Profesor kojeg optužuju za seksualno uznemiravanje drugog optužio za linč: Ovaj mu uzvratio
Nakon što je Telegram otkrio kako je profesor kojeg studentice optužuju za seksualno uznemiravanje Drago Roksandić, on je priopćenjem za klevetu optužio svog kolegu s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Nevena Budaka. Budak mu je odgovorio kako je istina da je učinio sve da Roksandić 1989. s beogradskog ne dođe na zagrebački Filozofski, jer je ‘bio naređen od političkih struktura’. Roksandiću je poručio i da o optužbama nekoliko žrtava u svom priopćenju nije rekao ništa.
Prof. dr. sc. Drago Roksandić | screenshot: YouTube
Telegram je objavio priče nekoliko bivših studentica koje tvrde da žrtve profesora Filozofskog fakulteta kojem je rektor Damir Boras dao počasno zvanje profesora emeritusa, iako je znao za jednu od prijava. Jedna od studentica ispričala je i kako joj je profesor gurnuo jezik u usta. Jučer su objavili i ime profesora – radi se, naime, o Dragi Roksandiću.
Roksandić se danas priopćenjem obratio javnosti, tvrdeći da se radi o lažima i klevetama te optužujući kolegu s Odsjeka za povijest da je još 1989. bio protiv njegova zapošljavanja, kao i da se trideset godina kasnije usprotivio njegovoj emerituri. Priopćenje profesora Roksandića, koje je poslao Telegramu, prenosimo u cijelosti.
Budući da sam već dva tjedna izložen medijskom linču temeljenu na lažima i klevetama, koji je inkompatibilan s bilo kakvim civiliziranim shvaćanjem vladavine prava i pravne države, molim i tražim da objavite ovo moje priopćenje u cijelosti, sukladno pozitivnim zakonskim propisima.
Prije svega, osuđujem svako spolno uznemiravanje i zalažem se pravno procesuiranje u skladu s propisima, s punim uvažavanjem ljudskih i građanskih prava i zaštitom ljudskog dostojanstva svih involviranih.
U medijskom linču „neidentificiranog“ profesora emeritusa s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu – koji je bez presedana u suvremenoj povijesti hrvatske akademske zajednice, a koji u meni izaziva samo osjećaje gađenja – jučer je portal telegram.hr prvi objavio „predatorovo“ ime, prezime, sliku, ali i dodao „ugledni povjesničar“.
Ova kampanja je započela istoga onog dana kada je Senat Sveučilišta u Zagrebu na prijedlog Rektora Sveučilišta odbio prihvatiti dvoje ponuđenih kandidata za dekana Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objeda zbog spolnog uznemiravanja pojavila se prvi put u poluanonimiziranoj formi na sjednici Vijeća Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 7. prosinca 2018. godine, kada se raspravljalo o prijedlogu Katedre za povijest Srednje i Jugoistočne Europe da me se predloži za profesora emeritusa.
Roksandić: Radi se o lažima i klevetama na moj račun
Bilo je to nakon što mi je 30. rujna 2018. godine, u sedamdesetoj godini života te nakon skoro trideset godina rada na Odsjeku za povijest i četrdeset godina suradnje u Zavodu za hrvatsku povijest, prestao radni odnos. Prijedlog Katedre za izbor u status profesora emeritusa izazvao je bijes prof. dr. sc. Nevena Budaka i bio povod sigurno najsramnijoj sjednici Vijeća Odsjeka za povijest u njegovoj stogodišnjoj povijesti. Profesor Budak je izazvao i usmjeravao takvu lavinu laži, podvala i objeda da su samo rijetki, kao što je to ovih dana izjavio on sam, imali snage na toj sjednici da im se odupru i da svoj prijedlog proslijede Sveučilištu u Zagrebu.
Odmah nakon što sam saznao o lažima i klevetama koje su izrečene na moj račun – a prije svega za laž i klevetu u vezi sa spolnim uznemiravanjem – zatražio sam u pisanoj formi od Odsjeka za povijest da mi se omogući da na njih odgovorim. Učinio sam to nekoliko puta na različite načine, ali bez ikakva uspjeha.
