Pravni fakultet trese baš ozbiljna kriza. Studenti nam pričaju kako je tamo, uopće, studirati
Na relaciji dekanat-studenti zaiskrilo je još tijekom ljeta zbog loše komunikacije oko ispitnih rokova i početka nove akademske godine. Odnosi su se posebno zaoštrili ovog tjedna nakon odluke Pravnog o povećanju školarina za one koji studiraju vanredno. Kap je to koja je, očito, prelila čašu pa se idući tjedan organizira i prosvjed. U jeku jedne od većih kriza, razgovarali smo s četvero studenata. Ispričali su nam kako je njima studirati na Pravu. Nitko, doduše, nije htio istupiti imenom i prezimenom, što dovojno za uvod govori na kojoj je razini otvorenost i mogućnost kritiziranja profesora i uprave.
Foto: srednja.hr
Prvo su se bunili zbog manjka informacija o jesenskom ispitnom roku i početku nove akademske godine. Njihovu su pobunu iz dekanata tada nazvali “mladalačkim aktivizmom”. Onda su se pobunili zbog povećanja cijena školarina za izvanredne studente. Tražili su da se ta odluka ukine. Njihov su zahtjev odbili. Nakon svega, studenti su rekli – sad je dosta! U utorak organiziraju prosvjed i traže da ih se shvati ozbiljno. U jeku jedne od većih kriza koja pogađa Pravni fakultet u Zagrebu, četvero studenata opsežno nam opisuje – kako je to studirati na Pravu?
‘Na neke mailove sam čekao odgovor 15 dana’
Razgovaramo sa studentom druge godine Prava. Kaže da će nam ispričati sve što nas zanima, ali nas moli da nigdje ne spominjemo njegovo ime. Ne čudi uopće ta potreba za anonimnošću nakon osebujnih prozivki studenata od strane dekanata. Naš sugovornik na fakultetu studira modularno, što znači da sluša predmet po predmet. Na fakultetu u normalnim okolnostima provodi oko četiri sata dnevno. Toliko mu treba da odsluša predavanja i seminare. Za vrijeme korone nastavi je pristupao online. Nakon što sve završi, dnevno još četiri sata posveti učenju. No, taj se broj povećava, napominje nam, kako se bliže kolokviji i ispiti. Profesora ima svakakvih, kaže nam, neki su baš predani onome što rade i šalju oddatne materijale. Neki im preporuče knjigu ili film kako bi ih više zainteresirali. Ipak, susreće se ponekad i s lošom komunikacijom.
– Do sada sam se susreo s profesorima koji su uglavnom bili kolegijalni prema nama i izlazili u susret što su više mogli. Svi su profesori bili otvoreni za konzultacije i dodatna pitanja. Događalo mi se da odgovor na neki mail čekam doslovno 15 minuta, a na neki 15 dana, priča nam.
Najgore iskustvo koje je doživio na faksu dogodilo se upravo ove godine, usred cijele situacije s koronom, kada pojedini profesori nisu redovno stavljali materijale s predavanja. Opravdanje im je bilo bizarno.
– Pojedini profesori nisu stavljali materijale za učenje, odnosno materijale s predavanja i powerpoint prezentacije na Merlin, a kao argument su naveli autorska prava. Ne mogu tvrditi da je to samo slučaj na Pravu, ali nisam čuo da se to događalo na drugim fakultetima. Odnos Uprave i studenata u ovoj krizi je katastrofa. Nisam očekivao da pojedini profesori mogu biti toliko bahati i bezobzirni prema svojim studentima. Samo bacite pogled na twitter profile pojedinih profesora, kaže.
Mišljenja je da, objektivno, studiranje na Pravu nije preteško ni prezahtjevno. Svi, dakako, imaju neke ‘egzistencijalne krize’, ali to je normalno. Bez obzira na to, dojma je da ga faks baš i ne priprema za praktičan rad i tržište.
– Definitvno ne. Tako čujem i od kolega s viših godina. Praktični dio se uglavnom održava samo na seminarima i vježbama, koja ne mogu slušati svi studenti, nego samo oni koji su upali na seminar iz tog predmeta, zaključuje student druge godine Prava koji je inzistirao da bude anoniman.
