Profesorica Marušić je u 1 posto najcitiranijih znanstvenika u svijetu: ‘Igram se otkrivajući nove stvari’
Naš nedavni redakcijski put u Split odveo nas je do bolnice na Križinama. Srećom, ne iz razloga koji bi većini prvi pao na pamet. Ondje se, naime, na vrhu zgrade nalazi kabinet profesorice Ane Marušić s Medicinskog fakulteta u Splitu. Iako je tog dana u Gradu pod Marjanom bio blagdan, za nju to nije neradni dan pa nas je rado ugostila. Profesorica Marušić, naime, nalazi se na listi od jedan posto najcitiranijih svjetskih znanstvenika. Iako je studirala medicinu, nikada, nije željela biti ‘pravi’ doktor. Željela je znanost, u kojoj se danas, kako sama kaže, igra otkrivajući nove stvari.
Profesorica Ana Marušuć (MEFST) među najcitiranijim je znanstvenicima svijeta | foto: Martina Gelenčir/srednja.hr
Kratkoročna preseljenja naše redakcije u proteklih pola godine iskoristili smo i da bi razgovarali s nekima od naših najboljih znanstvenika, onima koji se nalaze na listi najcitiranijih znanstvenika svijeta. Nju je, krajem 2023. godine, objavio Elsevier na temelju studije istraživača Sveučilišta u Stanfordu. U Osijeku smo razgovarali s profesoricom Ekonomskog Đulom Borozan, u Puli s našim jedinim rektorom na toj listi, Marinkom Škare.
A u Splitu smo odlučili ‘skoknuti’ do Medicinskog fakulteta, točnije bolnice na Križinama, gdje svoj kabinet ima profesorica Ana Marušić. ‘Guglajući’ njeno ime shvatili smo da je riječ o profesorici bogate znanstvene karijere. Međutim, nismo primijetili da je puno istupala u medijima. Pa smo se pribojavali da ćemo na upit o intervjuu dobiti odbijenicu. Ipak, dogodilo se suprotno – vrlo brzo profesorica Marušić odgovara nam da će rado razgovarati s nama. Jedan od ključnih povoda za razgovor upravo s profesoricom Marušić bilo je istraživanje koje je provela sa svojim kolegama Reom Roje i Ivan Buljan, o kojem je pisala i srednja.hr. Na uzorku od gotovo 50 tisuća istraživača iz Europe i Amerike pokušali su doći do odgovora tko su ljudi koji se potpisuju na znanstvene radove, a nisu radili na njima. Poprilično neuobičajena tema za znanstvenike s medicinskih fakulteta.
‘Kad ste u znanosti, onda to više nije ni zanimanje’
No, ni znanstveni put profesorice Marušić nije baš kakvim bi ga mnogi zamišljali – ona je, započinje priču, svakih deset godina mijenjala fokus svog istraživanja. Karijeru je započela kao ‘pravi laboratorijski čovjek’, a kada je ’90-ih pokrenut Croatian Medical Journal, počela se baviti istraživanjima na temu publicističke etike, otvorenosti i transparentnosti publiciranja.
– Ono čime se ja danas bavim je medicina temeljena na dokazima koja gleda kako novopridošlo znanje utječe na razne aspekte zdravstva. Primjerice, na rad liječnika, odluke koje se donose u medicini, kako nove spoznaje uključiti u rad s pacijentima te ih prenositi na način koji je razumljiv javnosti. To je jedan široki raspon različitih istraživanja koja spadaju pod ono što se danas zove klinička epidemiologija. A posebice nas zanima transparentnost kliničkih ispitivanja i znanstvena odgovornost, znanstvena čestitost i dobre znanstvene prakse u kojima možemo doći do odgovora i boljega zdravlja za pacijenta, govori nam Marušić.
Najviše je motivira – znanje
Trenutno sa svojim timom sudjeluje u tri europska projekta Obzora Europa. Dva od njih bave istraživačkom etikom i etičkim izazovima koje sa sobom donosi razvoj tehnologije u medicini. Treći projekt bavi se ponovljivošću znanosti i nastoji doći do odgovora na pitanje mogu li se razviti intervencije koje bi poboljšale ponovljivost znanosti, kako bi bila vjerodostojnija. Pitamo je i što je utjecalo da se nađe na listi najcitiranijih znanstvenika i zašto misli da su baš njena istraživanja interesantna drugim istraživačima.
