Pozdrav, Hrvatska! Mi smo generacija 2000. i upravo smo upisali faks
Tako slični i nekreativno prekopirani jedni od drugih, a opet svatko specifična jedinka za sebe koja gura svoj film, želi biti posebna i istaknuti se u masi. Tako bi se mogla opisati naša generacija u jednoj rečenici.
unsplash.com
Do prije koji mjesec maturanti, danas brucoši fakulteta diljem Hrvatske, ali i inozemstva. Dakako, ima i onih koji su već duboko u radnom odnosu i stvaraju svoja prva radna iskustva.
Z generacija
Ako ćemo vjerovati Googleu, pripadamo aktualnoj i četvrtoj generaciji po redu od Drugoga svjetskog rata – generaciji Z. U nju se svrstavaju svi mladi rođeni između 1996. i 2010. godine. Zajedničko nam je to što od najranije dobi imamo pristup modernoj tehnologiji i internetu te smo zahvaljujući društvenim mrežama međusobno povezaniji nego ijedna prijašnja generacija. Život bez mobitela i Instagrama, poziva i poruka, računala i laptopa, PlayStationa i videoigara i više nam je nego nezamisliv.
#TB na zajednicu ljudi zvanu razred
U svakom je mješovitom razredu šaroliko. Od feministica i seksista pa sve do po kojeg homofoba i rasista. Konzervativci, liberali i njihovi mješanci. Strejtaši i LGBT-ovci. Vjernici i nevjernici. Vegetarijanci, vegani i junk food loveri.
Većina se deklarira katolicima iako dostatni dio u crkvu ode dva puta godišnje i to za Božić na polnoćku jer je fora i možda na Uskrs. Ispovjedaonicu posjete jednom u par godina jer zašto bi ispovijedali grijehe običnom smrtniku kao što su i oni. Nađe se tu i po neki ateist, agnostik ili pripadnik neke druge vjere.
Domoljubni konzervativci i liberali u vječnim su sukobima kada se u medijima progovara o svjetonazorskim pitanjima kao što su: istospolni brakovi, Istanbulska konvencija, pitanje pobačaja i eutanazije.
Kao što smo raznoliki po svojim uvjerenjima koja smo naslijedili i naučili od roditelja, stekli kroz djetinjstvo i školovanje ili pokupili s društvenih mreža, tako se razlikujemo i u strasti prema određenim područjima. Jedni lude za prirodnim znanostima, drugi jezicima, treći nečim s humanističkog polja, četvrti umjetnošću (poput pisanja pjesama i sanjanju o nekoj slavnoj karijeri), a oni tamo za sportom. Mušku ekipu zanima robotika, tehnologija i elektrotehnika, djevojku s kul frizurom i košuljom na točkice nešto egzotično poput japanologije, vedre cure iz srednjih klupa uveseljava rad s djecom, a štreberica s naočalama dotjerana poput političarke koja ide na zasjedanje sabora želi biti pravnica.
K’o bi rek’o da smo i mi punoljetni
Dio sad već bivših maturanata polagao je vozački paralelno s 4. razredom i nastojao ga privesti kraju prije vatrenijih priprema za državnu maturu. Tako smo zadnje mjesece školovanja po tom pitanju bili izjednačeni s profesorima – u školu dolazili autima. Baš kao u američkim teen filmovima i serijama. Skupilo bi se nas nekoliko na jedan auto onog sretnika kojem bi starci dopustili jer ipak je bilo malo prerano da imamo vlastiti, a ni školu nismo završili.
TV-i za nas gotovo da i ne postoje. Jedino što znamo pogledati su reality šou-ovi poput Ljubav je na selu i Gospodin savršeni. Dovoljan nam je iPhone sa slušalicama pod obavezno i laptop namijenjen isključivo Netflixu (serijama i filmovima) i pravljenju prezentacija. Prije ćemo se dopisivati preko poruka, nego se naći na kavi licem u lice, a psovke i engleske fraze nezaobilazne su u razgovorima – bilo uživo, bilo virtualno.