Potom sam se obratio dekanici Filozofskog fakulteta, prof. dr. sc. Vesni Vlahović Štetić. Za razliku od odgovornih na Odsjeku za povijest, ona je komunicirala sa mnom, čak me i primila te kao psihologinja izrazila razumijevanje za moju, kako je rekla, „uzrujanost“, ali je glatko odbila moja dva ključna zahtjeva.
Bili su to zahtjev da mi se omogući uvid u navodno „deponiranu izjavu“ i tonski zapis sjednice Vijeća Odsjeka za povijest te da se na temelju moje reakcije na te laži i klevete pokrene postupak na Etičkom povjerenstvu Filozofskog fakulteta. Njezin je argument bio da mi ne može dati na uvid ni jedno ni drugo jer mora štititi privatnost svojih zaposlenika. Pritom je ignorirala činjenicu koja joj je bila dobro poznata da sam u tom trenutku bio mentor za pet doktorskih i dvije magistarske disertacije.
Tek nakon toga sam se obratio rektoru Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Damiru Borasu. Istina je da se s njime desetljećima poznam i da sam s njim kao nastavnikom i istraživačem godinama uspješno surađivao – pored ostalog, zajednički smo uveli fakultetski kolegij računalne obrade teksta za povjesničare. Pritom napominjem da nikada u vrijeme njegovih fakultetskih mandata nisam bio član Fakultetskog vijeća, a nikada u trideset godina inače nisam bio član nijednoga sveučilišnog gremija.
‘Osuđujem nasilje svake vrste’
Što je sve kao rektor Sveučilišta u Zagrebu on poduzeo da se pokrene regularni postupak, a koji nije pokrenut na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nedavno je minuciozno predočeno javnosti u „Priopćenju za medije rektora Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Damira Borasa“ od 1. veljače 2021. godine. Vidjeti:
Rektor ni nakon nekoliko mjeseci nije uspio osigurati potrebne preduvjete za provođenje takve procedure zbog otpora Dekanice Filozofskog fakulteta. Na temelju mojih očitovanja i svojih provjera, cijeneći moj profesionalni opus, odlučio je predložiti me za profesora emeritusa. Svi nazočni članovi Senata – uključujući i članove s Filozofskog fakulteta – pritom su glasovali za Rektorov prijedlog. Od tada do ovoga medijskog linča Filozofski fakultet ništa nije poduzimao.
Iste te godine 2019., Odsjek za povijest i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu objavili su reprezentativni „Zbornik Drage Roksandića“, koji prilažem u digitalnoj formi. Kažem „reprezentativni“ zato što ima 1232 strane, a sadržava ravno sedamdeset priloga autora iz 14 zemalja te „Tabula gratulatoria“ s nekih 140–150 imena. Doživio sam to kao najveće priznaje. I među autorima priloga i među čestitarima – među kojima je dio svjetski uglednih povjesničara – cijeli niz ih je s Odsjeka za povijest.
Na kraju izdanja je reprodukcija fotografije s oproštaja u Vijećnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanog 25. listopada 2018. godine. Oproštaju je nazočila većina članova Odsjeka za povijest.
Navodno „deponirana izjava“, koja uopće nije bila pročitana članovima Vijeća Odsjeka za povijest, poslužila je kao okidač u linču koji je započeo 7. prosinca 2018. godine. Ista ta navodno „deponirana izjava“ bila je s očito odužim prekidom povod lansiranom javnom linču na portalu telegram.hr 29. siječnja 2021. godine. Sve što sam imao reći Rektoru Borasu u vezi s navodno „deponiranom izjavom“ napisao sam odmah i u detaljima kada sam je konačno dobio na uvid te – anticipirajući logiku medijskog linča – minuciozno sam je raščlanio i argumentirano opovrgnuo u svome nedavnom dopisu Rektoru.