– Moram priznati da ja to ne pratim, nego zapravo radim ono što volim. Sada sam pred završetkom karijere i više nije pitanje hoću li imati uvijete za izbor u više znanstveno radno mjesto. Profesor sam u trajnom zvanju i mogla bih, teorijski, ništa ne raditi. Ali kad ste u znanosti, onda to više nije ni zanimanje, to nije nešto što vi možete u četiri sata zaključati, odnosno se baviti nečim drugim, nego to je način moga života. Ja cijeli život tako radim i radit ću koliko mogu, bilo da je to unutar akademske zajednice ili izvan akademske zajednice kada odem u mirovinu. Ono što volim je uvijek istraživati neke nove stvari, one koje nam dolaze, izazovi u znanosti. Tako da, kad onda radite na takvim temama, onda je to i zanimljivo znanstvenoj zajednici, onda ona to prepozna i onda vas i citira, kaže profesorica Marušić.
Najviše je, nastavlja, za rad motivira – znanje. Jako voli otkrivati nove stvari i dolaziti do odgovora na pitanje kako nešto radi.
– Valjda takav trebate biti kao osoba, možda je to dio ličnosti, ali onda treningom i školovanjem to postaje dio vas. Tako da zapravo ja ne vidim neku razliku između moga profesionalnog života i osobnog života, nego to je jedan zajednički način življenja, navodi profesorica Marušić.
Istražuje pitanje autorstva znanstvenih radova
Kada je riječ o istraživanju o znanstvenoj čestitosti iz uvoda ovog teksta, sa svojim je suradnicima istraživala pitanje autorstva koje je u akademskoj zajednici svojevrsna moneta. U manjim zajednicama ti problemi s autorstvom dosežu i do pedeset posto. A autorstvo među ostalim, dovodi do mogućnosti napredovanja, ali i primjerice, povlačenja novih sredstava koja omogućuju daljnji znanstveni rad. To je onda, navodi naša sugovornica, izazov i poticaj za manipuliranje autorstvom. Tako postoje slučajevi gdje, primjerice, od pet autora koji su radili na nekom radu svih petero žele biti prvi autor, jer im se za napredak računa to prvo autorstvo.
– Ideja je bila lijepa da ako su dva autora jednako doprinijela nekom radu, primjerice liječnik i molekularni biolog svaki na svoj način, svaki od njih bude prvi autor. Ali to postaje veliki problem kada se počne zlorabiti, navodi Marušić.
Govori nam i kako danas postoje kompanije koje znanstvenicima nude da umjesto njih napišu rad, a nedavno je izašao i rad u kojem su istraživači dokazali da se i Google Scholar može manipulirati, što su zaključili, među ostalim, kupnjom citata na njemu. Dodatna opasnost za pravu znanost svakako je sve više i zlouporaba umjetne inteligencije.
– Autorstvo ostaje kao problem i neće prestati sve dok akademska zajednica smatra da je brojenje citata glavni mehanizam napredovanja ili prepoznavanja u akademiji, navodi Marušić.
Marušić je inače i predsjednica platforme za integritet i etiku u znanstvenim istraživanjima, The Embassy of Good Science. Prepričava nam kako je to otvorena, Wikimedia platforma u kojoj su znanstvenoj zajednici dostupne informacije i gdje se diskutira o pitanjima dobre istraživačke prakse. Primjerice, kako ustanove organiziraju istraživanja, kako se čuvaju podaci, koji su to ‘osigurači’, pravila i upute za provedbu vjerodostojnog istraživanja. Sve to, u konačnici, dovodi do etičnog istraživanja i etičkog publiciranja.
– Ta je platforma mjesto na kojoj svatko tko želi nešto podijeliti o toj temi ili želi nešto naučiti o toj temi može doći ondje i diskutirati. Značajan dio platforme posvećen je edukaciji i treningu kroz virtualne programe. Isto tako kako Europska komisija daje jako puno novaca za takve projekte, a rezultati tih projekata nalaze se na platformi. To je mjesto za doći i naučiti o tome kako se dobro radi istraživanje, koji su nove teme, koji su izazovi koji dolaze, navodi Marušić i dodaje da je zadovoljna brojem znanstvenika koji posjećuju tu platformu, posebice zato što se na njoj stalno razvijaju novi interaktivni modaliteti.
Zašto je ostala u Splitu?
