Neki studenti bi, zbog drame s pravima, htjeli rušiti cijeli zakon: To je potpuno apsurdno
Nakon što su ih njihovi izabrani predstavnici obavijestili da će izgubiti prava na zdravstvenu i psihološku skrb, konzultacije, mentore te rad u studentskim organizacijama, gomila studenata pohitala je potpisati peticiju za rušenje novoga Zakona o visokom obrazovanju. Zakona koji u tom trenutku nije ni ušao u javno savjetovanje i o kojem, vrlo izgledno, ne znaju ništa osim onoga što su im rekli predstavnici. Zakon je, svi upućeni u naše akademske prilike to dobro znaju, pokušaj da se na osnovnoj razini riješe problemi u sustavu koji nemaju veze sa studentima, već njihovim profesorima, dekanima i rektorima, trošenjem javnog novca i nezakonitim djelovanjem.
Foto: Ramona Ščuric, srednja.hr
Iako Nacrt novoga Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti još od kraja veljače kruži medijima i akademskim krugovima, reakciju u svrhu, kako ističu, zaštite studentskih prava, predstavnici iz zagrebačkog Studentskog zbora daju tek početkom ovog tjedna. Iz činjenice da u posebnom odjeljku o pravima i obvezama studenta više ne nalaze spomen konzultacija, mentora, psihološke pomoći, zdravstvenih poliklinika i rada u studentskim organizacijama, zaključuju da studenti ta prava – gube. Sve to dijele društvenim mrežama, objava postaje viralna, a studenti koji o tome išta, vrlo izgledno, prvi put čuju, traže prosvjede i rušenje novoga zakona prije nego li je uopće ušao u javno savjetovanje. Za potonju ideju već imaju gotovo 14.000 potpisa.
Studenti i studentski predstavnici
Kada su predstavnici iz zagrebačkog Studentskog zbora početkom tjedna izašli van s ovom reakcijom na zakonski nacrt, svatko iole upućen u domaće akademske (ne)prilike mogao je pretpostaviti kakav će to kaos izazvati. Kažem upućen jer za potpuno razumijevanje ove priče prvo morate poznavati resor znanosti i visokog obrazovanja, njegove dionike, struje i odnose moći. Tek onda ovu situaciju možete promatrati u kontekstu iz kojega se ne može i, vidjet ćete zašto, apsolutno ne smije izvaditi.
Krenimo prvo sa studentima i studentskim predstavnicima. Ta dva pojma, ako poznajete resor, nikada ne koristite kao sinonime. Studentski predstavnici u teoriji predstavljaju studente nekog fakulteta ili sveučilišta, oni ih biraju i daju im legitimitet, a ovi se zauzvrat bore za njihova prava, bolji standard i budućnost. U praksi studentski su predstavnici nelegitimna nekolicina ambicioznih, izabrana od strane pet do maksimalno petnaest posto studenata, pogurana iz zavičajnih udruga, stranačkih mladeži i drugih prizemnih interesnih skupina. Jasno, ne odgovara ovaj opis svim predstavnicima, ali u pravilu, savršeno odgovara većini.
Studenti su puno šira i puno heterogenija skupina. Od onih izgubljenih koji studiraju uvelike zato što društvena klima to danas potiče, preko prosječnih koji su našli nešto zanimljivo, a i dobro je malo odgoditi odrastanje, do onih izvanrednih koji će jednoga dana biti lideri, istraživači, doktori. No, svi oni, zapravo, imaju nešto zajedničko. Dio su naroda koji je demokratski gotovo potpuno nepismen, neinformiran i, što je od svega najbolnije priznati, nezabrinut za svoju dugoročnu budućnost. Kao dio takvog naroda i društva, ni oni ne mogu biti znatno drugačiji. Kada biste studente, bilo gdje u državi, pitali tko je rektor, što on radi, što znači suspenzivni veto ili tko su im njihovi predstavnici u važnim tijelima, garantiram vam, većina ne bi imala pojma o čemu pričate.
Kada takvim studentima, neoportuno rođenima u društvu koje nije puno briga za vlastitu budućnost i prosperitet, serviraš da će im sada, jadnima, ni krivima ni dužnima – apolitičnima – politika oduzimati prava na liječnika, psihologa, mentora, dogodi se ovo. Dogodi se strah, panika, ljutnja, impulzivne odluke i akcije, pa tako i potpuno sulud zahtjev da se, prije razgovora, javnog savjetovanja i mogućnosti da se stvari objasne i eventualno isprave, sruši čitav zakon.
