Petar je naš mladi filozof koji u Portugalu radi na projektu o umjetnoj inteligenciji u medicini: Ovo je njegova priča
Petar Bodlović 33-godišnji je filozof rodom iz Bola na Braču. Nakon studija odlazi na doktorat u inozemstvo pa prošle godine, obranivši disertaciju na nizozemskom Sveučilištu u Groningenu, postaje doktor znanosti. Danas svojim primjerom prkosi popularnom mišljenju da ‘od filozofije nema kruva’ i radi na projektu o umjetnoj inteligenciji u medicini na Institutu za filozofiju u Lisabonu.
Foto: privatna arhiva
‘Od filozofiranja nema kruva’. Okvirno, mišljenje je to koje prevladava u Dalmaciji, a siguran sam i šire, o valjda najstarijoj akademskoj disciplini – filozofiji. Narodno je stanovište da filozofi neće baš mnogo postići u životu i da će, u najboljem slučaju, biti tek po osebujnom načinu života pamtljivi boemi. Nešto kao Diogen iz Sinope koji je vrijeme provodio spavajući u bačvi i pod svijećom usred bijela dana tražio ljude po Ateni.
I bez da kažem da u tome ima nešto loše, jer je i sam Diogen bio puno više od onoga po čemu su ga pamtili, samo ću primijetiti da je takav stav o filozofiji i filozofima jednostavno pogrešan. Dokazuje to i Petar Bodlović, 33-godišnji doktor filozofije rodom iz Bola na Braču, koji upravo radi na znanstvenom projektu o umjetnoj inteligenciji u digitalnoj medicini na Institutu za filozofiju u Lisabonu.
‘Nikad nisam imao kristalno čistu predodžbu o tome što želim’
Punog naziva ‘ANTIDOTE: Argumentation-driven explainable artificial intelligence for digital medicine’, ovaj projekt za cilj ima razviti jedinstveni računalni okvir za zajedničko učenje kliničkih predviđanja i povezanih argumentativnih opravdanja, potičući prirodne interakcije s doktorima kroz eksplanatorne dijaloge. Zvuči ozbiljno? Zato što i jest. Ne radi se o, kako na ovim prostorima to znaju pribotunati, praznom ‘filozofiranju’, već konkurentnoj znanosti koja bi mogla, a jednog dana sigurno hoće, dovesti do za nas revolucionarnih tehnoloških dostignuća.
Petar već dugi niz godina živi u inozemstvu. Nakon što je magistrirao filozofiju na Hrvatskim studijima pri zagrebačkom sveučilištu, 2016. upisuje doktorski studij filozofije na španjolskom Sveučilištu u Granadi. Godinu nakon odlazi na Sveučilište u Groningenu gdje u rujnu 2021. brani svoju disertaciju naslova ‘Presumptions in Argumentation: A Systematic Analysis‘ i postaje doktor znanosti.
– Moja uža specijalizacija uključuje teoriju argumentacije ili, preciznije, teoriju razumne rasprave (dijalektiku). Nikad nisam imao kristalno čistu predodžbu o tome što želim. S druge strane, po inerciji sam nastojao raditi poslove za koje imam određeni senzibilitet i, još važnije, u kojima se osjećam sposobno. Kako me je od malih nogu privlačilo čitanje, pisanje i podučavanje, te za to imam nekog dara, akademija izgleda kao logičan izbor, priča mi Petar o svojem putu prema karijeri u akademiji.
‘Prosječni nizozemski student je znatno motiviraniji’
Na moje pitanje o tome gdje je bolje studirati – kod nas ili vani – Petar kaže da je ta usporedba malo nezahvalna. U Hrvatskoj je diplomirao, u Nizozemskoj doktorirao. Diplomski i doktorski studij, kaže, bitno se razlikuju u naravi i zahtjevima. No, budući da je pri Sveučilištu u Groningenu neko vrijeme i predavao filozofiju, zapazio je nekoliko zanimljivih stvari. Prvo što je primijetio je da među najboljim studentima, bili oni hrvatski ili nizozemski, nema velike razlike. To su visoko motivirani i inteligentni pojedinci s usporedivim znanjem i vještinama.
