu jedini koji su dijametralno promijenili stav prema novom studiju. To je učinilo i Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj.
Iznijeli problem, sad ga ignoriraju
Kako bi neki novi studij uopće dobio inicijalnu dopusnicu, potrebno je prethodno odobrenje Nacionalnog vijeća. To se vijeće sastalo još 19. listopada 2019. i raspravljalo o predloženom studiju medicine na Katoličkom sveučilištu. Nacionalno vijeće tada je Katoličkom odbilo izdati odobrenje, a naveli su dva glavna argumenta.
Prvi argument bio je taj da osnivanje novog studija nije opravdano jer je Hrvatska s 15 diplomiranih liječnika na 100.000 stanovnika iznad europskog prosjeka, a s četiri medicinska fakulteta na približno četiri milijuna stanovnika čak i iznad svjetskog. Istim argumentom, između ostalog, odbili su i medicinu na Sveučilištu u Puli. Drugi argument odnosio se na manjak specijaliziranih laboratorija na Katoličkom sveučilištu kao i suradnji s klinikama i bolnicama potrebnima za adekvatno i kvalitetno izvođenje studija medicine te nastavni kadar.
Nešto više od pola godine nakon, 25. svibnja 2020. Medicinski fakultet u Zagrebu potpisuje Sporazum o suradnji s Katoličkim sveučilištem pa Nacionalno vijeće mijenja svoju prvotnu odluku i izdaje odobrenje za novi studij medicine. I tu nailazimo na brojne nelogičnosti.
Problem i dalje postoji
Iako dokument tog sporazuma, kako smo spomenuli, nismo vidjeli jer nam ga Medicinski fakultet još nije ustupio, možemo pretpostaviti da se njime u nekoj mjeri rješavaju primjedbe iz drugog argumenta Nacionalnog vijeća. Konkretno, ako će Medicinski fakultet pripomoći Katoličkom sveučilištu, prostorni i kadrovski uvjeti možda ipak neće biti problem.
No, što je s prvim argumentom? To što su zagrebačka Medicina i Katoličko sveučilište dogovorili suradnju i dalje ne mijenja statistiku o broju diplomiranih studenata medicine u odnosu na stanovništvo, kao ni broj medicinskih fakulteta. Ako otvaranje novog studija nije opravdano s aspekta potrebe novih diplomiranih medicinara, to nijedan ugovor ne može promijeniti.
Indikativno je da ni Nacionalno vijeće u odluci iz svibnja u kojoj daju odobrenje za medicinu na Katoličkom više uopće ne spominje studiju opravdanosti, statističke podatke ni potrebu obrazovanja dodatnog liječničkog kadra. Ne spominju ni nedostatak jasne strategije potreba zdravstvenog sustava. Svi ti, objektivno i njihovom izrijekom važni argumenti, kao da su prestali postojati.
Liječnika nedostaje, ali…
Valja naglasiti da, neovisno o tome što smo iznad europskog i svjetskog prosjeka po nekim pokazateljima, to i dalje ne znači da nam ne nedostaje liječnika. Liječnika, primjerice, može nedostajati jer ih veliki broj iseljava u inozemstvo. Liječnika može nedostajati u pojedinim specijalizacijama, a može ih nedostajati u pojedinim područjima. Dakle, kada kažemo da nedostaje liječničkog kadra, potrebno je obratiti pozornost na sve ove faktore – kojih liječnika nedostaje, gdje i zašto.
Upravo kada postavimo ta pitanja postaje razvidno da jedna, opća mjera ne može odgovoriti na sve izazove i obuhvatno sanirati problem manjka liječničkog kadra. Ako odlučimo obrazovati više medicinara, da, možda ćemo pokriti neke minuse, no za očekivati je da se trend iseljavanja i dalje nastavi. Osim toga, nemamo iz čega zaključiti ni da će novoobrazovani liječnici ići raditi baš u područja u kojima ih nedostaje te da će se odlučiti upravo za one deficitarne specijalizacije.
Ilustracije radi, zamislite da imate bazen u koji ulijevate sasvim dovoljno vode da bi on bio pun. No, na više mjesta nastale su pukotine i voda curi, a vi se taj problem odlučite riješiti tako da krenete ulijevati više vode. U najboljem slučaju razina vode u bazenu nakon toga bila bi prihvatljiva, a izljev ne bi bio toliko primjetan. Ali problem bi i dalje bio tu, određenu količinu vode jednostavno biste gubili izlijevanjem kroz pukotine, a za očekivati bi bilo da će te pukotine, zbog pritiska, dotrajalosti i inih drugih faktora postajati i veće. Ova je situacija analogna situaciji s liječnicima u Hrvatskoj, a obrazovanje dodatnih diplomiranih medicinara je samo ulijevanje dodatne vode u porozni bazen. To je mjera upitne efikasnosti i, što je važnije, mjera koja djeluje na posljedice problema bez davanja najmanje pozornosti njegovu uzroku.
Svi su svjesni toga
U prethodnih nekoliko redaka nismo otkrili Ameriku. Ne radi se o nekoj Einsteinovskoj spoznaji vrijednoj posebnog divljenja. Svega toga svjesni su, ili barem mogu postati, svi koji se dovoljno informiraju i razmisle o ovoj temi. I, što je za ovu priču najbitnije, toga su odavno svjesne odgovorne institucije.
Svjesni su dekani etabliranih medicinskih fakulteta. Upravo zbog toga su i prethodnih godina izražavali stav da pokretanje novih studija medicine nije opravdano. Svega toga svjesni su i u Nacionalnom vijeću. Zato i pišu da su „neravnomjerna raspodjela, manjak pojedinih specijalista i liječnika općenito u različitim dijelovima Hrvatske, odlazak u inozemstvo formiranih liječnika s iskustvom te gubitak generacijskog kontinuiteta između starijih i mlađih kolega u nekim specijalizacijama“ zapravo objektivni problemi. No, kako dalje naglašavaju, ti su problemi „posljedica dugogodišnjih anomalija u zdravstvenom sustavu koje se ne rješavaju otvaranjem novih studija medicine“, štoviše, bez jasne strategije kadrovskih potreba u zdravstvu, „nedovoljno promišljeno povećanje broja studenata medicine može rezultirati novim problemima“.
No, kako to da su svi svjesni toga, a naglo je došlo do promjene mišljenja? Što se u međuvremenu dogodilo da su ovi, eksplicitno naglašeni ozbiljni problemi pokretanja novih studija medicine, jednostavno postali irelevantni? Možda nešto više o tome saznamo kada nam Medicinski fakultet konačno dostavi sporazum o suradnji s Katoličkim sveučilištem, a predsjednica Nacionalnog vijeća Mirjana Polić Bobić odgovori na naša pitanja.