Petak i vikendi rezervirani su za izlaske i haranje po klubovima. Treba se negdje izludirati i potrošiti koju kaloriju kad se već ne bavimo nikakvim sportovima u slobodno vrijeme osim trčanjem do frižidera i skokom na krevet. Čast izuzetcima.
“Imaš mišiće da otvoriš vrata i pokažeš ceo stan, ti si tako jak“ stih je pjesme koju svaki vankaroš mora znati čim zasvira prvi ton. Ono što slušamo za svoj gušt svira i u klubovima: nenadvladive cajke (MC Stojan, Buba Corelli i Jala Brat…), starije i novije domaće (Prljavo Kazalište, Hladno Pivo, Petar Grašo, Nina Badrić, hitovi Tončija Huljića…), strane (Billie Eilish, Ed Sheeran, Ariana Grande, Shawn Mendes, Dua Lipa, Rita Ora, Calvin Harris…).
Plešući i skačući na sve strane probijamo se kroz oblake dima. Pravi šou kreće tek iza ponoći. Ako nisi podijelio atmosferu s ljudima kroz storije nisi nigdje ni bio. Za gladne tulumatore McDonald’s je najbolje rješenje. Dođeš doma kad sunce svane, smrdiš k’o da si bio u trima svatovima, a fleke po odjeći ne možeš na prste izbrojati.
Alkohol nas privlači više i od cigareta i lako dostupnih droga koje kruže po klubovima – od trave do koke. Nismo sad baš neki aktivni pušači koji nakon svakih sat vremena moraju grabiti kutiju i tražiti upaljač po džepovima već nam je veći užitak zapaliti samo u društvu.
Politika nas NE zanima
Ako na ulici iz čista mira uhvatite nekog 19-godišnjaka i pitate ga da na prste nabroji pet političara teško da će ispuniti zadatak. „Kolinda, Plenković, Bandić, Divjak i možda, možda…“. Nema onog tko nije čuo za našu „najljepšu predsjednicu“, Bandića koji je na prijestolju u Zagrebu od kako smo izišli iz majčine utrobe, Divjak koja nam je ostala u posebno lijepom sjećanju zbog gospođe Mature i pustih priča o Školi za život, a za Plenkovića smo vjerojatno čuli, ali nismo sigurni je li premijer, predsjednik sabora ili ipak ministar.
Jednostavno smo nezainteresirani za politička prepiranja i spletke, izmjene HDZ-a i SDP-a na vlasti te mazanje očiju i varanje naroda u nedogled.
U svom svijetu
Puno jasnije izražavamo nezadovoljstvo životom, okolinom i svijetom koji nas okružuje. Osjećamo se nesretno i bezvrijedno. Lako psihički i emocionalno padnemo u glavi. Depresija, anksioznost i stres itekako su nam poznati pojmovi s kojima se malo češće susrećemo. Nisko samopouzdanje, problemi s koncentracijom i nečitanje knjiga su nam ne tako pohvalne karakteristike.
Uzori i idoli su nam influenceri, youtuberi i instagram zvijezde. Na Instagramu provedemo i po nekoliko sati dnevno. Na fejs smo skoro zaboravili i da postoji. Uhodimo ljude i divimo se fotošopiranim slikama. Stresiramo se ako nam simpatija nije uzvratila praćenje, odgovorila na stori ili lajkala fotku. Sliku i mišljenje o sebi, ali i drugima krojimo po broju lajkova i pratitelja.
Mi budućnost, kažeš
„Vi ste budućnost i nositelji ovoga društva“, govore nam. Dok se jedni odluče za promišljanje o toj izjavi, drugima na jedno uho uđe, a na drugo iziđe. Nakon osamnaest proživljenih godina svjesno poštujemo i cijenimo starije dok to kroz srednjoškolske dane zbog pubertetskih i adolescentskih mušica i nije bilo baš tako. Iza nas su u jednu ruku svađe, nadmetanja i prepiranja s njima jer nas nikada nije bilo strah suprotstaviti im se ako smo bili uvjereni da nisu u pravu. Nismo bili sebični, mislili samo na sebe i svoje dupe već smo uvijek bili spremni pripomoći i boriti se za one do kojih nam je stalo. U drugu ruku su tu opet nezaboravna druženja, životna iskustva i lekcije te uspomene.