Studentski predstavnici i oni koji im sugeriraju
Zakonski nacrt, koji još nije ni ušao u javno savjetovanje, dosta je, već na prvi pogled, drugačiji od važećeg zakona. Bez da ulazimo u sadržaj i normativna rješenja, namjere vladajućih i njihovih savjetnika, već je u svojoj formi čišći i pregledniji. To osobito ne čudi jer su aktualni propisi pisani prije gotovo dvadeset godina, a u tom su periodu preživjeli nekih desetak izmjena i dodataka koji su ih učinili, čak i za nas koji pomno pratimo resor, nečitljivim.
U procesu pisanja, kako bi ga učinili čišćim, preglednijim i nomotehnički ispravnijim, kako glasi službena priča Ministarstva, autori zakonskog nacrta pisali su ga na drugačiji način nego li je to ranije bio slučaj. Tako su i neka studentska prava drugačije uredili, neka su izostavili jer su već uređena drugim zakonima i pravilnicima, a neka se podrazumijevaju ugovorima o radu profesora na fakultetima.
Službena je to priča koju je, ruku na srce, Ministarstvo ispričalo tek nakon cijelog kaosa, a koju su, realno, mogli ispričati puno ranije i tako odgovoriti na nedoumice prije nego što su uopće iznesene. Istini za volju, službena je to priča koju studentski predstavnici nisu ni pokušali saslušati prije nego li su svojim zaista impresivnim PR paketom bombardirali neinformirane studente, koji su onda stvorili revoluciju od šlaga koja ne poznaje ni sebe, ni protivnike, ni zašto to sve, uopće. Sjetimo se razlike između studenata i studentskih predstavnika s početka teksta; ovi potonji znaju tko su, što rade i tko im što u kuloarima i aulama sugerira. A znamo i mi, nije tajna, da se između izbora za rektora i plavih stranačkih iskaznica, ne može svatko naći u foteljama ministarstava, sportskih ureda i katedri. Mogu se naći samo odabrani, oni koji znaju što im je činiti u pravo vrijeme pa će zbog toga biti nagrađeni. A činiti im je sad, direktno ili tek nuspojavno, na rušenju zakona.
Oni koji sugeriraju i rušenje zakona
Zakon žele rušiti oni koji su zakone uvijek rušili. Moćnici i njihove interesne mreže, šatro intelektualci koji kao stoje na samom braniku akademske slobode i autonomije, protiv politike i njenih prljavih prstiju. Mahom ljudi kupani javnim novcem, pijani bogataši koji bi, u nedostatku vlastitoga, pijano gospodarili tuđim pa si našim novcem stipendirali projekte, dodjeljivali svečane titule i džeparce prijavljenim seksualnim predatorima, tužili i pisali nam presude, opremali apartmane i čupali stoljetna stabla, gostili se s prevarantima, a mafijaše kitili počasnim doktoratima. Zbog njih se zakon pisao, zbog njih se mora mijenjati.
Zato studenti, kad vam vaši nelegitimni predstavnici kriomice sugeriraju da ga rušite jer ćete u protivnom, tobože, izgubiti pravo na liječnika, psihologa i profesora, uzmite to s cijelom vrećom soli. Bunite se, protestirajte i tražile od odgovornih da vam objasne zašto vaša prava više nisu tako eksplicitno navedena. Nemojte biti zadovoljni objašnjenjima i tražite više, stvarajte pritisak, vičite, urlajte, izlazite na ulice, zahtijevajte da vas se posluša. Ali se, prije svega, informirajte, znajte što govorite i ne kupujte muda pod bubrege.
Rušiti cijeli zakon, stotine članaka koji propisuju transparentnije trošenje javnog novca, jači državni nadzor i inspekciju, ujednačavaju pravila, uvode pravednije financiranje. Propise koji bi barem nakratko zakrpali fatalne rupe resora, unijeli neku stabilnost i ravnotežu. Prvi korak puzajuće, ali stvarne reforme sustava koji, trenutno, kakav je, najmanje brine za studente. Zato što vam skupina studenata koja je hodala pored sefova za oružje i laptopa od dvadeset tisuća kuna, na koje je spiskan javni novac, i pritom nije rekla ništa, sada kaže da ćete izgubiti prava? Vjerujem da i sami znate koliko je to apsurdno.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
