Neven Budak: Krajnje je vrijeme da preispitamo Bolonjski proces u Hrvatskoj
Profesor Neven Budak voditelj je Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, koja se uz Cjelovitu kurikularnu reformu provodi u sklopu projekta Nove boje znanja. Ovaj strateški dokument usvojen je u Hrvatskom saboru 2014. godine. Cilj mu je stvoriti okvire kroz koje bi se provodile promjene u područjima cjeloživotnog učenja te predškolskog, školskog i visokoškolskog obrazovanja. Kroz stvaranje i definiranje fleksibilnijeg sustava, trebalo bi se izbjeći preskupo odgađanje revizija obrazovnih reformi, među kojima je i Bolonjski proces. U kojem se ni nakon više od deset godina nisu ispravile ključne pogreške odgovorne za loše funkcioniranje visokog obrazovanja u Hrvatskoj.
www.srednja.hr
Pri samom uvođenju ‘Bolonje’ u hrvatsko visoko obrazovanje, pojavili su se problemi uzrokovani krivo postavljenim temeljima. Na primjer, zbog stihijski definiranih programa, ‘predbolonjci’ uopće nisu prepoznati na našem tržištu rada, a i Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ih definira kao zapošljive na određenim stručnim poslovima.
Reformu, koja nas je trebala približiti europskim razvojnim trendovima, kritizira se od samog početka njezine provedbe, a potrebu za revizijom istaknuli su svi važniji kreatori obrazovanog sustava u Hrvatskoj.
Međutim, kvalitetno preispitivanje provedenih promjena još uvijek nije napravljeno pa kao portal specijaliziran za obrazovanje pokušavamo potaknuti na reviziju kroz intervjue o ovom važnom problemu.
O provedbi Bolonjskog procesa u Hrvatskoj do sada su za web portal srednja.hr govorili rektor Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin i profesor FPZG-a Zoran Kurelić, a sada imate priliku pročitati što o promjenama u visokom obrazovanju misli predsjednik Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, čiji je i jedan od ciljeva sama revizija ‘Bolonje’.
Ključan problem Bolonje, koji se pojavio od samog početka, je loša zapošljivost osoba sa završenim preddiplomskim studijem. Često se u medijima krive poslodavci koji ne prepoznaju njihove kvalifikacije, međutim i Zakon predviđa da su njihove kompetencije adekvatne samo za neke poslove. Je li za slabu zapošljivost osoba sa završenim preddiplomskim studijem krivo tržište rada, jer ne prepoznaje kvalifikacije preddiplomaca, ili fakulteti, jer studente tijekom tri ili četiri godine neuspješno obrazuju za izlazak na tržište rada?
Mislim da je odgovornost podijeljena. Kada su se radili novi bolonjski programi, barem je dio fakulteta htio prisiliti studente da u većini nastave studirati na magistarskom studiju, ne dajući im pravu kvalifikaciju s preddiplomskim. Čak i ova terminologija pokazuje kako su novi studiji bili zamišljeni: iako se nakon drugog stupnja dobiva titula magistra, studij se ipak zove diplomski, pa je logično da se onaj prije njega zove preddiplomski, čime se sugerira da on i nije pravi studij.
Drugi je problem da su u preddiplomske studije mnogi htjeli staviti što više svoje nastave, jer nije bilo izvjesno hoće li država platiti diplomski studij, pa su se profesori htjeli osigurati s dovoljnom satnicom na preddiplomskom. Time su te programe zatrpali teorijskim znanjima, zanemarujući praksu i generičke vještine, bez čega ne možete biti konkurentni na tržištu rada. S druge strane, niti poslodavci se ne trude osigurati praksu studentima i tako pridonijeti njihovom usvajanju vještina. Poslodavci, osim toga, često ni sami nisu sigurni kakva znanja i vještine njihovi novi zaposlenici trebaju imati, a kakva imaju studenti sa završenim preddiplomskim studijem.
Treba li većina hrvatskih fakulteta uvesti četverogodišnje preddiplomske studije i ponovno iz temelja promijeniti studijske programe, s obzirom na tradiciju i potrebe obrazovanja, studenata i tržišta rada? Možemo li uskoro očekivati tu promjenu?