– Međutim, postoji izrazita razlika među prosječnim studentima. Prosječni nizozemski student filozofije je znatno motiviraniji, artikuliraniji i, usudio bih se reći, akademski pismeniji od prosječnog hrvatskog studenta. Ne bih spekulirao zašto je to slučaj (je li riječ o boljoj početnoj selekciji ili višim zahtjevima tijekom studija), ali razlika je, prema mom osobnom iskustvu, baš drastična, a posebno je vidljiva u kontekstu seminarskih rasprava i pisanih radova. Što se nastave tiče, bio sam zadovoljan i hrvatskim i nizozemskim predavačima, mada postoji velika razlika u znanstvenoj produkciji i stupnju međusobne suradnje, priča mi Petar.
Nizozemski filozofi tako, ističe, više objavljuju u prestižnim časopisima te puno češće međusobno surađuju u usporedbi s kolegama iz Hrvatske. Nije radio pravu statističku usporedbu, no smatra da bi ona, iz domaće perspektive, za nas bila poražavajuća.
‘Nostalgija je precijenjena’
Profesionalno, u inozemstvu je zadovoljno. Privatno, nedostaju mu jezik, ljudi, mjesta za koja je posebno vezan i koncerti omiljenih hrvatskih i ex-yu bendova. No, u globalu je sretan tu gdje je, a nostalgija je, kaže, ionako precijenjena. U Hrvatskoj, primjerice, ne bi mogao raditi ono što voli, baviti se istraživačkim radom u području u kojem je doktorirao.
– To je dijelom i moja krivica jer sam specijaliziran u uskom području teorije argumentacije (neformalne logike). Ovo područje proučavanja je korisno i, vjerujem, zanimljivo, ali ne predstavlja mainstream filozofsku disciplinu poput etike, metafizike ili povijesti filozofije pa je, sukladno tome, institucionalno marginalizirano. Jednostavnim riječima, hrvatski odjeli za filozofiju i instituti rijetko traže baš teoretičara argumentacije, pojašnjava Petar i kaže kako se ipak nada da će se to u budućnosti promijeniti.
Oko toga je li akademija zaista pravi izbor najviše se dvoumi kada u radu naleti na dubiozne članke bez jasne logičke strukture, prepune nesuvislih koncepata. Intelektualni ga nered, kaže mi, izuzetno frustrira, pa i na osobnoj razini. Svojevrstan je to izraz nepoštovanja prema čitatelju i njegovom vremenu. No, unatoč ‘krizama vjere’, kako naziva te svoje trenutke, Petar uvijek izabere akademije.
– Stoga ispada kako moja dilema, iako psihološki učestala, praktično gledano, zapravo ne postoji, kaže.
‘Izgovore ostavite kod kuće, družite se s boljima i pametnijima od sebe’
Svakome tko je motiviran, ili barem natprosječno discipliniran, savjetovao bi studiranje i akademski rad u inozemstvu. Toliko je razloga, van samog sadržaja studija ili istraživačkog rada, koji idu tomu u prilog. Štoviše, ta dodana vrijednost, po njegovu mišljenju, nadilazi striktno obrazovne koristi. Nabraja mi neke od pozitivnih strana studiranja i rada u inozemstvu.
– Koristi od usavršavanja stranog jezika, upoznavanja novih kultura, drukčijih radnih navika, i kolega iz svih krajeva svijeta premašuju koristi stečene samim obrazovanjem. Studentima doktorskih studija bih preporučio da se istinski fokusiraju na teme koje proučavaju. U toj fazi karijere, dubina znanja se često više cijeni od širine znanja. Ali istovremeno bih im savjetovao da ne izgube iz vida aktualne teme i ‘susjedna’ područja kako bi kasnije bili konkurentniji na akademskom tržištu rada. Ne računajte na tuđu pomoć, nego se uzdajte u vlastite sposobnosti. Izgovore ostavite kod kuće. Družite se s boljima i pametnijima od sebe,
KAKO BI OPISAO ŽIVOT MLADIH ISTRAŽIVAČA?
‘Dinamično, izazovno i neizvjesno, ali, na koncu, po mom skromnom sudu, isplativo’.
Više tekstova o našim mladim istraživačima u inozemstvu:
Naša bivša novinarka otišla je na doktorat u Prag: Upravo je objavila svoj prvi znanstveni rad