Cijeli moj život posvećen je borbi protiv nasilja u bilo kakvu obliku, u ratu i miru. To nije javno nepoznato. Trudio sam se svojom nastavnom i javnom djelatnošću podržavati slobodoumne, kreativne i društveno odgovorne studentice i studente. Odiozno mi je i potpuno neprihvatljivo seksualno nasilje nad ženama i muškarcima bilo koje vrste, kao i nasilje prema djeci i starijim osobama.
Desetak godina, 1980-ih, bio sam asistent profesora Vasilija Krestića na Filozofskom fakultetu u Beogradu, jednoga od glavnih autora „Memoranduma“ SANU. Imao sam hrabrosti ući s njime u otvoreni, javni sukob koji je velikom žestinom trajao punih pet godina, sve do mog isključenja s Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu 1989. godine. (Ni najveći moji protivnici u Beogradu tada nisu lansirali bilo kakvu optužbu sa seksualnim atribucijama.)
Kao desetogodišnji suradnik Zavoda za hrvatsku povijest javio sam se iste te godine, s doktoratom znanosti stečenim u Zagrebu, na natječaj za docentsko radno mjesto na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kolega Neven Budak učinio je sve što je mogao da spriječi taj izbor. O tome postoji obilna dokumentacija.
U tome nije uspio. Budući da smo nas dvojica mentalno i znanstveno dva svijeta, nesuglasice su bili neizbježne i kasnije. Uvijek sam se trudio da budu ad rem, a ne ad hominem. U njega je bilo obrnuto pa je i povod koji mu se pružio prijedlogom da budem izabran za profesora emeritusa iskoristio na najprljaviji način. Učinio je to s jedinim ciljem da što više obesmisli sve što sam radio i radim u hrvatskoj historiografiji, da me ljudski ocrni. Ja nemam što kriti, ali imam što braniti.
Ponavljam, osuđujem svako spolno uznemiravanje i zalažem se pravno procesuiranje u skladu s propisima, s punim uvažavanjem ljudskih i građanskih prava i zaštitom ljudskog dostojanstva svih involviranih, napisao je Roksandić, a prenio Telegram.
Budak: Došao je iz Beograda i odmah otišao u Beč
Ubrzo je Roksandiću odgovorio i Budak, koji ne poriče da je 1989. bio protiv toga da Roksandić s beogradskog ne dođe na zagrebački Filozofski, jer je ‘bio naređen od političkih struktura’. U svom odgovoru, koji je objavio Jutarnji list, Budak tvrdi i da Roksandić izbjegava pravi problem. Odgovor profesora Budaka također prenosimo u cijelosti:
Što se tiče izjave prof. dr. sc. Drage Roksandića, moram istaknuti da se s njim u mnogočemu slažem, a poglavito s njegovom tvrdnjom da smo mi mentalno i znanstveno dva svijeta, pri čemu je svakako veći naglasak na mentalnoj razlici. Slažem se i s njegovom tvrdnjom da sam učinio sve da on ne dođe na Filozofski fakultet pa nema potreba o tome tražiti dokumentaciju. Slažem se i da je sjednica Odsjeka za povijest na kojoj se odlučivalo o njegovoj emerituri bila najsramnija kojoj sam nazočio (ne mogu jamčiti da je bila najsramnija u stogodišnjoj povijesti Odsjeka, kako on tvrdi, ali mogu za posljednjih 45 godina). Ne mogu se pak složiti s tim da je prijedlog Katedre za povijest Srednje i Jugoistočne Europe da ga se predloži za emeritusa u meni izazvao bijes, da sam na toj sjednici izazvao i usmjeravao „lavinu laži, podvala i objeda“ i da sam u našim nesuglasicama (kojih nije bilo puno, kako bi prof. Roksandić htio prikazati) uvijek išao ad hominem, a ne ad rem. Usput, u svojem priopćenju baš prof. Roksandić ide ad hominem, izbjegavajući problem, jer res u ovom slučaju nije samo jedna izjava jedne njegove žrtve, nego izjave njih nekoliko, o čemu u priopćenju nije rekao ništa.