‘Lako se zapne i jako se teško izvući, kao kad upadneš u živo blato’
Naš drugi sugovornik je apsolvent. On više, dakle, ne ide na predavanja jer nema što odslušati. Ispiti se na Pravu, kaže, mogu položiti i ako si kampanjac. On je tako uspijevao, više-manje, proći cijeli studij. Ne bi baš radio tokom godine, ali kada bi došli ispiti i kolokviji, ‘pretrgao’ bi se od učenja. Sjeo bi ujutro i osam sati ne bi stajao. Njegova iskustva s profesorima su, kako kaže, korektna.
– Što se tiče posebnih materijala imamo ih ako se prezentacije računaju, eventualno na vježbama vidimo poneku presudu ili tužbu. Katedra za građansko procesno pravo se čak trudi nešto praktično nas naučiti, pa na vježbama kako bi položili moramo sami sastaviti tužbu, žalbu i presudu, ali realno gledano sve je to smiješno u smislu nekog iskustva. Što se tiče odnosa profesora rekao bih da se jako razlikuje odnos van ispita i odnos na ispitima. Moram priznati da van ispita nisam imao nikakvo loše iskustvo, konzultacije su uvijek bile održavane, mailovi odgovoreni, za razliku od referede, ali to je druga priča, i generalno dosta profesionalan odnos. Nije baš prisan kao na nekim drugim fakultetima, ali korektan, kaže nam apsolvent koji je također želio ostati anoniman.
Najgore iskustvo mu je bilo prvi usmeni ispit na faksu. Bio je to ispit iz sociologije, prisjeća se, na čijem je pismenom dijelu dobio četvorku.
– Postavio mi je pitanje, nije uopće slušao što odgovaram. Petljao je po mobitelu da bi nakon što sam rekao stvarno sve što se ima reći o tom pitanju, šutio minutu, petljao ma mobitel, pogledao me i sasvim ozbiljno rekao ‘dobro kolega, ali što vi znate reći o -isto pitanje-‘. Iako dobio sam dva pa se ne mogu pretjerano žaliti, a uz mene je prošla još samo jedna osoba od nekih dvanaestak. Imao sam još jedno slično iskustvo na usmenom iz hrvatske nacionalne povijesti. Također sam došao na usmeni s četvorkom s pismenog. Profesorica me srušila iako sam imao neko ok znanje. Možda nije bilo baš za četvorku, ali definitivno nije bilo za pad. Mislim ako dobiješ četvorku na pismenom pa padneš na usmenom, ili je na pismenom varao šta je na Pravnom fakultetu praktički nemoguće; dakle, ili je loš pismeni ili je problem u usmenom, priča nam.
Na Pravu se, priznaje, jako lako zapne negdje tijekom studiranja, a teško se izvući. I tu se onda događa da studenti odustaju od studija ili izgube pravo školovanja pa moraju početi svoj studij negdje drugdje.
– Kao kad upadneš u živo blato, neke stvari su suludo nepotrebne kao predmeti, neke su na krivim godinama, neke godine su prepreteške. Objektivno je skoro pa nemoguće sve te predmete ‘dati’ u jednoj godini, pogotovo na četvrtoj gdje nije šest nego sedam predmeta od kojih je jedan građansko procesno pravo. Taj predmet glasi za jedan od najtežih na faksu. Od ostalih šest jedan je lagan, ostali su prilično ozbiljni. U svakom slučaju mislim da ljudi jednostavno zapnu jer da bi rješio sve trebaš prvo savršen plan koji možeš gotovo savršeno realizirati, a to uopće nije lagano. Možda je sada na modularnoj lakše jer je sličnije medicini, baviš se jednim predmetom pa ispit iz njega i onda ideš na drugi, iako za neke predmete mislim da je taj predviđeni period prekratak za uspješno položiti, mišljenja je.
Dodaje da zapravo skoro svaki kolegij na Pravu može biti ‘nagazna mina’, čak i za one koji nisu kampanjci. Zbog toga i misli da je faks na neki način pretežak, a istovremeno ne priprema za stvaran svijet i ne daje dovoljno praktičnih vještina svojim studentima.
– Zapravo mislim da je tragičnije što ta količina truda koja se mora uložiti u ispit da bi se položio je toliko glupo potrošen trud da je to strašno. Mislim, krajnji rezultat je zaista tragičan. Hrpa bubetanja zakona i odredbi, u principu napamet, tako da vjerujem da bi studenti pristali da faks bude čak još teži, ali da ima nekog smisla taj trud koji ulažemo. Faks nas ne priprema apsolutno ni za što, osim toga da znamo raditi ko magarci što u principu i radimo kao vježbenici za urnebesno malo novca. Dakle, naša diploma u principu znači samo da smo u stanju sjedit i gledat osam i više sati odredbe zakona i pravne stvari. Previše odvjetnika i pravnika iskusnih mi je reklo kad diplomiraš samo zaboravi sve, posao i pravo u praksi je nešto sasvim drugo od fakulteta, zaključuje naš anonimni apsolvent.
‘Voditelj seminara me uzeo na pik, dovodio me u neugodne situacije’
– U 7 godina studija išla sam na predavanja iz samo tri kolegija, na dva jer su dolasci bili uvjet za kolokvij, a na treći jer su mi predavanja bila korisna, započinje tako svoju priču anonimna studentica pete godine Prava.
Na prvoj godini većina ljudi ni ne stekne naviku odlaska na predavanja. To je zbog toga što su, kaže, dvorane prekrcane i često su predavanja sadržajno prilično suhoparna. Kada je ona krenula studirati predavanja nisu bila obavezna. Sad se to malo mijenja s uvođenjem modularne nastave. Prisjeća se kako je jedne godine neslavno propao pokušaj uvođenja obveze pohađanja predavanja.
– Jedne godine je pokušano uvođenje obveze pohađanja nastave, ali je to već prvi dan palo u vodu jer je po turnusu bilo cca 250-300 ljudi, a mi dvoranu s tolikim kapacitetom nemamo. Kad se sjetim studija, vrijeme sam uglavnom provodila u knjižnici od jutra do mraka, jer mi je puno produktivnije bilo uzeti knjigu i sama učiti, nego trošiti vrijeme na predavanja, priča nam o svojim studentskim danima.
I ona nam kaže da komunikacija na faksu baš i nije sjajna. Neke profesore nije mogla dobiti tjednima. Ipak, ističe da ima sjajnih nastavnika koji će na konzultacijama čak i ispitivati studente ako imaju problem s polaganjem nekog ispita.
– Na predavanjima nikad nisam doživjela niti sam čula da je netko pripremio materijale za studente. Što se seminara tiče, jako su se razlikovali od voditelja do voditelja, neki su stvarno bili angažirani i htjeli da završimo seminar sa što više znanja za lakše polaganje ispita, a neki su znali održavati seminar 45 minuta umjesto sat i pol vremena i svesti seminar na prezentacije studenata koje nikome nisu donijele previše koristi. Razina komunikacije također nije ujednačena, neke profesore se ne može dobiti mailom tjednima niti ih se često može naći na konzultacijama, ali ima i onih koji će na konzultacijama organizirati ispitivanje studenata koji imaju problema s polaganjem nekog ispita. Nažalost, prevladava dosta hladna komunikacija, a među nekim profesorima to na usmenim ispitima ili seminarima zna preći i u vrijeđanje i omalovažavanje studenata i njihove inteligencije, ističe.
Najgore iskustvo koje je doživjela je kad ju je jedan od voditelja seminara iz nekog razloga uzeo na pik.
– Trudio se stavit me svaki sat u neugodne situacije i podbadat me pred ostalim studentima, a znam da se slično događalo i drugima, priča nam.
Lako je izgubiti motivaciju za studiranje, kaže, kada ti se prvi put dogodi da izađeš spreman na ispit i netko te nakon pola sata ispitivanja sruši jer nisi znao odgovoriti na pitanje koje je, poprilično objektivno, sitnica. Težina ispita se značajno razlikuje od roka do roka, tvrdi, a na usmenim ispitima je lutrija kod kojeg ćeš ispitivača doći.
– Učiš cca. 2 mjeseca po ispitu da bi se jedva izvukao s dvojkom i da bi ti netko još rekao ‘vidim kolega da se niste baš spremali’. Jako je demotivirajuće što profesori nemaju zapravo veze s našim znanjem, za ispite se spremamo po zastarjeloj literaturi kako znamo i umijemo, ali su uvijek tu da nam sruše moral i na kraju usmenog nevoljko lupe pečat u indeks uz komentar da bi možda trebali razmisliti jesmo li mi stvarno za posao u pravosuđu (čast iznimkama). U svakom slučaju, imaš osjećaj da puno ulažeš, a rezultati su minimalni, što sve utječe na manjak samopouzdanja i volje da se faks izgura do kraja. Ovaj faks je i treba biti težak, ali ne zato što nemamo adekvatna predavanja i suvremenu literaturu i što profesori radi bildanja vlastitog ega i fiktivnog prestiža PFZGa tjeraju na biflanje ogromne količine gradiva kako bi “dokazivali” da samo najsposobniji mogu ispuniti njihove visoke akademske standarde. Kritičko razmišljanje i pravna logika se, uz štreberaj, na ispitima traže, ali nas nitko njima ne uči. I naravno, ne pomažu učestale situacije poput ove koja se trenutno događa na faksu, ističe
Za kraj kaže kako su i ona i kolege dojma da ih faks ne priprema za stvarni posao ili odvjetništvo, već za – kviz.
– Apsolutno nas ne priprema za posao. Mi kolege među sobom često znamo komentirati da nas ovaj faks priprema za kviz. Putem faksa je moguće steći neke praktične vještine, ali ne kao dio obveznog kurikuluma, već ovisi od pojedinca koliko će uspjeti iskoristiti fakultativne sadržaje, kao što su npr. pravna klinika ili moot court natjecanja, zaključuje.
‘Profesorica me na usmenom odmjerila zbog odjeće koju sam obukla’
Pričamo s još jednom studenticom pete godine. Prije online nastave, priča nam, na faksu se trebala pojaviti otprilike jednom ili dvaput tjedno, uglavnom za seminare i vježbe. Većina predavanja nije bila obavezna, osim ako studenti nisu sami htjeli neke olakšice kao mogućnost polaganja predmeta preko kolokvija.
– Sve skupa, rekla bih da sam na 4-5 predmeta od cijelog studiranja odlazila na predavanja redovito, dakle, dvaput tjedno po 3 sata u prosjeku, dok sam sve ostalo preskakala jer nije bilo nikakve koristi. U mjesecima kad nisu rokovi trudim se održati kontinuitet učenja pa nastojim biti u knjižnici od recimo 9 pa do 17, 18, s tim da su tu naravno uračunate kave, ručkovi i ponekad preduge pauze. Par tjedana prije rokova u knjižnici sam uglavnom od jutra do večeri, nekad i na noćnom. Najčešće je to NSB, FER ili Filozofski, priča nam još jedna anonimna studentica pete godine PRava.
Materijale za predmete je dobivala načešće na seminarima ili na vježbama i to je uglavnom uvijek bilo korektno s različitim zadacima i posebnim slučajevima.
– Na predavanjima ne pamtim da smo ikad dobili neki materijal, a samo bih nekolicinu profesora izdvojila kao uistinu vrijednim i posvećenim studentima. Jedan takav je profesor Karlović s Katedre za rimsko pravo, čijih se predavanja i dan danas ugodno prisjećam. Profesori jedan na jedan, pogotovo u neformalnom okruženju konzultacija i predavanja su u principu prema nama vrlo korektni. Za konzultacije su dostupni, na mailove odgovaraju, neki se vrlo mnogo potrude da nam pomognu i odgovore na svaki pojedini upit. No, takvi su ipak rekla bih u manjini, kaže nam.
Najgore iskustvo koje je doživjela je od jedne profesorice. Otišla je kod nje na usmeni ispit, a ova je, kada je studentica ušla, odmjerila zbog odjeće koju je obukla. Nakon toga počela joj je prigovarati najmanje sitnice.
– Prigovarala mi je zbog raznih stvari npr. to što pijem vodu. Sa svojim upadicama mi je usred odgovaranja prepravljala izvjesnu količinu odgovora, isticala ih kao krivima, iako sam kasnije u zakonu otkrila da su svi bili točni, te me na kraju srušila iako sam došla s četvorkom iz pismenog. No, mislim da se jedno takvo neugodno odgovaranje ne može mjeriti s psihičkom torturom koju prolazimo posljednjih mjeseci gdje je evidentno da uprava ne mari za studente, nazivajući nas raznim imenima, meni osobno najdraže “mladalački aktivisti”, i ne ustupajući niti jednom našem zahtjevu. Mnogo sastavnica sveučilišta je zbog cijele situacije nastale radi koronavirusa olakšalo studentima u smislu smanjenja zahtijevanog broja ECTS bodova u akademskoj godini. Nama ne samo da nisu uvažili taj zahtjev, nego su i povećali cijenu participacije za izvanredne studente. Informacije o nastavi i obliku polaganja ispita smo dobivali uvijek u zadnji mogući čas, a sam koncept ispita se za pojedine predmete jako razlikovao ovisno o tome je li polagan uživo ili online, pa tako i prolaznost iz istih, navodi nam razloge nezadovoljstva.
Faks je objektivno pretežak, smatra, ali ne zbog Prava kao takvog, već zbog zastarjele literature i strogih profesora.
– Faks objektivno je pretežak, ali ne jer je Pravo kao pravo teško već jer se radi o velikoj količini zastarjele literature koja u kombinaciji s vrlo strogim profesorima dovodi do iznosa prolaznosti od 10% do 40% u akademskoj godini. Također, neke godine su ustrojene kao prelagane, primjerice, druga godina se ne može mjeriti s opsegom četvrte godine. Rošadom ispita između viših i nižih godina sigurno bismo postigli bolji balans. Tome je sad pripomoglo uvođenje modularne nastave za mlađe generacije čime se prolaznost znatno povećala. Naravno, ne bih rekla da je za sve kriv ustroj. Velika količina ljudi upiše Pravni fakultet jer nisu upali na neke druge fakultete koje su htjeli ili jednostavno nisu znali što bi, ističe.
Mišljenja je da bi trebalo upisivati manje studenata na Pravo, ali s težim upisnim kriterijima. Tako bi se, kaže, na tom faksu našli ljudi koji baš to žele studirati i završiti, a prolaznost ne bi bila porazna. Smatra da nema potrebe za toliko količinom pravnika koja se svake godine upisuje. Kao i drugi sugovornici, smatra da studij Prava ne priprema studente za praktičan posao i tržište rada. To je, kaže, tek minimalan aspekt studiranja.
– Onaj tko će pametno birati seminare i vježbe, imat će uvid u struku posjetom raznim sudovima, državnom odvjetništvu, USKOKu i slično. Također možemo raditi različite vrste praksi, koje si u pravilu nalazimo sami. Dakle, radi se o našoj izvannastavnoj aktivnosti. No, u obveznom dijelu smjera, praktičnih predmeta je minimalno. Tome u prilog govori da je Ovršno pravo izborni predmet koji eventualno možemo odslušati na petoj godini, iako su ovrhe glavna stvar koju će većina vježbenika raditi na početku svoje karijere. U globalu htjela bih završiti time da je baviti se pravom lijep posao za onog tko to voli, ali je trnovit put dolaska do točke samostalnosti. Uvjeti na fakultetu tome nimalo ne pomažu i zato nas većina završi isfrustrirano i sretni smo što je napokon gotovo. Šteta je da tako trošimo ‘najbolje godine svojeg života’. Dobrih profesora stvarno ima, tko je pametan i uz malo sreće će ih naći i priklanjati im se; ja sam se osobno nekima nebrojeno puta javila za savjete, sad nekad popijemo i kavu. No u globalu, fakultetu je potreban temeljit preustroj i podsjetnik da su ovdje zbog svojih studenata, a ne obrnuto, zaključuje.
