Ovaj fakultet ima prvi specijalistički studij za posebnu vrstu pedagogije: Znaju učiniti nastavu zanimljivijom
Dramska pedagogija je fakultativni predmet u nekoliko osnovnih i srednjih škola i odnedavno ima i svoj kurikulum. No, metode dramskog odgoja mogu učiniti nastavu dinamičnijom i na drugim predmetima. Zagrebački Učiteljski fakultet od 2016. ima specijalistički studij dramske pedagogije gdje nastavnici uče kako na praktičan način učiti učenike izražavanju i jačanju samopouzdanja. Ovaj studij upisuju nastavnici ali i magistri drugih humanističkih područja.
Galerija 3 Fotografija
Otvori
Izražavanje, kritičko promišljanje i jačanje samopouzdanja ključne su koristi koje dobivaju učenici kroz dramski odgoj. Kao što smo ranije pisali, Hrvatski centar za dramski odgoj (HCDO) je 12. listopada predstavio kurikulum za ovaj fakultativni predmet. Predsjednica HCDO-a, Željka Župan Vuksan je u Gimnaziji Sesvete pokrenula Dramski odgoj kao fakultativni predmet u školskoj godini 2017./18. te se fakultativni predmet dalje širio u drugim osnovnim i srednjim školama.
Dok je to prvi ovakav kurikulum u Hrvatskoj, zagrebački Učiteljski fakultet s ponosom ističe da su 2016. godine pokrenuo i poslijediplomski specijalistički studij dramske pedagogije, prvi u Hrvatskoj. Traje dva semestra, prima 20 studenata te se izvodi petkom navečer i subotom. Upisi su namijenjeni magistrima humanističkog usmjerenja kao i umjetničkih područja.
– Program je koncipiran tako da studenti stječu znanja i vještine potrebne za primjenu dramskih metoda u različitim kontekstima: redovitoj nastavi s učenicima različite dobi i u izvannastavnim dramskim aktivnostima. Važan dio studija posvećen je razumijevanju i kritičkoj analizi kazališta za djecu i mlade kao značajnom dijelu dramskog odgojnog djelovanja. Posebnu podršku studenti dobivaju prilikom koncipiranja i provođenja istraživanja u području dramskog odgoja i kazališta za djecu, istraživanja koja su u pravilu utemeljena u njihovom dramskopedagoškom radu, stoji u opisu ovog studija čija je voditeljica Maša Rimac Jurinović, a koji su odobrili izradu školskog kurikuluma fakultativne nastave u školama.
Iskustvo studentice: ‘Praktičan i radioničarski studij’
Profesorica Hrvatskog jezika, Stela Macakanja Baćić, već dovršava svoj studij dramske pedagogije. Položila je sve ispite, ostao joj je samo završni rad. Kako je rekla, naslovila ga je ‘Dramsko kazališno iskustvo adolescenata’. Navodi da djeca u srednju školu dolaze s malim iskustvom gledanja predstava te naša sugovornica u radu želi istražiti kako pripremiti djecu za gledanje predstava.
– Ali, na praktičan, radioničarski način, ne samo teoretskim znanjem. Primjerice, kako, nakon pogledane predstave, ne pisati sastavke o predstavi, nego koristiti neke teme i probleme koji se tiču mladih i odmaknuti se od predstave i s učenicima raditi procesne drame koje su vezane uz njih same, ovisno o temi same predstave, sažela je Macakanja Baćić, srž rada kojim nada završidti studij nakon dvije godine studiranja.
Dodala je da trenutno predaje u Graditeljsko-geodetskoj školi Osijek. Istaknula je da je studij dobro koncipiran pa joj nije bio problem doći studirati vikendom u Zagreb unatoč punom radnom vremenu i troje djece. Sve skupa, ima 25 godina iskustva rada u osnovnim i srednjim školama. Kao i Bokić, imala je iskustva s dramskom pedagogijom prije nego je krenula studirati ovaj specijalistički studij. Educirala se na raznim seminarima HCDO-a te je izvodila dramske studije, surađivala s nekoliko udruga te kulturnim centrom Osijek. Kroz taj rad, Macakanja Baćić se susretala s raznim dobnim skupinama i studentskim grupama.
