Osječanin koji studira u Velikoj Britaniji objašnjava zašto je ondje nemoguće predati plagirani rad
Često nailazimo i pišemo o oglasima u kojima studenti potražuju osobu koja će im u zamjenu za novac napisati akademski rad, ili pak onima koji nude takvu uslugu. Iako većina oglašivača tvrdi kako piše za sva područja i kako je svima jednako stručna, ta teza je u najmanju ruku smiješna, a kvaliteta takvih radova vrlo je upitna. Na sreću onih koji kupuju radove, većina hrvatskih fakulteta nema sustav raspoznavanja plagijata tako da često i nepošteno ostaju nekažnjeni. Student Borna Grünbaum pri Sveučilištu Portsmouth u Velikoj Britaniji objasnio nam je kroz koje sve provjere jedan seminarski rad prolazi na njegovom fakultetu i zašto je zbog njih gotovo nemoguće da netko kupi i najobičniji esej.
Screenshot: Facebook
Kupljeni akademski radovi, slobodno možemo tvrditi, upitne su kvalitete. Stoga studentima pri Sveučilištu Portsmouth u Velikoj Britaniji vjerojatno ne bi palo napamet da plate nekome da ih piše umjesto njih.
Cijela prva godina učenje pravilnog citiranja izvora
Naime, provjere koje ondje prolazi najobičniji esej, vrlo su stroge. Pojasnio nam je proces tamošnji student digitalnog marketinga, Borna Grünbaum iz Osijeka. Kaže, na prvoj godini pisali su probne izvještaje o određenim temama i već su tada bili upoznati s čitavim procesom pravilnog pisanja akademskog rada.
– Najbitnija smjernica koju su nam apsolutno stalno spominjali i zbog kojeg smo imali te prve eseje su: izvori, izvori, izvori. Svaka rečenica ili odlomak kojeg smo napisali trebali su biti potkrijepljeni izvorom. Iako nismo citirali, a napisali svoju misao na temelju nekog članka koji smo pročitali – moramo napisati izvor, navesti članak i imenovati autora, u protivnom smo koristili tuđu ideju u vlastitom sastavu, što nije dozvoljeno. Stvarno su jako puno pažnje dali tim referencama, koje najčešće moraju biti u određenom APA 6th formatu. To su uglavnom pravila za prepisivanje s weba, knjiga, TV serija, videa, itd. Znači gotovo cijela prva godina je bila učenje pravilnog referenciranja tuđeg sadržaja na esejima, koji su bili naravno tematski uz cjelinu koju obrađujemo iz određenog predmeta i koji su postepeno bili sve složeniji i poticali nas na kritičko razmišljanje i uspoređivanje različitih tuđih osvrta iz različitih izvora, objašnjava nam Borna.
Osim toga, dodaje Borna, postoje i online priručnici u kojima se studente upoznaje s kratkom definicijom plagijarizma, a profesori ih uvijek upozore na posljedice prepisivanja, kopiranja i slično.
– Tako se za svako prepisivanje doslovno ide na sud odnosno saslušanje, kaže Borna.
Screenshot pravilnika: Sveučilište Portsmuth
Informatizirani sustav Sveučilišta
No, kako zapravo izgleda provjera autentičnosti rada? Tu u pomoć profesorima sa Sveučilišta u Portsmuthu uskače sustav koji se naziva Turnitin.
– Na našim sveučilišnim računima imamo ‘boxove’ u koje predajemo eseje i taj sveučilišni sustav povezan je sa sustavom Turnitin. Predani se esej učita u tom programu, a nakon nekoliko minuta i sami možemo ući u esej i vidjeti koliko smo toga točno ‘prepisali’, objašnjava Borna.
Kao primjer, poslao nam je snimku zaslona sustava koji pokazuje kako Turnitin funkcionira.
– Znači, Turnitin označi tekst koji smo prepisali s neke stranice i sa strane se odmah vidi stranica s koje smo prepisali te postotak teksta koji je prepisan. Većinom se 20% već kažnjava, no ovisi o ocjenjivačima. Ako smo citirali i napisali izvor sustav će to i dalje označiti kao prepisano, tako da ima par faktora o kojima ocjenjivači odlučuju. Nakon što smo vidjeli greške, odnosno što smo sve ‘ukrali’ od drugih, možemo ispraviti esej, ali za iduću promjenu poslije prve moramo čekati 24 sata i to nam je onda zadnja i finalna predaja, priča nam Borna.
Nakon što student preda esej, profesor ga pregledava te pomoću istog Turnitin sustava piše komentar na svaku rečenicu.
Screenshot: Turnitin
Kroz svaki segment pisanja rada studenti uče o svom budućem zanimanju
Borna kaže kako mu se takvo ocjenjivanje sviđa, jer dobiva detaljne upute gdje je pogriješio, ali i pohvalu za ono što je odlično napravio. Na kraju student dobije završni komentar na cjelokupan rad.
– Ja se zasad nisam susreo s nekakvim upozorenjima jer nisam koristio puno tuđih izvora te sam se fokusirao da napišem svoj osvrt, što mi je na kraju i donijelo first class grade za prvu godinu digitalnog marketinga. Stvarno bih volio da se u Hrvatskoj počnu baviti ovakvim temama, jer trenutno se sve temelji na štrebanju i korištenju svih mogućih sredstava, uključujući prepisivanje i kupovanje radova i slično, samo da bi student riješio taj ‘mučni’ diplomski rad ili esej, smatra Borna.
Dodaje, sustav u Velikoj Britaniji uvelike se razlikuje od Hrvatskog, a svaki segment pisanja akademskog rada služi da bi student kroz njega naučio o onome za što se školuje.
– Ovdje je sve predano nama – mi istražujemo, gledamo na temu sa svih mogućih strana i situacija. Tako dajemo do znanja koliko smo naučili i kako se snalazimo u istraživanju tema koje bi nas na kraju i učinile magistrom (u mom slučaju) digitalnog marketinga, a ne nekog mulca s papirom tj. diplomom, kako to obično i je kod nas. Ovdje je sve super konkurentno – super tvrtke traže studente koji su završili sa super ocjenama (first class grade) i zato ste, naravno, i super plaćeni. A oni koji prepisuju/kupuju radove ili će biti uhvaćeni ili će proći s lošom završnom ocjenom te raditi u tvrtkama koje naravno i lošije plaćaju. Da je takva situacija u Hrvatskoj, naravno da ne bih ni razmišljao o studiranju u Velikoj Britaniji, ali s obzirom na naše stanje gdje se najviše dobije štrebanjem i vezama, to nažalost još jako, jako dugo neće biti moguće, zaključuje mladi Osječanin.
