Potresno pismo studentice Plenkoviću: ‘Ljudi nemaju za kruh i kopaju po smeću, a Vi sjedite u Saboru odjeveni u tisuće kuna. Je li Vas sram?’

Dirljivo, ali suviše realno pismo 20-godišnje studentice koja plaća izvanredni studij kako bi mogla raditi, a radi kako bi mogla studirati upućeno premijeru Andreju Plenkoviću jučer je objavio portal 100posto. Djevojka, čiji su podaci poznati redakciji spomenutog portala, ispričala je svoju priču, ali i priču koju, kako kaže, dijeli sa svakom drugom obitelji za koju politika ne mari, a koja nema za kruh te dvaput okreće svaku lipu. U nastavku teksta, njeno pismo prenosimo u cijelosti.

Screenshot: Youtube

Dragi gospodine Plenković,

U ovom tekstu Vas neću zvati premijerom jer ste daleko od toga da zaslužujete tu titulu. Stoga, gospodine Plenkoviću, želim Vas nešto pitati, ali prvo da se predstavim. Imam 20 godina, još malo pa 21. Mama me pitala što želim za rođendan, a ja hoću da mi ona i tata plate jednu stanarinu. Znam da oni to ne mogu. Hoću živjeti u državi koja poštuje svoje građane, očito ni to ne može. Zato sam rekla da neću ništa. Studiram, radim, preživljavam. Ovo zadnje je jako bitno. Znate, ja ne živim, ja preživljavam. Nisam jedna od onih koja okreće svaku kunu dva puta, okrećem svakih 20 lipa. I nisam jedina. Jučer sam vidjela gospođu u poodmaklim godinama kako traži povratne boce i iskoristive stvari po kontejneru ispred zgrade, htjela sam joj dati vreću boca koju sam spakirala da ih sutradan sama odnesem, no nije htjela. Znate li zašto? Jer je prije tjedan ili dva stajala iza mene u redu u dućanu i vidjela je kako plaćam kruh s kovanicama od 20, 10 i 5 lipa. I prepoznala me i rekla mi je da ona i ovako nema još puno vremena, da sam ja i meni slični ljudi budućnost i da meni više trebaju te boce nego njoj. Dragi gospodine Plenković, ova gospođa zaslužuje titulu premijerke više nego Vi.

Oprostite, skrećem s teme kao što i Vi skrećete pogled od te gospođe i ostalih koji su primorani svoj život tražiti u tuđem smeću. No, vratimo se na moju rođendansku želju. Moji roditelji mi ne mogu platiti ni jednu stanarinu, ali ne brine me to. Sretna sam jer oboje imaju posao. Jedan radi kao srednjoškolski profesor, najviše s djecom s posebnim potrebama. Veseli ga to, ima strpljenja i znanja da toj djeci pruži obrazovanje. Prije je za njih vodio i školu plivanja, vodio je i sportski klub, razne igraonice, posvećivao im se od njihove 7 godine pa sve do kraja srednje škole. Sada više ne može jer i sam kaže da su ga sustigle godine pa eto, radi SAMO kao profesor. Znate li koliko su plaćeni ljudi koji rade s djecom s posebnim potrebama u većini europskih zemalja? Kao prosječni saborski zastupnik. Znate li koliko zarađuju u Hrvatskoj? Otprilike isto koliko i ja. A ja sam konobar. Ako pribrojim i ono što mi ostave gosti, ima mjeseci kada zaradim i više od njega. Moj drugi roditelj radi kao knjigovođa. Isto uživa, a osim u tvrtki u kojoj radi, povremeno pomaže malim obrtnicima iz našeg mjesta, da im svojim znanjem olakša borbu s Vašom birokracijom. E sad, zašto meni, koja povremeno zarađujem i više od svojih roditelja, treba pomoć i zašto mi je oni ne mogu pružiti? Prvo, uopće ne želim nabrajati kredite koje moji roditelji isplaćuju. I ne, to nisu krediti za nove aute i stanove, to su krediti jer nam je trebao novi krov, i krediti jer smo imali poplavu pa je trebalo okopati kuću i ponovno ju izolirati. To su krediti jer je trebalo zamijeniti 40 godina staru kuhinju i još malo starije prozore i vrata. Voze 15 godina star auto i bore se da sva njihova djeca imaju sve što im oni mogu pružiti.

Čini Vam se da opisujem jedan težak slučaj obitelji koju su zadesile nevolje? Ne, gospodine Plenkoviću, opisujem situaciju najmanje pola Vaših građana i sugrađana. Da ne govorim o onima kojima je i gore. One koje su stvarno zadesile nevolje pa sada nemaju ni kuću na kojoj bi krov zamijenili. A Vama su očito previše zatamnili prozore na Vašem novom automobilu pa to ne vidite. Zbog njih ovo pišem, zbog njih više ne želim šutjeti.

‘Nisam otišla ni na jednu kavu’

Iako imam plaću kakvu imam, trebam pomoć. Računica je jako jednostavna. Fakultet sam morala upisati kao izvanredni student kako bih mogla raditi, a moram raditi kako bih mogla studirati. Ne mogu u studentski dom jer sam izvanredni student, dakle ostaje mi da odem u najam. Naglašavam sada da je moja situacija s najmodavcima fantastična naspram onoj kakvu imaju neki moji kolege. Mjesečna stanarina je 2500 kn, nas je u stanu dvoje, što ispada 1250 kn za mene. Iako bi trebali, naši najmodavci ne plaćaju ni jedan od računa, točnije, oni bi trebali plaćati pričuvu i uređenje voda. Ali ne plaćaju jer smatraju da su već dovoljno napravili time da nas neće izbaciti 1.6. ili 1.7. kad krene sezona. Dakle, uz ovih 1250 kn, još 1400 kn su naši mjesečni računi, zahvaljujući tome što su u zadnjih godinu dana poskupili struja, voda i plin. To za mene znači 2450 kn. Tu je još i hrana, higijenske potrepštine, sredstva za pranje i čišćenje, tako da je krajnja cifra oko 4000 kn mjesečno. Uz to, kao izvanredni student svaki semestar moram platiti. I to je moja plaća. Nisam otišla ni na jednu kavu na špici, ne izlazim petkom i subotom i radim u podrapanim tenisicama već 7 mjeseci. A sad uzmite jednu od knjiga sa Zavoda i pogledajte koji postotak radnika je na minimalncu. Kako oni prežive? Njihova plaća stane već nakon najma i računa. Što oni rade? Kopaju po smeću.