‘Svi su učenici prisutni na nastavi’
– Dramskom metodologijom su svi učenici prisutni na nastavi, aktivni, nema timskih radova gdje jedna osoba radi, a drugi se ‘šlepaju’. Nisam nastavnica razredne nastave, ali zamislite da radite neku cjelinu iz Prirode i društva. Možemo raditi tako da su učenici u ulozi malih istraživača koji su negdje sletjeli i sada istražuju. Bit će im zanimljivije učiti u takvoj grupnoj ulozi. U srednjoj školi, recimo, mogu biti znanstvenici na nekom simpoziju gdje će izlagati svoje teorije, predložila je Macakanja Baćić kako se kroz dramske uloge bilo koji predmet može učiniti zanimljivijim i bliskijim učenicima.
Dodala je i da primjećuje da su mlađe generacije sve zatvorenije kada stignu u srednju školu, naglašavajući prednosti dramskog odgoja u jačanju samopouzdanja. Tinejdžere može pogotovo osnažiti dajući im ispušni ventil. No, budući da je naša sugovornica već prošla više edukacija na tu temu, što je ustvari novoga naučila na samom studiju?
– Dobila sam puno veći teorijski okvir i otkrivala stvari od pionira dramske pedagogije. Nisam znala kako je sve to krenulo, što su radili i sve to možete modificirati i napraviti nešto novo. Pored teoretskih predmeta, imali smo jako puno radionica od dramskog stvaralaštva, do recitiranja i pripovijedanja. Imali smo nekih 35 sati prakse koji su uključivali rad u dramskom studiju, držali smo i sate u školama. Imali smo i zadatak u dječjem kazalištu dogovoriti predstavu i pratiti čitav proces od čitalačke probe do premijere, opisala je Macakanja Baćić što sve studenti konkretno rade kada se opisi studija dožive u praksi.
‘Bilo mi je lijepo u dramskim skupinama ispucati frustracije’
Po struci diplomirana kazališna i radijska redateljica, Nika Bokić se nada uskoro postati nova studentica na studiju dramske pedagogije. Kako nam navodi, ima sreću raditi u struci, makar freelancerski. No, na Narodnom sveučilištu Sesvete, prije pet godina je otkrila svoju veliku strast: vođenje dramskog studija, gdje kroz dramsku pedagogiju radi s djecom osnovnoškolske i rane srednjoškolske dobi. Iako nam ističe da joj je to postao redovan prihod pored honorarnih projekata, ipak nam navodi da njen interes za rad s mladima nije isključivo ekonomske prirode.
– Kao mala sam sveukupno 10 godina pohodila dramske i lutkarske grupe. To mi je ostalo u jako lijepom sjećanju i nije bilo važno samo za moj profesionalni i umjetnički razvoj, nego i zato što sam mogla sklapati prijateljstva, riješiti se straha od javnog nastupa te mi je bilo lijepo i ispucati frustracije, prisjetila se Bokić navodeći da iz prve ruke zna koliko dramska pedagogija može biti značajna mladima.
No, ističe, svjesna je da kada se režiserka poput nje počne baviti mladim dramskim skupinama, mora suočavati s brojnim predrasudama. Kaže nam da mnogi znaju pomisliti da se redatelj bavi dramskom pedagogijom samo zbog prihoda te tako čeka bolje prihode od svoje ‘primarne djelatnosti’, nakon čega prestaje raditi s djecom. Međutim, Bokić želi na duge staze baviti se radom s mladima. Ističe da joj je drago vidjeti pozitivan utjecaj po pitanjima grupnog rada i javnog nastupa novih generacija
-Kada sam se krenula baviti ovime, postalo mi je izrazito lijepo i izazovno kontinuirano pratiti nekoga tko se razvija kao osoba. Djeca u predmetnoj nastavi puno sjede i od njih se očekuje da reproduciraju nešto što su naučili napamet. Mislim da se nerijetko osjećaju malo zatočenima zbog manjka ekspresije. Mislim da su amaterske dramske skupine vrijedne jer daju mogućnosti nekome tko možda nije imao mogućnost umjetničkog obrazovanja, kao ja, da izrazi svoju poruku i sadržaj, istaknula je Bokić zašto je bitno djeci dati priliku da se izraze i ostvare svoj kreativni potencijal.
Nadogradnja umjetničkog znanja za rad s djecom
Unatoč petogodišnjem iskustvu rada s mladima i ranijem obrazovanju, Bokić ističe da od studiranja dramske pedagogije očekuje nova znanja. ističe da joj se jako svidio silabus zbog praktične nastave i rada u grupama.
