Pismo STEM-ovcima: ‘Kad će nam to u životu trebati?’
Tada sam već gotovo četiri godine uspješno preživjela poput nekog tajnog agenta u najmatematičkijem razredu na školi. Došlo je ono vrijeme na kraju godine kad se maturante počne intenzivno ispitivati “i, što dalje?”. Već sam dugo bila spremna na to, tim više što sam sa sigurnošću znala što želim upisati (nakon duuugih rasprava o tome nije li mi možda bolje otići na matematiku?)
Foto: Pexels
Znala sam da moj izbor sigurno neće biti popularan u mojem prirodoslovno-matematički usmjerenom razredu, ali isto sam tako bila ponosna i sretna što sam uspjela cijelu godinu slušati šest sati matematike i tri sata fizike tjedno, na tim satovima zbilja više-manje pratiti i naučiti svako potrebno gradivo. Oh, taj slatki osjećaj kad sam riješila zadnji test iz fizike u životu! Bila sam sigurna da ću, kad prvi put budem otkrivala svoju prljavu tajnu pred razredom, to izreći jasno i glasno, pršteći od ponosa. No, baš je na satu matematike profesor probio led pitanjem što će tko od nas upisati.
‘Kud baš biologija…’
Idemo po redu.
FSB, strojarstvo. FSB, strojarstvo. FER, elektrotehnika. FER, računarstvo. PMF, fizika. PMF, matematika. FSB, brodogradnja. PMF, molekularna biologija.
Ups, čini se da je i biologija izazvala nekakvu gadljivu reakciju kod nekih. “Au, kud baš biologija…”
Red je došao na mene. Dvadeset i pet pronicljivih stemovskih parova očiju uprtih u mene. Skamenih se, grlo mi se stisne.
– Fi-il-lobljbljlj. Khm.
– Hm? Fizika, veliš?
Odmahnem glavom.
– F…f…filozofski.
Grobna tišina. (osim mojeg *gulp*)
– Aha… A… koji smjer?
– …Anglistika i… k… ko-o…komparativna k-književnost.
Profesor ostao razočaran
Koliko god se trudio, profesor nije uspio sakriti tračak razočaranja u svojim očima. Već nam se četiri godine jada zbog učenika koji iz matematičke gimnazije odu na umjetničke akademije ili studirati jezike ili… Ah. Počelo je. I kaj s tim misliš raditi, engleski ti danas svi znaju, pa kaj ne možeš čitati u slobodno vrijeme, upiši radije dva jezika… Pogledi puni ili prezira ili sažaljenja. Neki su čak počeli vikati “Izdajico!” Razredu od dvadesetak učenika koji bi dali sve da se iz matematičkih gimnazija izbace satovi književnosti i filozofije (kad će to njima u životu trebati!) ja sam zabila nož u leđa. Ali da, drago mi je da jesam.
Da u tom razredu nije bilo satova hrvatskog, ja bih vjerojatno stvarno završila na PMF-u i u narednih pet godina razvila nepopravljiv prezir prema matematici kojom bih se morala baviti do kraja života. Ipak, i dalje mi je drago što sam odslušala sve te bezbrojne satove matematike i fizike i porješavala sve one zadatke kojih se više nikad u životu neću imati potrebu prisjećati.
Bolje razumijevanje drugih
Jednako tako vjerujem da će i mojim najdražim stemovcima jednog dana biti drago što su barem tu i tamo pohvatali koju rečenicu iz Zločina i kazne ili misao iz Aristotelove filozofije. Ne samo zato što nam povezivanje sveg tog znanja daje mogućnost da bolje razumijemo druge ljude i svijet u kojem živimo već i jer nam je dalo priliku da bolje upoznamo sebe, svoje strasti i svoje sposobnosti. Čak je i jednog mojeg kolegu koji prezire poeziju stvarno zadivilo, na primjer, Jesenjinovo Pismo majci – znači da je u tom trenutku otkrio još jedan djelić sebe za koji nije ni znao da postoji. A to je zbilja fascinantno!
Na kraju krajeva, škola nas ne bi trebala pretvarati u strojeve za tržište usko specijalizirane za isključivo jedno područje, već u cjelovite osobe koje žive svoj život do srži. To je i bila, dragi moji stemovci, tema eseja na prošlogodišnjoj maturi iz filozofije. A da ste bacili pogled na nju, možda biste vidjeli kakve je stavove imao vaš idol, gospodin A. Einstein o važnosti humanističke i društvene grupe predmeta u školstvu…
