Pitali smo mlade kako izgleda prijelaz na ‘staro’ normalno: ‘Čini mi se da su ljudi postali divlji’
Nakon više od dvije teške i duge godine, vratili smo se u normalu. Staro normalno je ponovno tu i više ne trebaju covid potvrde za ulazak na većinu mjesta, maske ne nosimo ni u tramvajima, a kafići ponovno rade do sitnih noćnih sati. Kako se snalazimo u svemu tome?
Foto: Unsplash
Dvije godine smo čekali staro normalno. Toliko smo ga čekali da nam je postalo nezamislivo da bi se to zapravo moglo nekad ponovno i dogoditi, da ćemo ponovno živjeti u svijetu u kojem nam bližnji nisu neprijatelji jer nas mogu potencijalno ozbiljno razboljeti. Išlo je do te razine da smo pri kraju već počeli razmišljati da ne bismo mogli tako opet živjeti.
Kada je najavljeno da se ukida obavezno nošenje maski na većini javnih mjesta, prva reakcija je bila ta da su ih neki i dalje nosili. Što iz navike, što iz straha – bile su tu. Sada to naravno više nije slučaj pa većina ulazi i u javni prijevoz bez maske.
Ovo sada je neko prijelazno vrijeme u kojem se ponovno učimo živjeti kao nekad. Živjeti tako da izlasci počinju tek oko jedanaest navečer, a ne da završavaju u ponoć. Živjeti tako da moramo ići svaki dan na faks, a ne samo buljiti u laptope. Čudno je, ali i dalje – radije biramo ovo negoli ‘novo normalno’. Ili?
Ljudi su naviknuli na samoću
– Nije mi se bilo teško priviknuti opet na staro jer sam već jedva dočekala da sve to prođe iako mi je što se tiče fakulteta bilo puno lakše. Mislim da niti jedan položen ispit online ne može zamijeniti normalan život. Čini mi se da su ljudi postali divlji, naviknuti na samoću, nastavili su tako živjeti. Razliku doživljavam upravo u ponašanju pojedinaca, a i ponašanju pojedinih profesora koji nam zadaju zadatke, seminare, zadaće, rekla bih kao nadoknadu onoga što stariji studenti nisu imali prilike napraviti zbog online nastave, istaknula je Lucija (21) s Filozofskog u Osijeku.
Nastava kao nastava je prošla kroz jedan težak period za vrijeme online verzije, zato što mnogi nisu bili spremni na sve to. Velik broj studenata (kao i profesora) nije imao uopće dovoljno kvalitetne uređaje da bi se ta nastava mogla nesmetano održavati, a kamoli ostale stvari. No, nekako smo uspjeli ‘izgurati’ i snaći se u svemu tome. Do te razine da sada mnogima čak pomalo i fali online nastava. Ili?
– Sviđa mi se živjeti u starom normalnom i zasad ne doživljavam neku promjenu u odnosu na prije. Doduše to je možda i zbog tog što sam se i sama, a i ljudi iz moje okoline, ponašala tako već čim je pandemija krenula popuštati laganije i opuštenije glede mjera – prijelaz je bio spontan i gotovo neprimjetan. Jedva sam čekala ukidanje maski, išle su mi na živce. Bilo mi je naporno nositi ju non-stop: u busu, na faksu, na poslu, u trgovini… I glava me boljela od njih jer mi je nedostajalo čistog kisika s maskom na licu. Sada se ponašam isto kao i unatrag otprilike tri-četiri mjeseca, jedino što ne nosim masku. Veliki plus su otvoreni kafići, pogotovo zato što radim u ugostiteljstvu pa mi pandemija uvelike utječe na novčane priljeve, rekla nam je Anđela (20) iz Zadra.
U zadnje dvije godine, nema što nije nastradalo. Ljudi su ostali bez posla, samim time i bez novaca. Pogotovo je to stresno kada ste student i živite od mjeseca do mjeseca, a o ušteđevini ne možete niti sanjati. Sva sreća da se stvari polako vraćaju u normalno – što zbog ekonomskih razloga, ali i društvenih.
Društveni život
– Rekla bih da je staro normalno živjeti život bez straha od koronavirusa, družiti se bez podjele cijepljenih i necijepljenih, naći namirnice po koje smo došli na policama, živjeti bez maske i slično. Najviše mi je falio društveni život, a pod to smatram i uživanje u mladosti općenito poput, putovanja, izlazaka… Ponašam se kao da ništa nije bilo, trenutno sam u pokušaju završavanja treće godine i iskreno jedva čekam da završi. Prošla ili ne prošla, svejedno mi je, ali voljela bih kada bih uspjela završiti pa da ne izgubim baš tri godine života, tako da trenutno ne izlazim baš pretjerano u provod, ali rado odem na neki izlet ili nešto pojesti. Nadam se da će se stvarno sve vratiti na staro i da će ljudi postati onakvi kakvi su bili, objasnila nam je Lucija (21).
Sve probleme je lakše rješavati kada se to radi u društvu, a protiv ove pandemije smo se morali boriti upravo izolacijom – najgora stvar koja se može dogoditi jednom ljudskom biću. I zato nam je drago kada vidimo da se ljudi zaista vraćaju ‘na ono staro’.
– Neopisivo mi je drago što je došlo do ovog povratka na staro pogotovo jer sam prva godina i studentski život je nešto čemu se svaki srednjoškolac veseli, a nas je dočekalo ‘ne zadržavajte se po hodnicima’ i ‘digni masku preko nosa’. Nekako se najviše primjećuje ukidanje nošenja maski jer evo prvi put da vidim lica profesora i nekih studenata s kojima se ne družim baš van faksa. Jako mi se sviđa i što se primijeti razlika u domu na Savi, mada to može biti i samo zbog proljeća. Ljudi se druže opet, stalno se čuje neka pjesma, igraju se razni sportovi, baš je onako kakvo bi trebalo biti u okruženju mladih – veselo, zaključila je Paula (20) s Filozofskog u Zagrebu.