– U svom motivacijskom pismu sam napisala da želim naučiti više o slaganju nastavnog plana i o razvojnoj psihologiji. Mislim da u radu s djecom još nemam upliv kakav bi im zadatak bio primjeren ili previše kompleksan. Pogotovo u dobi kada djeca razvijaju apstraktno razmišljanje i mislim da ljudi koji imaju obrazovnu i pedagošku pozadinu s time bolje barataju. Možda imam umjetničke kompetencije, ali prvenstvena mi je ideja biti u stanju prilagoditi stvari koje radim potrebama svake individualne dobne skupine, rekla nam je Bokić.
Osim motivacijskog pisma, naša sugovornica je bila i na prijemnom ispitu, koji nekada zna biti intervju jedan na jedan ili u njenom slučaju, zajednički sastanak sa svim zainteresiranim studentima. U trenutku pisanja ovog članka još čeka odluku je li upala na izvanredni studij, ali k svakako planira i dalje nastaviti suradnju s Narodnim sveučilištem u Sesvetama koju je započela na trećoj godini svojeg prvog studija.
No, je li bolje baviti se dramskom pedagogijom u samoj školi, u sklopu fakultativne nastave ili u izvanškolskim institucijama? Iako naša sugovornica ističe da nije sigurna može li ona, budući da nije nastavnica predavati taj fakultativni predmet, ističe da u školama postoji fantastično educirani profesori humanističkih predmeta koji vode taj predmet.
– Iskreno nemam preferenciju, no ako mi se ukaže prilika, ne bi imala ništa protiv rada u formalnoj instituciji. Mislim da je tamo doseg potencijalno veći pa je moguće zahvatiti i širi presjek djece, koja inače ne bi upisala dramsku grupu, ako im se ne otvori opcija fakultativnog predmeta u školi, smatra Bokić.
Nekoć novitet, danas sve prihvaćenija vještina u školi
I dok će Macakin Baćić studiranje ostati u prekrasnom sjećanju, čini se i kako i ostali nastavnici i školski ravnatelji sve više primjećuju beneficije kada se netko među njihovim kolegama razumije u ove tehnike.
– Mislim da se na razini države lagano se sve više čuje o dramskoj pedagogiji. Kada sam tek počela, raditi, ove su stvari bili noviteti. Ali, sada ne samo da me ravnatelj i kolege podržavaju, nego je nastavničko vijeće prije četiri godine odlučilo da ću predavati dramski odgoj kao fakultativni predmet. To potvrđuje da sredina u kojoj radim itekako prepoznaje njenu vrijednost, zaključila je Macakin Baćić.
No, kroz sve ove koristi dramske pedagogije, može li doći do većeg cijenjenja umjetnosti, a samim i time i popravljanje položaja umjetnika u Hrvatskoj koji danas žive od projekta do projekta, honorarno ali nerijetko i bez posla? Ako se s vremenom razvije društvo koje više cijeni umjetnost i humanistiku, bi li to moglo prerasti u publiku koja će svojim interesom oživiti produkciju i konzumaciju sadržaja domaćih umjetnika?
– Moram priznati da nisam razmišljala o toj korelaciji, ali, barem implicitno, mislim da ona postoji. Okej, ako smo senzibilizirali ‘široke mase’ u ranoj dobi za nekakvu konzumaciju i produkciju kulturnih sadržaja, onda bi oni u značajnoj mjeri trebali stvoriti društvo koje će biti responzivnije prema umjetnicima. No, nisam sigurna jer mislim da je stanje u kojoj se umjetnost nalazi, što ekonomski, što po pitanju reputacije, uvjetovana mnogim faktorima i tako nešto se ne može svesti na ‘joj, ljudi ne idu dovoljno u kazalište pa nas nitko ne cijeni i nemam novaca’. Ali, svakako se nadam da će ovaj val doprinijeti tome da djeca imaju kreativniji i konkretniji pristup obrazovanju i da se zadovolje njihove temeljne potrebe za ekspresijom. Mislim da te potrebe ima svako ljudsko biće, pogotovo djeca i mislim da se izražavanje treba ohrabrivati i u nekom obliku formalne nastave, zaključila je Bokić ističući da je u dramskoj pedagogiji najbitnije dati prostor kreativnosti djece koje podučava.
