Nikša Eterović: Studente učim da se oslobode nametnutog straha od pripadanja gomili!
Profesor Nikša Eterović diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Do sada je ostvario 130 kazališnih režija, premijera. U Berlinu je kreirao u sklopu kazališta Wind Spiel Theater, a 2002. osniva ‘teNTheater’. Od prošle akademske godine počinje raditi na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru, sa 28 studenata. Na njegove inovativne kolegije, koji ne postoje nigdje u Hrvatskoj, ove se godine prijavilo čak 70 studenata. Oni se žele naučiti izraziti kroz kolegije ‘Ekspresivne scenske metode’ i ‘Terapija-teatar-terapija’.
Nikša Eterović| fotograf: Luka Gerlanc/HANZA MEDIA
Kazališni redatelj i pedagog Nikša Eterović u akademskoj godini 2015./2016. postaje profesor Sveučilišta u Zadru. U intervjuu objavljenom na web portalu Zadarski.hr ističe kako je ostao zaprepašten kada je shvatio koliko je malo individualnosti među hrvatskim studentima, a toliko puno prikrivene agresije.
Pročitajte njegov intervju, koji prenosimo u cijelosti:
– Kao da radim s konzervom. Ribice su poslagane unutra i sve su dobre. Tako mi to roditelji serviraju: djecu u konzervi.
OK, u konzervi je sve uredno posloženo. Gdje je problem?
– U tome što roditelji ne vide da su djeca skučena, stisnuta, bez individualnosti, u strahu da kažu svoje mišljenje, ne vide da je ta konzerva puna eksploziva i da je pitanje trenutka kada će se raspasti, s manjim ili većim posljedicama.
Mislite da to roditelji uopće ne vide?
– Ne. Jer kada dođu s konzervom (da nastavim sa započetom metaforom), oni mi kažu: ‘Djeca su mi pametna. U školi imaju sve petice i stvarno su poslušna’.
Na ovaj način započeo je razgovor s Nikšom Eterovićem. Splićanin, splitski srednjoškolac, zagrebački i zadarski student – kazališne režije, pa filozofije i komparativne književnosti. S tim diplomama otišao je u Berlin i tamo je radio više od 25 godina.
Nikša Eterović sa suprugom Juliom Soubbotinom i dvije djevojčice u dobi od deset i sedam godina od lani živi u Zadru. Bilo bi korektno ispisati hrpu redaka koji bi opisali čime se sve u Berlinu bavio, kakvu vrstu ekspresivnog teatra je njegovao i osnovao „teNTheater’, zašto su ga Nijemci uvrstili u knjigu ‘Who is who in BRD’, no pričamo najprije o razlozima najezde zadarskih studenata na njegove kolegije i osobito o njegovom radu s mentalno oboljelim osobama koje, zatvorene u bolnicama i institucijama, iščekuju pisanje poezije i kreiranje scenskih priča, vođeni Juliom i Nikšom.
Nikša je na Sveučilištu u Zadru, gdje je formalno zaposlenik Odjela za psihologiju, imenovao tri izborna kolegija na koja se mogu upisati studenti s bilo kojeg odjela. Posao je započeo u drugom semestru 2016. i imao je 28 studenata. Ovog listopada, u novoj pedagoškoj godini, prijavilo se 70 studenata. Od tri kolegija je stoga jedan stavio ‘na čekanje’, a prijavljene studente podijelio je u grupe. Ti kolegiji ne postoje nigdje u Hrvatskoj.
Već smo čuli da nitko ne izostaje s vaših kolegija. Zašto, što im predajete?
– Ne predajem im. Ja ne predajem nešto ili nekome, nego ulazim u odnos s tom osobom. Mi se svi presvučemo u radnu odjeću i tri sata u kontinuitetu radimo u velikoj praznoj dvorani koju nam je velikodušno ustupila Gimnazija Jurja Barakovića, jer na Sveučilištu nemamo tako velik prazan prostor. Moji kolegiji se zovu ‘Ekspresivne scenske metode’ ili ‘Terapija-teatar-terapija’, ali to je manje bitno. Bitno je koliko sam bio osupnut spoznajom da ovdje ima tako malo individualnosti, na mjerice, a ima tako puno prikrivene agresije. ‘Djeca su dobra’?! Djeca ovdje bez prestanka ispunjavaju zahtjeve drugih, najviše roditelja i profesora. Njeguje se i vrednuje samo znanje iz knjiga. Zašto se boje reći svoje mišljenje? Zašto nisu liberalniji? Da nije tako, bilo bi u njima manje straha, manje nametnute trome baze ‘kome pripadam’. Ako ne pripadaš nigdje, ti ovdje nemaš gdje. Znate li koliko je opasno i teško u malim sredinama za ‘drugačije’ mlade ljude, one koji ‘ne pripadaju’?
Konkretno, što radite sa studentima?
– Teatar. Kombinaciju scenskih metoda, tehnike disanja, scenski pokret, ritam, glasno govorenje, grammelot, rad s tijelom. Poezija i likovnost su dio toga, kao i vježbe pozitivnog razmišljanja. Puno njih ima osjećaj da nisu voljeni. Ne bi nas trebalo čuditi zašto studenti, koji inače nemaju veze s umjetnošću, na ovom kolegiju vole, primjerice, action painting. Rezultati tog rada su doživljaj samosvijesti, mladi ljudi se upoznaju sa svojim mogućnostima, često se začude da nešto mogu, u komunikaciji svatko uči prihvaćati ono što netko drugi jest, kao što i drugi prihvaćaju njega. Imaju pravo na svoju vlastitost, emocije izlaze van, oni ih vide i smiju ih oblikovati kako žele, bez straha. Nema nečeg što je krivo. Posljedica je da osoba više nije preplavljena strahom zbog svog osjećaja da je drugačija, zbog osjećaja da ne pripada ‘gomili’ i onome što je društvo zadalo. Strah paralizira. Kada nestane strah, oni se počinju cjelovito izražavati, punim bićem.