Ne znam je li Hrvatska jedina zemlja koja nije provela reviziju bolonjske reforme, ali je svakako jedna od jako rijetkih. Sve ostale zemlje su tijekom godina radile prilagodbe kako bi sustav poboljšale. Krajnje je vrijeme da i mi to napravimo, kao što, uostalom, predviđa Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije. Trebamo li ići na četiri godine preddiplomskog ili ne, stvar je argumentirane rasprave utemeljene na nekim egzaktnim podacima.
U prezentaciji projekta ‘Nove boje znanja’, koja je objavljena u rujnu ove godine, jedna od zadaća koje slijede je i revizija studijskih programa. Kako to i do kada planirate napraviti ili je to već ostvareno pri izradi Strategije?
Strategija je samo dokument koji govori o tome što moramo napraviti kako bi nam obrazovni i istraživački sustav postao bolji. Autonomija sveučilišta ostavlja samim sveučilištima, odnosno njihovim sastavnicama, da kreiraju studijske programe. Dakle, inicijativa bi trebala doći od Rektorskog zbora, a ako se to ne bi dogodilo, onda bi zainteresirani nastavnici, svjesni nužnosti promjena, trebali pokrenuti inicijativu odozdo.
Možemo li i kada očekivati promjenu Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, prema kojem preddiplomski daje mogućnost zapošljavanja na određenim radnim mjestima?
Izmjena zakona je nužna zbog niza ciljeva predviđenih Strategijom, ali ona sama po sebi neće omogućiti zapošljavanje prvostupnika. To ponajprije moraju omogućiti studijski programi osiguravajući studentima izlazne kompetencije koje ih čine konkurentnima na tržištu rada (iako nikada ne smijemo zaboraviti da se ne obrazujemo samo za tržište rada, nego i za izgradnju svoje osobnosti).
Prema Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije država mora preuzeti jasnu odgovornost za organizaciju i funkcioniranje hrvatskoga visokoobrazovnog prostora. Što u njemu treba mijenjati, trebali se smanjiti autonomija Sveučilišta ili fakulteta, ili i jedne i druge vrste institucija trebaju imati manju slobodu u upravljanju?
Autonomija sveučilišta mora biti shvaćena (a možda i zakonski definirana) na ispravan način: ona znači slobodu poučavanja i istraživanja, a ne znači da svatko može raditi što hoće bez ikakve odgovornosti, pogotovo za trošenje javnog novca. Odnos države (ministarstva) i sveučilišta mora se regulirati cjelovitim programskim ugovorima u kojima će biti jasno definirano za što država daje novac i što se za taj novac od sveučilišta očekuje. Naravno, nakon isteka ugovora netko će – dovoljno neovisan – morati ocijeniti jesu li stavke ugovora obostrano ispunjene.
Treba li uvesti mehanizam koji može natjerati Sveučilišta da krenu u reviziju Bolonje?
Sveučilištima bi trebalo prepustiti da sama započnu s revizijom, ali ako to ne učine u nekom razumnom roku, tada bi država trebala iskoristiti programske ugovore da takvu reviziju potakne.
Zbog prevelikog broja studijskih programa dolazi do neracionalnog trošenja resursa. Koje treba ukinuti i koliko bi ih trebalo biti da se osigura kvalitetno raspolaganje resursima?
Samo u proteklih godinu i nešto broj studijskih programa se povećao za više od 200. Studijskih mjesta imamo više nego populacije koja završava srednje obrazovanje. Mnogi visokoobrazovani su na burzi. Već prije dosta godina donesena je odluka o izradi mreže visokih učilišta, koja bi odgovorila na ova pitanja.
Međutim, dosad je uvijek nedostajala politička volja da se neki programi, pa možda i neka učilišta, ugase. Nijedna vlada nije htjela ljutiti svoje potencijalne birače. Dapače, osnivanjem novih učilišta i dopuštanjem novih programa kupovala se naklonost, s puno našeg novca koji je mogao biti utrošen puno bolje. Hoće li ova vlada doista provesti reforme koje obećava, uključujući ovu, tek moramo vidjeti.
