Pokušao sam pronaći stan u Zagrebu, glavni problem mi je bio to što nisam cura
Dolazak i povratak u Zagreb na studij za mnoge studente znači i mukotrpan proces traženja stanova. Istražili smo stoga koliko je teško i kako pronaći adekvatan stan u Zagrebu. Naš novinar nazvao je nekoliko stanodavaca i proučio koji su najveći problemi.
foto: Ivan Božić|srednja.hr
Jao, tako mi je žao, ali iznajmljujem samo curama, kaže mi starija gospođa čiji sam broj pronašao u oglasniku.
Ona za 800 kuna, ne računajući režije, izmamljuje krevet u dvosobnom stanu smještenom nedaleko od Šumarskog fakulteta.
– Čujem Vam po glasu da ste dobar dečko – govori mi gospođa.
Pitam je zašto izmamljuje baš samo curama.
– Ma ne bih htjela samo curama, ali prije par dana uselila mi je jedna cura čiji je tata imao uvjet da ne živi s dečkima u stanu – objašnjava mi stanodavka. Moram priznati da sam joj povjerovao.
Međutim, u potrazi za stanom iznazivao sam još nekoliko brojeva i isto mi je činjenica da nisam cura predstavljala problem.
Nije do vas, al’ cure su ipak…
– Već mi je jedna cura uselila pa znate… – pokušala mi je objasniti druga stanodavka.
Stan na Ravnicama, u kojem sobu iznajmljuje za 1.300 kuna mjesečno, zaista je, sudeći po fotografijama, izvrsno opremljen. Kako bih saznao više informacija, a kad sam već odbijen jer sam muškarac, kažem da imam frendicu koja također traži stan.
Gospođa mi potom zaista detaljno pojašnjava kako je cijena najamnine zapravo 950 kuna, a 350 odlazi na režije. Grijanje je, kaže, centralno, a ako želi, moja joj se prijateljica može javiti kad god želi.
Zahvaljujem na razgovoru i zovem dalje. Još nekoliko me ljudi odbilo jer nisam cura. Nema mi druge, idem dalje.
Vlasnik stana na Folnegovićevom naselju traži trećeg najmoprimca. Stan nije baš nešto uređen, ali bih imao svoju sobu. Cijena je 1.000 kuna, a isto toliko dođu i režije koje bih dijelio s druga dva cimera. (Kao dijete s Folke, mislim da bih ovaj stan uzeo samo zbog lokacije, koja je izvrsna. I ekipe!)
Ma može i boravište…
Malo dalje, ali prometno jako loše povezano, izmamljuje se stan u prizemlju kuće. No svojih svojcatih 50 kvadrata nedaleko križanja Heinzelove i Slavonske avenije možete imati za 150 eura (oko 1.100 kuna). Dodatno plaćate režije, a vlasnik kaže da “imate svoj sat” pa plaćate koliko potrošite, tj. ne dijelite režije s drugima.
Nije mu problem ni ako želite prijaviti boravište, što je, doduše, prihvatljivo većini stanodavaca s kojima sam razgovarao, ali vas ipak na to ne prisiljavaju.
– Ako potpišemo ugovor na godinu dana, možete prijaviti boravište. Nema problema – objašnjava mi vlasnik stana na Voltinom. Nudi mi sobu u stanu s jednom profesoricom informatike i njezinim prijateljem za kojeg, priznaje, ne zna čime se bavi. Stan je već rezerviran pa mi predlaže da nazovem za dan – dva i provjerim hoće li tada biti slobodan.
A meni stan zapravo ni ne treba. Htio sam samo provjeriti kakvi su uvjeti. Ponuda je, po meni, zaista ok, a iznenadilo me kako svi nude i prijavu (barem telefonski tako kažu). Što se tiče cijena, za studentski su standard malo visoke, ali prihvatljive.
Zaključno: žao mi je što ovo moram reći, ali dečki, curama je jednostavno puno lakše naći stan. Ne znam radi li se o seksizmu, ali ja sam se u to osobno uvjerio.