Teatar radite i sa psihički bolesnim osobama?
– Tri mjeseca radili smo u Domu za psihički bolesne odrasle osobe Sv. Frane u Zadru, te šest mjeseci u Psihijatrijskoj bolnici na Ugljanu. S takvim osobama sam radio tri desetljeća, to sam radio u Berlinu i objavio tri knjige. Bez obzira o kojoj psihičkoj teškoći ili oboljenju je riječ, svi oni imaju potrebu za izražavanjem, osobito svojih emocija, čak i kada toga nisu svjesni i kada je izražavanje neke emocije razarajuće za okolinu, pa i za njih. Evo što je ključno: da emocija ne bi razarala, treba joj omogućiti realizaciju u nečem posrednom. To je ono što ja radim, sa cijelim dijapazonom scenskih, kazališnih i u širokom smislu umjetničkih tehnika. I tada se dogodi da osoba koja se izrazila i nešto oblikovala želi tako i nastaviti, nestaje nemir, manifestacije oboljenja se smanjuju. Umjetnost povezuje, dopunjuje, popravlja, ne osuđuje. No riječ je o vrlo složenom procesu i nema jednog recepta za sve. Ja od sebe radim ludosti, jer oboljela osoba najprije treba prihvatiti svoju traumu, svoje oboljenje. Uspjeh se postiže kada osoba postane svjesna da i uz traumu može biti korisna, prihvaćena, plodonosna, poželjna u društvu. Ja nisam romantik i jasno mi je da su u institucijama bolesni ljudi koji čuju zvukove, koji su ovisnici, koji imaju niz teških dijagnoza… Ali isto tako je jasno i vidljivo što se s njima događa kada, putem spomenutih metoda, počinju sebe prihvaćati: znaju koje oboljenje imaju, ali znaju da se mogu izraziti i na brojne druge načine. Bolest više ne stavljaju u prvi plan, kaže Nikša Eterović.
Bili smo s Nikšom i Juliom na prezentaciji jedne radionice s psihički bolesnim odraslim osobama. Kod njih nije bilo straha od javnosti, željeli su pokazati što su napravili i prezentirati što su naučili. Činilo se da je i njih same osupnula spoznaja što sve mogu. Na žalost, u poodmakloj su dobi, a prvi put je netko s njima na takav način radio.
‘Neke ptice nikad ne polete, neki brod nikad ne zaplovi’, početni su stihovi pjesme jedne štićenice. Svjesna da je mogla puno više, no da je kasno?
Njihov nastup je potrajao. Na nas ‘promatrače’ nisu baš obraćali pažnju, okupljali su se oko Nikše i Julie, znajući da je prezentacija značila i kraj radionice u Domu.
‘Kazalište potiče kreativnost i budi emocije’, ponovio je Nikša, koji trenutačno intenzivno radi sa studentima.
Zajednička radionica roditelja i djece
Zadar je, Eterovićevim angažmanom, dobio i novu radionicu za djecu: ‘OAZa’ je skraćenica od ‘Otvoreni atelje znatiželja’, no ova dječja radionica nije nalik ostalima u Zadru.
– Neće mi roditelji dovesti djecu da se bavimo crtanjem i drugim kreativnim aktivnostima, a oni otići ‘svojim poslom’. Ne, roditelji i djeca na radionicama su zajedno. Nevjerojatno je koliko u obiteljima članovi žive jedan pokraj drugoga. Nevjerojatno je koliki broj roditelja uopće nema osjećaj za potrebe svoje djece. Obući, školovati i hraniti dijete: ovdje je stav da je to zadovoljavanje dječjih potreba. Potrebe djece sasvim su drugačije i naglašeno emocionalne. Zato su na radionicama djeca i roditelji zajedno, u punom smislu riječi, kroz stvaranje, rad i komunikaciju. A kod nas je drugačije i to što radionicu ne vodim ja, već na startu, primjerom pokazujem kako treba raditi: radionicu ravnopravno i zajednički vodimo moja supruga, ja i naše dvije djevojčice, kaže Nikša Eterović, za web portal Zadarski.hr.
Tri knjige o 30 godina rada
Početkom prosinca u HNK Zadar predstavljene su tri knjige autora Nikše Eterovića: ‘Oštrica dijagonale’, ‘Iz raskoraka u korak ljekovitom snagom poezije’ i ‘Koliko je stvarna stvarnost – dramaturgija biografije’.
– U promociji nazvanoj ‘Dramaturgija biografije u tri knjige’ kriju se tri naslova autora doc.dr.art. Nikše Eterovića. Knjige predstavljaju cjelokupan, gotovo 30-godišnji rad autora u Berlinu, prije povratka i nastavljanja života i rada u Zadru. ‘Oštrica dijagonale’ privlači pažnju svojim sadržajem, orijentiranim na djelovanje ‘theakademie Berlin’ koju je Eterović utemeljio, vodio te na njoj djelovao kao profesor za glumu, režiju i kazališnu pedagogiju punih 16 godina – istaknuto je predstavljanju. Njome je anticipirano i djelovanje autora kroz rad s beskućnicima, mentalno oboljelima, te na koncu i s izbjeglicama, zaključuje intervju autorica intervjua Lada Burčul.