Kako poboljšati suradnju među hrvatskim fakultetima i sveučilištima, s ciljem veće interdisciplinarnosti?
Vjerojatno isto programskim ugovorima, na način da se dodijele dodatna sredstva onim visokim učilištima koja ostvaruju takvu kvalitetnu i svrsishodnu suradnju.
Slažete li se da bi profesori trebali biti zaposlenici Sveučilišta, a ne fakulteta te da se na tako redefiniraju mehanizmi određivanja strukture radnog vremena i radnih zadaća visokoškolskih nastavnika?
Mislim da je to vrlo formalna stvar koja sama po sebi ne bi riješila ništa. Svi bi opet bili vezani uz svoje fakultete. Važnije je promijeniti svijest nastavnika, ali i načine na koje se definira njihovo radno opterećenje, a što je sada vrlo formalistički regulirano kolektivnim ugovorom.
Što točno znači da treba posebno poticati studije koji su povezani sa STEM područjem, odnosno kako bi se to trebalo realizirati te je li hrvatsko gospodarstvo spremno privući najbolje studente iz tog područja?
Ovo je odlično pitanje. STEM područje nam je jako važno, jer bez takvih znanja nema razvitka proizvodnje. No gdje će se zaposliti takvi kadrovi kad i sada odlaze u inozemstvo? Reforma studijskih programa, ali i školskih kurikuluma, trebala bi omogućiti završenim studentima, pogotovo onima s magisterijem, samozapošljavanje i pokretanje vlastitih poslovnih inicijativa. Za to, naravno, treba i podrška države i banaka.
Hoće li se nakon provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije preddiplomski studiji izjednačiti sa starim kvalifikacijama?
Izjednačenje sa starim kvalifikacijama je ozbiljan problem, jer smo već napravili inicijalnu grešku kada smo stare četverogodišnje studije izjednačili s novim petogodišnjim. Sada je to teško mijenjati. Mislim da više nema smisla gledati unatrag, već trebamo osigurati da prvi i drugi stupanj budu smisleni i da ispunjavaju zadaće koje se od njih očekuju.
Kritizirali ste Ekonomiju i KIF kada su donijeli odluku o uvođenju integriranog studija, jer je to po Vama napuštanje Bolonje, zato što se time zapravo produžuje, umjesto skraćuje studij. S obzirom na to da njihovi dotadašnji preddiplomski programi nisu uspješno pripremali studente za tržište rada, nije li ta odluka manje zlo, nego li zadržavanje sustava koji ne funkcionira?
Ekonomski fakultet izvodi, pojednostavljeno rečeno, dvije vrste studija: stručne i sveučilišne, iako se formalno ta razlika nigdje ne navodi. Trebalo bi napraviti ozbiljnu analizu, za koje poslove na kojima se zapošljavaju ekonomisti treba koji stupanj obrazovanja. Treba li šef računovodstva studirati makroekonomiju i one predmete koji ekonomiju čine znanošću, ili trebaju biti jako dobri stručnjaci u onome što rade?
A trebaju li zato doista studirati pet godina? Možda bi se puno toga dalo riješiti time da obrazujemo kvalitetne kadrove sa srednjoškolskom spremom, a da upisujemo puno manje ekonomista na nizu studija u Hrvatskoj, ali da onda takvima dajemo vrhunsko obrazovanje. Bojim se da uvođenje petogodišnjeg integriranog studija ne znači brigu za studente, nego za profesore.
U kojem stupnju je hrvatski sustav visokog obrazovanja uklopljen u europske razvojne trendove?
Sigurno ne u dovoljnom. Primjerice, dok su na većini najboljih sveučilišta već osnovane doktorske škole, kod nas je u tom smislu učinjen korak natrag, nakon što je već uložen veliki trud da se to ostvari na zagrebačkom sveučilištu. Imamo premalo zajedničkih studija s inozemnim sveučilištima, a nemamo ni dovoljno domaćih združenih studija. Razmjena studenata nije na zadovoljavajućoj razini, pogotovo kada je riječ o stranim studentima, jer izvodimo premalo nastave na engleskom jeziku, pa ne možemo niti privući studente koji ne govore hrvatski.
