Pogledajte kako se broj studenata na našim fakultetima mijenjao od 1995. do danas
Posljednjih tridesetak godina broj studenata na domaćim se fakultetima gotovo pa udvostručio. Ipak, posljednjih nekoliko i na studentskoj je populaciji primjetan negativan demografski trend. Konkretno, od 2016. izgubili smo jedno omanje sveučilište studenata. No, to, dosta zanimljivo, nije spriječilo sveučilišta da zapošljavaju još više profesora i da uvode nove studijske programe.
Foto: Unsplash
Devet javnih sveučilišta, sedamdeset i osam fakulteta, dvadeset i pet javnih instituta, trinaest javnih veleučilišta i visokih škola, tri privatna sveučilišta i dvadeset i jednog privatno veleučilište i visoka škola. Na tim je institucijama na 1.638 studijskih programa u protekloj akademskoj godini studiralo ukupno 153.717 studenata, od čega 112.580 redovitih.
Vidi se demografski trend
Hrvatska nije uvijek bilježila tako visok broj studenata na domaćim visokim učilištima. Štoviše, kada pogledamo službenu statistiku Ministarstva znanosti i obrazovanja, vidimo da se u posljednjih tridesetak godina taj broj gotovo udvostručio. Konkretno, akademske godine 1995./1996. imamo 84.208 studenata, od čega 73.315 redovitih.
Taj broj, uz iznimku nekoliko godina, raste sve do unatrag pet godina, kada ponovno doživljavamo pad broja studenata, kako ukupnog, tako i onih koji studiraju redovito, odnosno u punom opterećenju sa svim studentskim pravima. Precizno, 2016./2017. bilježimo 160.361 studenata na visokim učilištima, da bi kroz godine, taj broj danas pao za preko šest tisuća, odnosno jedno omanje sveučilište. Negativni demografski trend itekako je primjetan i u populaciji studenata unazad nekoliko godina, što možete vidjeti iz tablice ispod.
Izvor: MZO, 2022.
Pada broj studenata, a raste broj zaposlenika
Unatoč tome što je posljednjih pet do šest godina bilježimo, dakle, ne baš beznačajan pad broja studenata, broj zaposlenih na našim javnim visokim učilištima u istom periodu, u pravilu, raste. Pogledajmo samo četiri najveća sveučilišta.
Sveučilište u Zagrebu na teret državnog proračuna u zadnjih šest godina ima povećanje od dva i pol posto, odnosno 187 novozaposlenih na plaći iz proračuna. Sveučilište u Rijeci bilježi rast od preko tri pol posto, odnosno dobiva 62 novih zaposlenika. Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku u istom periodu po broju zaposlenika na plaći iz proračuna raste za gotovo četiri i pol posto, odnosno 79 novih zaposlenika. Sveučilište u Splitu, u istom periodu, kadrovski raste za čak jedanaest posto, odnosno zapošljava 177 novih djelatnika na teret državnog proračuna.
Uputno je obratiti pozornost i na jednu privatnu instituciju – Hrvatsko katoličko sveučilište – budući da ugovorom njihovi zaposlenici, baš kao i zaposlenici javnih sveučilišta, plaću i dodatke dobiva iz državne blagajne. Porezni obveznici tako su u posljednjih šest godina financirali rast od vrtoglavih trideset i pet posto, a kadrovi Katoličkog sveučilišta bogatiji su za 40 novih zaposlenika. Kada gledamo ukupan rast zaposlenih na plaću iz državnog proračuna, na našim je visokim učilištima u posljednjih šest godina osjetan rast od pet i pol posto, odnosno 803 nova zaposlenika.
Porast broja zaposlenih na visokim učilištima na teret državnog proračuna od 2016. do danas
Izvor: MZO, 2022.
Sve više studija, ali ne zbog tržišta
Unatoč padu broja studenata, u posljednjih tri do četiri akademske godine bilježimo i izvjestan rast u broju studijskih programa. Tako smo 2018. imali 1.473 studijska programa, da bi u 2021. taj broj iznosi 1.638 studijskih programa. Svi navedeni podaci službena su statistika Ministarstva znanosti i obrazovanja. Ovi podaci čine dio opreme Nacrta novog Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, a nalaze se pod sekcijama trenutno stanje i – dosta indikativno – problemi u sustavu.
Problema je u sustavu, kako smo već detaljno pisali, preko glave, a upravo jedan od njih leži u činjenici da studijski programi nisu u skladu s potrebama tržišta rada. Ministarstvo navodi, podsjetimo, da se novi studijski programi pokreću ‘zbog zapošljavanja profesora, a ne za potrebe države i gospodarstva’. Problematičnim vide i visoke kvote za upis na neke studijske programe poput ekonomije i prava, a niske kvote za deficitarne smjerove poput logopedije i studija u IT sektoru.
Možda je najveći problem od svega sadržan upravo u tome što država, koja trenutno financira javna visoka učilišta po broju upisanih studenata, nema načina da se riješi problema kvota. Konkretno, Ministarstvo u dokumentu priznaje da trenutno ne postoji instrument utjecaja države na upisne kvote, a sve zbog, podcrtavaju, ‘širokog tumačena autonomije sveučilišta na javnim sveučilištima’. Problem broja studenata ogleda se i u nepotpunoj evidenciji; tako primjerice usporedbom dolaze do podatka kako je 21 zaposlenik na javnim visokim učilištima kojima država isplaćuje plaću iz državnog proračuna ujedno i redovit student te im država plaća školarinu, a oni koriste sva prava iz studentskog standarda poput dosta jeftine prehrane u menzama.
