Raste studentska satnica za 15,5 posto, ali i dalje ne znamo što studenti rade
Od Nove godine minimalna studentska satnica raste s 5,25 € na 6,06 €. Promjena se događa zbog najavljenog povećanja minimalne plaće, a studentska se povećava po automatizmu. Uz sve to, tržište rada se drastično mijenja za mlade s ukidanjem olakšice plaćanja zdravstvenog. U cijelom nizu izmjena nema na vidiku promjene prema kojoj bismo mogli znati za koliko točno novaca studenti rade u kojoj industriji i što uopće rade.
Raste studentska satnica | ilustracija:srednja.hr
Ako pogledamo unatrag, prije samo šest godina minimalna studentska satnica bila je ispod 3 €, a najveći rast zabilježen je u posljednjim godinama, zahvaljujući zakonskim odredbama koje automatski povezuju povećanje studentske satnice s rastom minimalne plaće.
rast minimalne studentske satnice kroz godine | ilustracija: srednja.hr
Student servisi vode vlastitu politiku
Unatoč činjenici da više od 120.000 učenika i studenata godišnje podigne barem jedan ugovor, svejedno i dalje ne znamo u kojim sektorima rade. Oko 40 posto populacije kreće u svoje prve karijere, a država nezainteresirano promatra što se s njima događa. Kao posljedica toga, nije ni čudno vidjeti vijesti da Eurostat objavljuje potpuno pogrešne podatke o stanju radu studenata u Hrvatskoj, o čemu više možete pročitati ovdje.
Nevjerojatno je da još uvijek ne znamo gdje prvenstveno studenti rade, a potom i učenici, unatoč njihovom značajnom utjecaju na tržište rada. Jedan od razloga tome je što studentski centri vode vlastitu politiku oko klasifikacije poslova i obrade podataka. Čak nevoljko nam govore koliko novaca studenti zarade u godini, odnosno kolika je njihova provizija. S učeničkim servisima je situacija još gora. Oni u neslužbenim razgovorima mole da ne pišemo o tome koliko zarađuju jer će se pojaviti konkurentski učenički servisi i uzeti im dio kolača.
To da Ministarstvo znanosti, Ministarstvo rada, DZS, sveučilišta ni spomenuti studentski centri i učenički servisi ne vide potrebu urediti klasifikaciju posla je nekorektno prema cijeloj populaciji mladih i njihovim karijerama.
Minimum standarda bi bila analiza gdje i za koliko novaca studenti rade
Minimum standarda bi bila redovita mjesečna analitika. U njoj bi pisalo koliko studenata i učenika radi (op.a. učenici smiju raditi samo tijekom praznika i još nemaju zajamčenu minimalnu satnicu), u kojem sektoru po NKD-u, na kojim pozicijama, za koliko novaca i koliko sati rada mjesečno odrade. Minimum bi bio važan jer su to bitni podaci koje drastično utječu na financije pojedinca i cijelog društva, to nije sporedna tema za državu i studente, bez obzira na to što ju je država takvom učinila.
Ovaj problem povezan je i sa širim pitanjem nedostatka podataka o tome gdje mladi rade, odnosno koja je početna prosječna i medijalna plaća kada krenu raditi. Radi li u sektoru za koji se obrazovao ili je morao sreću potražiti drugdje? Sustav koji bi omogućavao mladima da vide medijalnu i prosječnu plaću nakon završetka škola i faksa drastično bi financijski opismenio onu skupinu za koju se kunemo da su nam budućnost. Ovako bi to riješili i bez dodatnih (među)predmeta u školama. Više o toj problematici pročitajte ovdje.
Uostalom, među studentskim centrima vlada takav nered da bi im se trebalo oduzeti mogućnost samostalnog izdavanja studentskih ugovora. Država, a i sveučilišta u uređenom društvu, smanjili bi troškove izdavanja studentskih ugovora tako da oni budu centralizirani. Hoće li obračun raditi referent iz Splita ili Osijeka je manje bitno. Važno je da se ne moraju raditi različita programska rješenja za sva sveučilišta, studentski ugovori bi se morali moći potpisivati digitalno uz AKD Certilia potpise, a provizija za studentski rad uplaćivala bi se SC-u gdje student studira.
Studenti trenutačno tek u jednom SC-u mogu digitalno potpisivati ugovore, dok drugi to tek sramežjivo najavljuju. Svaki SC ima vlastiti dizajn ugovor prema kojem se upisuje opis radnog mjesta i vlastito programsko rješenje koja stoji iza toga, zbog čega su međusobno nekompatibilni. Naknada za studentski rad ide SC-u gdje je student izdao ugovor, bez obzira otkuda je student. Tako primjerice student može biti sa Sveučilišta u Splitu, raditi online za firmu iz Zaprešića, ugovor podići u SC Zagreb, a provizija će ostati u Zagrebu. Kome odgovora takav nered je jasno, ali je jasnije da imamo pravo znati za koliko novaca i gdje rade mladi. Od prvih učeničkih i studentskih poslova do ugovora o zapošljavanju.
*Komentar je stav autora i ne odražava stav redakcije