Bio sam protiv njegovog dolaska, jer je bio naređen od tadašnjih političkih struktura, a nije bio rezultat potrebe i interesa Odsjeka, iako ga se takvim prikazivalo. Jedan kolega i ja, koji smo obojica u to vrijeme bili asistenti, bili smo mišljenja da na mjesto koje je ostalo upražnjeno umirovljenjem doc. dr. Ljerke Kuntić treba doći asistent koji bi se znanstveno izgrađivao na Odsjeku, a zalagali smo se za dolazak kolegice, odlične studentice, koja se umjesto u znanosti na kraju zaposlila na Hrvatskom radiju. Naši ugledni i nama dragi profesori vršili su tada na nas pritisak uz objašnjenje da s jedne strane treba dovesti nekoga tko ima znanstveno-nastavno zvanje i tko može odmah preuzeti predavanja i ispite kolegice Kuntić, a s druge strane da treba pomoći čovjeku koji se u Beogradu suprotstavio Vasiliju Krestiću i ostao bez posla. Mi smo pak od mlađih kolega iz Beograda imali drugačije informacije o razlozima sukoba s Krestićem koji navodno nisu bili ideološkog ili političkog značaja. Jasno je da dvojica asistenata nisu mogli učiniti ništa protiv nekoliko profesora i protiv političkih struktura pa je tako Drago Roksandić došao na naš Odsjek. Odmah po dolasku zatražio je godinu dana dopusta (valjda plaćenog?) za odlazak na stipendiju u Beč, što mu je i odobreno. Naglo je nestala potreba za time da drži predavanja i ispite. No kada je i ta godina prošla, zatražio je još jednu. Više se ne sjećam kad se napokon vratio i počeo držati nastavu, ali to se može lako provjeriti.
‘Žalili su se na njegov profesionalni odnos prema njima’
Mislio sam i tada, kao što mislim i danas, da je on talentirani povjesničar i da je šteta da nije objavljivao više radova poput svoje doktorske disertacije. Mislim i da je napravio za naš Odsjek više od mnogih njegovih članova. No to sve s trenutačnom situacijom nema veze.
Bio sam protiv njegove emeriture i prije nego sam saznao da je jedna kolegica odlučila obznaniti što je od njega doživjela. Naime, glasine o njegovom neprimjerenom ponašanju kružile su Odsjekom već jako dugo, ali bez konkretnih prijava nije se moglo ništa poduzeti. Osim toga, njegovi su se bivši suradnici, a uglavnom se radilo o suradnicama, u privatnim razgovorima žalili na njegov profesionalni odnos prema njima (nije se radilo o seksualnom uznemiravanju). I sâm sam, kao pročelnik, imao prilike svjedočiti kako je bez odobrenja otputovao na nekoliko dana u SAD, a izvođenje nastave povjerio je studentici, dakle čak ni diplomiranoj povjesničarki. Zbog takvih stvari nisam mislio da je zavrijedio najvišu počast (uz počasni doktorat) koju sveučilište dodjeljuje. Bilo je tu i drugih mojih sumnji, poput njegovog naglog raskida suradnje sa Srednjoeuropskim sveučilištem u Budimpešti, na kojemu je nekoliko godina surađivao, a o čemu sam imao neka saznanja od tamošnjih kolega.
Na sjednici na kojoj je iznesen prijedlog da ga se predloži za emerituru nisam započeo raspravu, niti sam je usmjeravao. Uključio sam se nakon što je kolegica iznijela da je imala jako neugodno iskustvo s prof. Roksandićem, a da ga je opisala u kuvertiranoj izjavi koju je predala pročelniku, a koja je kasnije predana dekanici i, napokon, rektoru. Sjednica je bila sramotna jer su neki kolege, njih dvoje-troje, i dalje inzistirali da ga se predloži pa da se, ako se pokaže da su optužbe istinite, pokrene procedura da mu se emeritura oduzme. Nakon te mučne rasprave, Odsjek je, kao što je već poznato, odbio glasati o prijedlogu. To, kao što je također poznato, nije spriječilo rektora da ga mimo volje Odsjeka i Filozofskog fakulteta proglasi emeritusom, zaključio je Budak, kako prenosi Jutarnji list.