Nima Splita do Splita – pjeva jedna od naših najprepoznatljivijih pjevačica Tereza Kesovija u pjesmi koja u prvi plan stavlja ljepote ovog grada na jugu. Međutim, grad je to koji je iznjedrio i brojne ugledne znanstvenike. Na naše pitanje što ju je zadržalo u Splitu, umjesto da radi na nekom velikom svjetskom sveučilištu, Marušić kaže da splitsko Sveučilište svojim znanstvenicima zapravo daje odličnu potporu.
– Ovdje je stvarno jako lijepo živjeti, a ono što je još ljepše je ta jedna sloboda istraživanja na Sveučilištu u Splitu i mogućnost da stvarno ostvarite sve što želite od svojih znanstvenih ciljeva. Izvrsno je i što na našem Medicinskom fakultetu ima jako puno mladih ljudi koji vole raditi i vole znanost, zbog njih je dobro biti ovdje, navodi Marušić.
Uostalom, na neki način već i ima inozemnu karijeru jer je dio nekolicine europskih projekata te je članica različitih međunarodnih organizacija u kojima surađuje s kolegama iz drugih zemalja. Također, bila je na postdoktorskom studiju u SAD-u, a prisjeća se i da su je na početku rata kolege zvali da se preseli u SAD. Međutim, navodi da nikada nije vidjela potrebu za tim.
– Mislim da treba i vratiti nešto znanstvenoj zajednici koja vam je tako puno dala, a s druge strane dokazujete se najviše u najtežim uvjetima. Lako je biti znanstvenik kada samo nešto naručite i sutra vam brzom dostavom dođe u laboratorij. Možda smo mi zato drugačija vrsta znanstvenika, oni koji uvijek moraju nešto improvizirati. Kada naši mladi ljudi odu u inozemstvo, jako su dobri u znanosti upravo zato što razmišljaju na drugačije načine. Na neki način sam ostala tu da stalno sebe potičem i testiram tako da pred sebe postavljam prepreka. Jer samo tako možete biti dobri, navodi Marušić.
Marušić predaje kolegij koji studenti često ocjenjuju najtežim
Na Medicinskom fakultetu u Splitu predaje Anatomiju i Znanstvenu metodologiju. Studenti medicinskih fakulteta, neovisno o tome u kojem gradu studiraju, nerijetko ističu da im je upravo Anatomija kolegij koji je najteže položiti. Pa nas je zanimalo što profesori misle, zašto je tomu tako. To ne iznenađuje, kaže Marušić, budući da je to prvi medicinski predmet, jezik je medicine, a terminologija je na latinskom jeziku. U Splitu se program na ovom kolegiju provodi prema pristupu učenja na problemima, kroz praktične i kliničke primjere, a kako Marušić ističe, studenti na kolegiju u konačnici dobro ovladaju disciplinom učenja.
– Naši studenti kažu da im je Anatomija pomogla da nauče kako treba učiti ostale predmete. Ali to podrazumijeva da oni svaki dan moraju odgovarati na vježbama, pismeno i usmeno. Svaki dan rade mali kviz o tome što je toga dana bilo. Nakon nekih dijelova Anatomije polažu parcijalne ispite tako da se mogu rasteretiti do zadnjega ispita. Prije usmenog ispita imaju i praktični ispit gdje moraju prepoznati anatomske tvorbe na preparatima. Na kraju dolazi usmeni ispit. Volimo taj oblik jer smatramo da budući liječnici moraju znati govoriti. Ne želimo da se dogodi da na kraju imamo liječnika koji ne zna razgovarati s pacijentima jer je na studiju imao samo pisani oblik ispita. Anatomija jest teška, ali nastojimo ne tražiti od studenata da svaku sitnicu za svako područje znaju napamet, kao što bi znao svaki specijalisti, primjerice ortoped, nego da razumiju osnovne koncepte, navodi Marušić.
Na naše pitanje smatraju li je studenti strogom profesoricom, kaže nam kroz smijeh da ju tako ocijeni jedan do dvoje studenata po generaciji od otprilike njih devedeset.
– Kažem im na praktičnim vježbama ‘doći ću i pitati vas samo jednu tvorbu na preparatu, imate dovoljno vremena pripremiti se, a ja ću samo pitati da pokažete ili prepoznate anatomsku tvorbu. I to je njima stresno. Ali objasnim im da je to što smo mi možda strogi prema njima na Anatomiji priprema za njihovu buduću profesiju. Kada dođe do situacije hitnoga stanja, liječnik ne može reći pacijentu ‘joj, pričekajte da se ja malo saberem’. Morate ostati hladne glave u jako stresnim situacijama i to počinje na Anatomiji, pojašnjava profesorica.