A ja, pohlepna, želim da mi moji plate jednu stanarinu da kupim nove tenisice i povratnu autobusnu kartu da ih konačno ponovo vidim. Ja, pohlepna, želim da ne okrećete glavu ovakvim ljudima. Ja, pohlepna, želim da se prvo pobrinete za bolesnu djecu i najpotrebitije. Ja, pohlepna, želim neku sitnicu za sebe.

Takvi o kojima pišem nemaju vremena za prosvjede, nemaju vremena za vikanje, pisanje i okupljanje. Takvi o kojima pišem nisu ni lijevi ni desni. Nemaju vremena za propagande, kamere i novine. Takvi ne traže ništa, a najviše trebaju. Takvi u ovoj državi nemaju glas.

Dragi gospodine Plenković, dva najveća grada u državi Vam smrde od smeća, a oni koji su to trebali riješiti radije su te novce sebi isplatili kao bonuse. 90 000 Vaših sugrađana nema vodu za piće, a krivcima se ne može ništa. Stotinjak najbolesnije djece još uvijek nema svoje ljekove. Deseci tisuća siromašnih i dalje kopa po smeću. Oni koji su na rubu toga, kao i ja, šute, rade i preživljavaju jer ne mogu ništa. A kada i neki pojedinac pokuša, pred Vašom Vladom ga dočeka sto ljudi i u suzama odlazi kući jer je napravio sve, a ne može ništa. Sramota ove države nisu uhljebi i njima slični već Vi koji ste im to dopustili.

‘Sramota ste i vi i vaši kolege’

Sramota je što obrtnicima, poljoprivrednicima i ugostiteljima, srcu ove države, uzimate pola svega što zarade. Sramota ove države je da jedna dvadesetogodišnja djevojka shvaća što sve nije u redu, a Vi ne. Sramota su Vaši kolege koji se pozivaju na savjest kada treba dići ruku za ili protiv nasilja nad ženama, a nemaju savjest za ljude koji žive na ulicama, djecu bez nade i poštene radnike. Sramota ste Vi i Vaši kolege koji sjedite i svađate se oko ideologije koja je i ovako i onako na kraju osobna odluka pojedinca. Sramota su tisuće onih koji su se okupili protiv Konvencije koju nisu niti pročitali. Sramota je dopuštate Vašoj ministrici da kaže da je nasilje u obitelji normalno. Sramota je da ta ista žena podijeli ono što je trebalo ići potrebitima, bogatima. Sramota je što Vi to dopuštate. Sramota je da se odvojili milijune za željeznice koje su u istom stanju kao i prije 50 godina, a niste imali niti kune za one bez glasa. Sramota je što riješavate probleme koji nose glasove, a ne one koji nose naše živote. Sramota je što svojim građanima uzimate sve što imaju i onda se čudite jer su pobjegli iz države. Sramota je što nam je pravosuđe brzo isto kao i željeznice. Sramota je što ljudi u suzama odlaze u inozemstvo, ali ne zato što odlaze, nego zato što za ovakvu državu oplakuju kada bi je trebali psovati. Sramota je što dozvoljavate da Vam odluke diktiraju najglasniji, a ne najbitniji. Sramota je to što se smatram sretnicom jer mi od plaće ne ostane ništa, jer ja ju barem imam. Sramota je što ću svoju diplomu moći baciti u smeće jer će mi jedan od rođaka nekog poslodavca uzeti radno mjesto. Sramota je što je to u Hrvatskoj normalno. Sramota jer što je Vaš ministar zdravstva isključio jednu cijelu struku s tržišta rada jer su konkurencija njegovoj obitelji i prijateljima. Sramota je to što već mjesecima negirate da postoji problem. Sramota smo svi mi koji šutimo. Sramota je što sjedite u Sabornici odjeveni u tisuće kuna, a narod Vam nema za kruh. Ali nema veze, dozvolite svojoj ministrici da nam kaže neka jedemo kolače.

Ja više ne želim biti dio toga!

Dragi gospodine Plenković, nadam se da će barem jedna osoba provjeriti sve ovo što sam napisala i nadam se da će se zgroziti kada shvati da je sve to istina. Nadam se da barem jedna osoba neće moći u miru više zatvoriti novine i ne poduzeti ništa. Nadam se da ću uskoro za svojom sestrom otići u Irsku. Ali ono što bi Vas trebalo zabrinuti je to što se nadam da se nikada neću vratiti.

Ovo nije samo moja priča, ovo je priča svih onih koji su i istoj situaciji, a takvih je previše. Ali za takve Vas nije briga, takvi ne glasaju. Takvi ni nemaju glas. Žalosti me što većina njih prihvaća da su u takvoj situaciji i nemaju se snage boriti. Žalosti me jer su izgubili nadu.

A moje pitanje za Vas s početka ove priče je, dragi gospodine Plenkoviću, je li Vas sram?

P.S. – Nek’ Vam je sa srećom voditi državu bez ljudi.

Studentica, radnica, građanka