Počinje sezona kolokvija, svoj prvi dobro pamtim: Literatura na engleskom, isti dan pisao se još jedan
Šok. Literatura na faksu, za razliku od srednjoškolskih udžbenika, više nije nužno na hrvatskom. Znamo mi engleski, ali akademski engleski odmah na prvoj godini i to za prvi kolokvij. Dobro pamtim da je moj prvi kolokvij bio u ponedjeljak ujutro, a drugi odmah isti dan, popodne. Tom sam prilikom prvi put popio kavu i to na svadbi, jer sam u svatove morao baš vikend prije prvih kolokvija.
Učenje | foto: Pixabay
Neke stvari u životu jednostavno pamtiš, a jedna od mojih je i prvi kolokvij. Odnosno, prvi kolokviji. Jer su mene na prvoj godini faksa čekala dva u jednom danu. Bio je ponedjeljak. Prvi kolokvij na rasporedu je bio u ponedjeljak ujutro, a drugi već popodne. Vatreno krštenje odmah na početku. Spoiler alert: studij se kasnije nije pokazao toliko zahtjevnim, bilo je to lažno vatreno krštenje.
Prvi put u životu popio sam cijelu šalicu kave, a još su bili i svatovi
Prvo na redu bila je Komunikologija. Strah i trepet prve godine studija novinarstva, literatura je ipak na engleskom, to mnogo daje na ozbiljnosti samog kolegija. A i svojevrsni je šok: nakon srednjoškolskih udžbenika na hrvatskom, dočeka te akademski engleski jezik, a tek si krenuo s kolegijem engleskog u struci. I nije to običan kolokvij. Da bi mogao položiti kolegij, jedan kolokvij moraš položiti. Ako ne, moraš sve ponavljati iduće godine. Kakav pritisak na početku! Bilo bi lijepo odmah položiti prvi pa da si s drugim miran. Naime, pad jednog kolokvija, a prolazak drugog, znači da taj koji si pao možeš ponovno pisati u uobičajenom ispitnom roku. Prolazak oba kolokvija značio je – ispita nema i mirna veljača.
Da, literatura je bila na engleskom, imali smo neke prezentacije prethodnog profesora i bilješke. Čitao sam, pisao, proučavao, literatura mi je bila svetinja. Kolale su skripte u koje sam zavirio s dozom opreza. Možda mi netko od kolega želi nešto smjestiti? Delulu razmišljanje, ali pred prvi kolokvij opravdano. Pamtim dobro i da sam točno vikend prije kolokvija išao u svatove, baš tad se zalomilo. Pa fino do jedan ujutro na svadbi i onda uči do četiri. Tad sam valjda i jedini put u životu popio cijelu šalicu kave. Još me sestra pitala otkad ja pijem kavu. Postao sam student, rekoh. No, to je bio zadnji put da sam je popio.
Zašto kava? Zato što se paralelno s Komunikologijom trebalo pripremati za drugi kolokvij tog dana, Uvod u novinarstvo. Gradivo jednog od mojih najdražih kolegija, s divnim profesoricama, bilo je gušt učiti. Isprintao sam svu literaturu, podcrtavao i pamtio. Bile su to doista osnove novinarstva, od pet glavnih novinarskih pitanja do etike i nekih postulata. Bilo mi je prezanimljivo.
Jedan kolega prespavao je svoj prvi kolokvij, srećom je drugi bio popodne
Ali i stresno. Kad si brucoš koji je tek prije mjesec-dva naučio što je kolokvij i kako studiranje funkcionira, prvi kolokviji kod nepoznatih profesora u nepoznatom okruženju nisu laki. U grupi od faksa bilo je tisuću pitanja i nedoumica, nerijetko i oko samih tehničkih pitanja poput toga tko će gdje sjediti na kolokviju, pišemo li kemijskom olovkom, treba li nam iksica i slično.
Jutro prvih kolokvija bilo je uzburkano, sjećam se da je jedan kolega prespavao svoj prvi kolokvij. Više sreće drugi put, pojavio se na onom popodne. Na Komunikologiji su pravila ponašanja bila striktna, onako kako i doliči poštenom akademskom svijetu. Dvaput pokazati iksicu, imati je uz sebe, nema prepisivanja i dogovaranja. Pitanja su bila zbunjujuća, posebice ona na zaokruživanje. Pa to su uvijek i najgora. Sve se čini točno. Iz njega sam na kraju dobio četvorku i to mi je bilo kao da sam osvojio Nobelovu nagradu (za književnost, ako već moram birati).
Nakon tog kolokvija otišao sam u kafić učiti Uvod u novinarstvo. Bilo je to ono finalno ponavljanje. Ono kad lijepo sve naučiš i zbilja prije samog kolokvija trebaš fino ponoviti. Kad jednostavno – znaš da znaš. Pitanja na tom kolokviju uglavnom su bila objašnjavajućeg tipa, odnosno produženog odgovora. Rezultat je u konačnici bio odličan, ali to je manje važno. Više pamtim to što sam učio nakon svadbe, popio prvu kavu, vjerojatno prvi put u životu ponavljao u kafiću sam ili tko je zaspao na kolokvij.
Brucoši, kolokviji nisu ništa strašno i vjerojatno ćete i vi svoje prve na kraju pamtiti po kakvoj anegdoti poput toga jeste li to jutro imali problema s javnim prijevozom. Ili po tome kako ste ljutito ogovarali profesora u kafiću i kakva je pitanja profesorica stavila u taj kolokvij. Proživio sam i to, nešto kasnije. I pripremite se da će biti podjela kao i u srednjoj školi – oni koji nakon kolokvija vole diskutirati o svim pitanjima i oni koji će vam reći ‘ne želim pričati o tome’. Na kraju je sve to dosta slično srednjoj školi, s time da je obično ipak nešto zahtjevnije. Kako i doliči pohodu na fakultetsku diplomu.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije
