Pričali smo sa studentima socijalnog rada: ‘Sustav nam onemogućuje da se školujemo za posao’
Smrt djevojčice, koja je pogodila cijelu Hrvatsku, u prvi plan je stavila rad Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, a ponajprije socijalnih radnika. Kako to komentiraju budući socijalni radnici, a trenutno studenti?
foto: Unsplash; Megan te Boekhorst
Posljednjih dana u novinama i na raznim portalima čitamo o tragediji koja se dogodila na Uskrs – smrt djevojčice nakon što ju je majka pretukla. Zvuči kao naslov neke horor priče, nečega što se sasvim sigurno ne može dogoditi kod nas, nekome od nas. I onda se dogodilo. Tko je kriv za to? Vjerojatno svi.
Svi čine razno razne greške i propuste – od onih kada propustimo reći ‘volim te’ voljenoj osobi, ili kao u ovom slučaju, za nekome pomoći. Možda čak i doslovno spasiti život. Ovaj propust, koji je nažalost završio tragičnom smrću nevine djevojčice, još će se dugo pamtiti.
Puno je krivih u ovom slučaju, a počela se stvarati i atmosfera linča prema socijalnim radnicima. Istina je da mi i dalje ne znamo što se točno dogodilo, gdje su počinjeni propusti, gdje (namjerne?) greške. Ono što možemo napraviti jest pobrinuti se da se takve stvari više ne ponove. I baš zato smo razgovarali s nekolicinom studenata, budućih socijalnih radnika, kako bi nam oni dali svoje mišljenje o ovoj teškoj temi.
‘Uhljebit ćeš se’
– Aktualni slučaj s tragično preminulom djevojčicom me izrazito potresao, uostalom kao i cijelu državu. Definitivno ne želim slijepo braniti sve svoje kolege jer sasvim sigurno ima osoba koje iz različitih razloga ne obavljaju svoj posao kako treba. O ovom konkretnom slučaju ne želim previše govoriti jer smatram kako nemam dovoljno informacija što se točno dogodilo. Vjerujem kako će se provesti kvalitetna istraga te će se ustanoviti kakve su sve nepravilnosti u radu postojale. Ono što me svakako ljuti je to da se u medijima posljednjih dana “razapinje” kompletna struka socijalnog rada što ruši već i onako loš ugled naše struke. Socijalni rad je bio moj prvi izbor prilikom odabira fakulteta. U trenutku kada sam ga upisivao, nisam mogao ni sanjati da će profesija socijalnog rada postati jedna od najomraženijih u našoj državi. Naš fakultet je izrazito specifičan te se često kaže i kako je to “poziv” s obzirom na problematiku i težinu posla kojeg ćemo obavljati u budućnosti. Kada sam odabirao fakultet, vjerovao sam kako ću uglavnom nailaziti na pozitivne komentare od okoline, međutim komentari su vrlo često znali biti u veoma negativnom kontekstu, npr. “boli te briga, uhljebit ćeš se”, “dobra plaća, a ništa nećeš raditi” i slično. Takvi komentari sve su intenzivniji u posljednje vrijeme kada se u javnosti struka socijalnog rada predstavlja u negativnom kontekstu, rekao nam je Ivan (23), apsolvent socijalnog rada.
Slično se osjeća i naša sljedeća sugovornica, koju je pak ova situacija natjerala da se zapita što nju čeka u budućnosti, kao socijalnu radnicu. Kako se pripremiti na mogućnost javnog linča?
– Kad sam prvi put čula priču o aktualnom slučaju pomislila sam si da kako je moguće da se to dogodilo, da je napravljen takav propust od strane stručnjaka. Niti sada moje mišljenje nije puno dalje od toga – smrt djevojčice je preprevelik propust za kojeg nema opravdanja. Smatram da je sasvim u redu da pojedinac ako je učinio propust odgovara, gledam na to kao na normalnu i etičnu stvar. No čitanjem brojnih članaka i brojnih komentara o tome kako su svi socijalni radnici gamad, nesposobni idioti, ljenčuge, da socijalnu skrb treba ukinuti, već po ne znam koji put društvo pokazuje da to nije stav prema odgovornim osobama već prema svim, ali svim socijalnim radnicima. Čak i u nedavnom slučaju kada je ubijena socijalna radnica i dalje je bilo puno, puno komentara koji su stajali na stranu počinitelja. Stvarno se pitam ima li u kojoj drugoj profesiji da posvetiš svoj rad društvu, a onda će te to isto društvo pljuvati i gaziti na prvi medijski članak. Kod mene se javio strah od zaposlenja u Centru za socijalnu skrb, točnije na Odjelu za djecu, mlade i obitelj (to je jedan od nekoliko odjela u okviru centara). Ja ne znam kako bi osobno podnijela medijski i javni teror, u slučaju, da ne daj Bože postupim krivo, ili lako moguće, i postupim ispravno, ”izvučem” neko dijete iz nefunkcionalne obitelji, ali iz medijske perspektive bude to još jedan slučaj pogodan za senzacionalistički članak, veliku čitanost i brojne negativne komentare usmjerena na širenje mržnje protiv socijalni radnika, priznala nam je Helena (24).
Ograničenja
Problemi s kojima se susreću socijalni radnici su veliki – na kraju krajeva, njihov posao je rješavati probleme koji djeluje nerješivi. No, oni su za to pripremljeni. Ili? Naša sljedeća sugovornica, inače studentica posljednje godine socijalnog rada, osvrnula se upravo na to.
– Sam studijski program je u redu, no ima ograničenja. Ograničenja na kojima naši profesori rade tražeći promjene koje su potrebne i boreći se za svoje studente. Ali, kao i svugdje, uvijek ima netko iznad njih. Studijski program kao takav ne drži korak s promjenama i stvarnim događajima, a na profesore pada teret da “povuku” tamo gdje je sustav posustao. I na tome im hvala. Naši profesori zaista se bore da studente pripreme za stvaran svijet. Jedan od najvećih problema je praksa. Pogotovo u vrijeme korone. Prošle godine prekinuta je praksa, a pitanje je čeka li nas isti scenarij i ove godine. Općenito, na većini mjesta gdje dođemo ljudi ne znaju što bi s nama. Postoji toliko ograničenja koja nas sprječavaju da steknemo relevantno iskustvo. Većina toga odnosi se na zaštitu osobnih podataka, što studentima onemogućuje stjecanje uvida u “stvaran” rad neke udruge/ustanove. Ista stvar je i s praksom u CZSS-u. Kada se koristi aplikacija socSkrb, studenti uopće ne bi smjeli biti u istoj prostoriji. Teško je upoznati se s radom CZSS-a i steći iskustvo s hodnika. Profesorice su molile ministarstvo da napravi barem “lažnu” verziju aplikacije kako bismo uopće stekli dojam o čemu se radi, ali nisu naišle na razumijevanje. Razumijem zaštitu podataka i razumijem nužnost privatnosti, ali sustav nam onemogućuje da se školujemo za posao koji ćemo morati znati obavljati kroz par mjeseci, požalila se Karla (24).
Dotakla se i problema s kojim se susreću socijalni radnici, onoga da su uvijek u krivu.
– Nedovoljno je socijalnih radnika, a istovremeno većina diplomiranih kolega radi u trgovinama i na sličnim mjestima jer ne mogu dobiti posao, kao ni stažiranje. Socijalni rad je posao u kojem nikad niste na dobroj strani. Ako ste na terenu, ne radite ništa i nikad vas nema u uredu. Ako ste u uredu, nikad niste na terenu i nije vas briga za korisnike. Ako se djeca izdvoje, otimači ste i ubojice. Ako djeca ostanu u obitelji, krivac ste za sve što se dogodi poslije toga. Problem je prvenstveno pravo i obaveza roditelja da skrbe o djeci. Problem je dugotrajnost procesa, ali i sudskih postupaka, objasnila nam je Karla (24).
Sustav je u velikom problemu, inače do ovakvih situacija ne bi moglo ni doći. I dok postoji mogućnost odlaska iz sustava za buduće socijalne radnike, je li to ono čemu se oni nadaju?
Odgovornost
– Socijalni rad mnogo je više od sustava i od Centara za socijalnu skrb i što se tog šireg pogleda tiče zaista je motivirajuće biti studenticom ovdje i razmišljati, nadati se jednog dana radnom mjestu izvan sustava socijalne skrbi, a mogućnosti je mnogo. Ipak, s druge strane, svi smo svjesni da sustav postoji i da nije adekvatan, da ga treba mijenjati. I sad je pitanje koje mi se najviše nameće ovih dana, uslijed očaja, bespomoćnosti, osjećaja odgovornosti koji ne prolazi, srama, straha i krivnje čak, između tih svih osjećaja nameće se dilema – maknuti se od sustava, tražiti alternativu za veći društveno koristan rad, veće zadovoljstvo i ispunjenje, manje stresa i birokracije, više konkretne pomoći i zadovoljnih korisnika ili ući u sustav i pokušati ga mijenjati iznutra. Na prvu bi se odmah moglo prepoznati što je lakši i bolji put, no odgovornost je na nama, možemo li se distancirati od problema i pred njim zatvarati oči, praviti se da nas se to ne tiče i djelovati na neki drugi način, rekla je Stela (21).
Naravno, naša sugovornica je ona koja je spremna boriti se za bolje sutra i nadati se postati dio sistema koji pomaže ljudima.
– Mi studenti socijalnog rada na leđima zapravo imamo taj kako izbor, tako i teret, da možemo odlučiti želimo li i možemo li sa svojim altruističnim motivima, empatijom, motivacijom, željom za pomoći i svim onim vrijednostima o kojima slušamo svaki dan na fakultetu i koje nam se samo uvećavaju sa svakim novim kolegijem, želimo li ući u sustav i vidjeti što će se onda dogoditi, hoćemo li imati snage napraviti prostora da ga mijenjamo iznutra, što će se s tim motivima dogoditi, hoće li ih ugušiti sustav, zakonsko ograničenje, preopterećenost, birokracija, potplaćenost, prevelika odgovornost i emocionalni teret koji podnosimo ako se osobno uključimo u svaku priču u kojoj ne možemo djelovati dalje od onoga što je zapisano, ili što fizički možemo ostvariti u radnom vremenu, i izvan njega, što možemo u 24 sata učiniti. Bojim se da nas dočeka nemoć, zid kojeg samo najjači probiju, i žrtvuju se u potpunosti, žrtvuju svoje živote i zdravlje. Oni drugi, koji ostanu, jednostavno postanu otporni da bi opstali u takvom sustavu, da bi zaradili plaću, došli kući svojoj djeci, živjeli, a odgovornost je prevelika da bi se moglo tako funkcionirati bez posljedica, u rukama su životi. Ljudi koji kvalitetno rade svoj posao svaki se dan bore protiv sustava, koliko ih još može to izdržati, pogotovo nakon ovakvoga linča? Ne znam, jedino što zasigurno znam je da nitko s ovog fakulteta nije izašao s ambicijama postati državni uhljeb, neradnik i otimač djece, ili ubojica, kako se ovih dana nazivaju ljudi mojeg budućeg zanimanja. Što se putem dogodi još uvijek nisam imala prilike saznati, a ostaje mi pitanje želim li. I na kome je onda odgovornost za to?, pita se Stela (21).