Mladim ljudima teže nego u neka ranija vremena
U mnogim situacijama starije generacije često kritiziraju mlađe, vole isticati kako mladi previše kukaju i da su lijeni. Profesorica kaže da svi vole misliti da je u njihovoj mladosti bilo ljepše, ali da se često zaboravlja da mladi, posebice u medicini, moraju imati puno više znanja od prijašnjih generacija.
– U medicini temeljenoj na dokazima se cjelokupno znanje medicine svakih pet godina promijeni za 50 posto. Dakle, 50 posto onoga što mi sada učimo iz udžbenika više ne vrijedi u praksi. Nije isto u svim područjima, naravno, ali u dosta kliničkih disciplina nove tehnologije i nova znanja dolaze velikom brzinom. Tako da je temelj medicine temeljene na dokazima spremnost na učenje kroz cijeli profesionalni život. I zato je danas mladim ljudima teže nego u neka ranija vremena, kada je anatomija bila glavna medicinska disciplina. Mladi studenti i liječnici imaju jako puno toga za naučiti, navodi profesorica.
Uostalom, ističe, gledano s anatomske strane već su i istraživanja pokazala da mozak mlađe generacije funkcionira drugačije nego mozak starijih. Jednostavno su odrastali u drugačijim uvjetima. Kao svima lako razumljiv primjer navodi činjenicu da ona po mobitelu tipka kažiprstom, a mlađe generacije palcima, čime se na nekim način promijenio i mozak.
– Na to ne gledam kao na neku lošu osobinu, naprosto su drugačiji i možda će raditi medicinu na neki drugačiji način. Mislim da su jednako pametni, možda bih rekla da im nedostaje malo koncentracije da se na dulje vrijeme mogu usredotočiti na nešto. Ali mislim da to steknu kroz tri mjeseca Anatomije, veli Marušić.
Nikada nije željela biti ‘pravi’ doktor
Prilikom ovog razgovora upoznala nas je i s jednom od doktorandica koja je u kabinetu pored pisala svoju doktorsku disertaciju. Odmah nam oduševljeno kaže, ona bi u znanstvenom smislu mogla biti njena nasljednica. Međutim, rad u znanosti ne privlači baš puno mladih. Za medicinu je, navodi naša sugovornica, karakteristično to da mladi najčešće odlaze u kliniku jer im je, osim poriva da pomažu ljudima, na početku karijere financijska situacija ipak malo bolja. Međutim, smatra i da rad u znanosti za mlade ima svoje prednosti.
– Ja nikada nisam htjela biti ‘pravi’ doktor. Željela sam znanost, čak sam razmišljala i o upisu molekularne biologije. Klinički rad bio mi je nekako nedovoljno intelektualno slobodan, ipak postoji stroga hijerarhija i propisi u zdravstvenom sustavu koji često ne omogućuju inovacije i znanstvenu slobodu. A ja se u znanosti čitavo vrijeme igram otkrivajući nove stvari, vodim se svojim pitanjima i željama. Ako ste vrijedni i dobri otvaraju vam se vrata ka novim projektima, kroz stipendije imate mogućnost odlaska u druge institucije i zaista vam se pruža mogućnost profesionalnoga ispunjenja, kaže Marušić.
Za mlade, dodaje, svakako nije dobro da moraju čekati gotovo deset godina da postanu docenti. Svjesna je, ističe, da se tako sprječava inflacija početnih nastavnih radnih mjesta, ali možda bi ipak bilo bolje podići kriterije za napredovanje, nego postavljati vremenska ograničenja. Ostalo dvoje znanstvenika koji su među najutjecajnijima pitali smo isto pitanje koje postavljamo i profesorici Marušić na kraju našeg razgovora – kada bi izdvojila samo jednu stvar koju akademska zajednica mora riješiti unutar sebe, koji bi to bio.
– Meritokracija. Da se stvarno mjerimo prema pravim vrijednostima i o znanosti i da razgovaramo o tome, a ne nečemu što je iznad znanosti, odlučno odgovara jedna od najutjecajnijih znanstvenica svijeta.
