Postajete li odlaskom na studij u Zagreb samo broj? ‘Naravno da mi profesori ne znaju ime’
Studiranje u Zagrebu nudi bezbroj mogućnosti za mlade, no proces prilagodbe na (akademski) život u glavnom gradu po svojoj prilici može u početku biti zahtjevan. Navikavanje na velike količine ljudi svugdje, pa tako ponekad i na faksu, zna potaknuti osjećaj nemogućnosti isticanja te izgubljenosti u masi. Odgovor na pitanje postajete li odlaskom na studij u Zagreb samo broj i je li na fakultetima u manjim gradovima situacija drugačija, dobili smo iz perspektive dvoje studenata na diplomskom studiju – djevojke koja je stigla iz Rijeke te mladića koji je prvostupnikom postao u Koprivnici.
foto: Anton Mezulić
Koprivničko Sveučilište Sjever uvijek prilikom upisa novih generacija ističe kako se radi o fakultetu na kojem studenti nisu samo broj. Svojevrsna kritika zagrebačkog načina studiranja izvore ima u činjenici da manje skupine studenata na njihovim studijskim programima zapravo rezultiraju osobnijim i jednostavnijim odnosom profesora i onih koji ih slušaju.
Rad u malim skupinama u Zagrebu je moguć, međutim…
Nikola je na preddiplomskom na Sjeveru studirao medijski dizajn, a po stjecanju titule bakalara, odlučio je prošlog ljeta preseliti u Zagreb te obrazovanje nastaviti na Arhitektonskom fakultetu, gdje je upisao diplomski studij dizajna. I o jednom i o drugom fakultetu govori bez previše razlika.
– S obzirom da je moja vrsta studija ista u Koprivnici i u Zagrebu, odnos profesora prema studentima je jednak. To je mentorirani rad u grupama po 2-3 studenta na jednog profesora. Radimo u malim grupama gdje uz rad upoznajemo jedni druge, a najvažnije sami sebe.
Smatra da drugdje situacija nije tako blistava.
– Nas je općenito jako malo na cijelom faksu tako da svi profesori znaju svim studentima imena. Vjerujem da na drugim fakultetima nije tako jer ni profesori ne mogu zapamtiti sva imena ako je puno studenata na faksu. Na Sjeveru je bila potpuno druga situacija. Tamo nitko od studenata nije bio broj, svako osoblje na faksu je znalo ime studentima, od teta u referada do samih profesora i asistenata. Studenti su poznavali kolege s drugih smjerova jer smo slušali neke predmete zajedno. Na osnovu svega ovoga jednostavno samo uplovite u pozitivne vode Sjevera, kaže.
‘Profesori se ne trude približiti studentima’
Lorenina situacija na prvom studiju bila je poprilično slična. Iako je studirala u velikom gradu, često se socijalizirala s profesorima.
– U Rijeci sam studirala na Filozofskom fakultetu gdje bi studentska godina brojila po tridesetak studenata. Preddiplomski sam provela na odsjeku za kulturalne studije gdje je atmosfera tekla u prilično opuštenom tonu, a često su bila organizirana i druženja profesora sa studentima pod palicom udruge studenata kulturalnih studija, priča na početku.
Za Zagreb, gdje je na Fakultetu političkih znanosti upisala diplomski studij novinarstva, nema baš previše riječi hvale. Predavači ne znaju ni kako se zove.
– Profesore u Zagrebu uopće ne percipiram kao osobu sa stvarnim osobnim životom nego isključivo radnikom na fakultetu, a pretpostavljam da su osjećaji obostrani. Naravno da mi oni ne znaju ime, ima previše studenata, a i kad se nalazimo u manjim grupama čini mi se da se pretjerano ni ne trude približiti studentima, osim ako im nisi toliko upečatljiv pa im postaneš miljenik, a onda osim tebe ionako nitko drugi nije važan. U Rijeci su svi profesori uglavnom znali svim studentima imena, pozdravljali bi se neformalno prilikom slučajnih susreta te čak i porazgovarali, iskrena je Lorena.
Manje sredine su lijepe, ali i gužva ima svoje čari
Nikola ističe da se na Sjeveru više osjećao kao doma, s obzirom da je tamo proveo tri godine i ljudi su mu prirasli srcu.
– Najveća promjena od odlaska iz Koprivnice mi je bila novi grad, novi ljudi, novi faks i novi profesori. Sve novo, kao da sam opet brucoš. S početka je to bila negativna odluka jer sam se na sve morao opet naviknuti, ali s vremenom je to preraslo u pozitivno jer se prilagodiš drugima i drugi tebi. Izlazak iz zone komfora uvijek rodi plodom, napominje.
Loreni, koja za svoj prvi faks smatra da je vrlo moderan i jako dobro organiziran, najveća promjena što se tiče novog studija bila je uvođenje papirnatog indeksa, kojeg dotad nije imala, i stvaranje dodatnog posla prilikom polaganja ispita, kao i hladno te nemarno odnošenje prema studentima, uz poneku iznimku kojih ima svugdje.
Od prilagodbi izvan samih zidova fakulteta, spominje pronalazak smještaja. Kaže i da se voli izgubiti u gužvi koju nudi Zagreb.
– Velika promjena bila je i težina pronalaženja stana i visine stanarine. Ali isto tako, šest godina sam provela u Rijeci tako da mi je promjena svega iz korijena veoma godila. U Zagrebu se osjećam kao točka u masi, ali mi to ne predstavlja uvijek loš osjećaj, baš naprotiv – odgovara mi da ne srećem poznate osobe čim izađem iz stana, što je u Rijeci bilo nemoguće izbjeći. Kod Zagreba je minus taj što treba puno vremena od točke A do točke B, a u Rijeci sam naviknuta da mi do svega treba maksimalno 15 minuta pošto sam živjela u centru i mogla sam si ga priuštiti što bi ovdje u Zagrebu bilo nezamislivo, rekla je.
Ne žale zbog dolaska u Zagreb
Za kraj, je li im žao što su došli napustili gradove u kojima su prvotno studirali te došli u Zagreb?
– Nije mi žao jer sam naučio jako puno toga novog. To ne mislim sad primarno da sam naučio na faksu, nego naučiš se živjeti u studentskom domu i novom gradu te ti poraste razina tolerancije prema drugima jer živiš u toj posebnoj studentskoj zajednici koja može biti samo pozitivna, zaključuje Nikola.
– Nije, trebala mi je promjena kako u privatnom životu, tako i na profesionalnom planu. Trebala mi je konkretnost u zanimanju, a i htjela sam biti bliže kući jer potječem iz okolice Bjelovara. Nisam požalila što sam došla u Zagreb ni u jednom pogledu, tako da, go with the flow!, rekla je za kraj Lorena.