Koja su ključna sredstva za modernizaciju hrvatskih Sveučilišta i postoje li dovoljna financijska sredstva za to?
Financijskih bi sredstava moralo biti više, ali otvara nam se mogućnost korištenja europskih fondova. Mislim da prvo trebamo provesti racionalizaciju visokog obrazovanja, a tek onda tražiti neka nova sredstva. Što se modernizacije tiče, ključna je volja za promjenom, a ne materijalna osnovica.
Što je po Vama razlog tako niske stope BDP-a koja se izdvaja za visoko obrazovanje?
Prepoznaje li naše društvo važnost tog ulaganja ili postoje važniji prioriteti od edukacije?
Veliki problem ulaganja u obrazovanje u Hrvatskoj je taj da je daleko najveći, ponekad gotovo i jedini ulagač država (tu mislim i na lokalnu samoupravu). Privatnih ulagača, odnosno ulagača iz gospodarskog sektora ima premalo. Upravo su oni ti koji bi trebali pridonijeti bitno većem ulaganju u obrazovanje. Prepoznaje li naše društvo važnost ulaganja u obrazovanje? Mislim da ga danas prepoznaje malo više nego prije. Nažalost, nije važno prepoznaje li društvo tu važnost, nego prepoznaje li ju ministar financija, zajedno s premijerom.
Prema Strategiji, postojanje binarnog sustava spada u hrvatsku tradiciju, dok neki kritiziraju taj model jer nepotrebno diskriminira određena veleučilišta, čija diploma kod nas manje vrijedi nego, na primjer, u Velikoj Britaniji. Osim toga, smatraju da studenti stručnih studija nepotrebno imaju lošije uvjete od onih na sveučilištima. Ne bi li bilo bolje ukidanje te podjele?
Strategija predviđa da se studijski programi razlikuju ne po tome gdje se izvode, nego od kakvih se predmeta (teorijskih ili stručnih) sastoje. Niti njihova kvaliteta ne bi trebala ovisiti o mjestu izvođenja, nego o kvaliteti programa, nastave i opreme. Niska kvaliteta u velikoj je mjeri rezultat proliferacije visokoobrazovnih ustanova za koje ne postoje niti sredstva, niti nastavnički kadrovi koji bi jamčili kvalitetu.
Znači li pravno reguliranje studija s djelomičnim opterećenjem ponovno uvođenje izvanrednih studija, koja su mnogi fakulteti ukidali posljednjih godina?
Izvanredni studiji, koji omogućavaju studentima da studiraju uz rad (a to znači da nastavu održavaju kasno popodne ili subotama, te da organiziraju razne oblike studiranja na daljinu), kod nas gotovo da i ne postoje (ili ne postoje uopće). Ono što smo se navikli zvati izvanrednim studijima bio je način da fakulteti koji su i inače upisivali previše studenata upišu još određeni broj koji će studij plaćati (uz one studente koji su bili upisani kao redovni, ali za osobne potrebe). Strategija predviđa uvođenje reda u taj sustav: izvanredni studenti mogu biti samo oni koji su zaposleni i za njih se mora održavati nastava koju oni mogu redovito pohađati. Broj tako upisanih studenata treba se računati kao dio odobrene ukupne kvote za neki studij.
Zašto bi novi nacionalni sustav financijske potpore, koji bi u većoj mjeri bio temeljen na izravnoj potpori putem stipendija, poboljšao studentski standard?
Istraživanja koja su provođena u drugim zemljama pokazuju da je takav način stipendiranja puno efikasniji i racionalniji. Već se i sada, određenom racionalizacijom subvencionirane prehrane, postiglo to da su se oslobodila znatna sredstva za izravno stipendiranje studenata koji su u socijalno nepovoljnom položaju. Nema smisla pomagati one čiji roditelji mogu snositi troškove studija (osim kada je riječ o stipendiranju studenata na temelju njihove izvrsnosti, bez obzira na socijalni status). Stipendije moraju biti u funkciji osiguravanja jednakih uvjeta studiranja za sve. To je teško ostvarivo, ali tomu trebamo težiti.
