Bunt koji potaknula, po mišljenju splitske akademske zajednice, nepravedna raspodjela novca koje je MZOS sveučilištima prepisao za 2015. godinu, eskalirao je na posljednjoj sjednici Senata Sveučilišta u Splitu. Naime, novi rektor Šimun Anđelinović pozvao je na borbu za pravedan tretman i istaknuo kako će se zalagati za postizanje cilja pa makar morao i štrajkati glađu. Mi vam donosimo studentski komentar na spomenutu situaciju koji s portala S4S prenosimo u cjelosti uz dopuštenje autorice Valentine Perišić.
Jedna sam od onih koja vjeruje da se rješenje za gotovo sve društvene probleme nalazi prvenstveno i isključivo u obrazovanju i načinu na koji se državna vlast prema njemu odnosi. Istog ili sličnog mišljenja bili su i najveći velikani ovoga svijeta. No čini se da u posljednjih deset godina Mlade Naše niti jedna vlada i niti jedan ministar nije dijelio niti moje, a niti njihovo mišljenje. Smatram, a vjerujem da to mišljenje dijele i moji bivši i sadašnji kolege, da nam je sa svakom reformom u obrazovanju bilo sve gore i gore. Jasno je to svakome tko se u ovakvom sustavu našao.
Nakon mnogobrojnih rezova po studentskom džepu, kojih smo i sami bili svjedoci upravo prošle akademske godine, sve se više i više širi trend zanemarivanja odgojno-obrazovnog sektora. Pri tome ne pate samo studenti, već i nastavno osoblje, školske i fakultetske službe te svi mladi umovi koji se kod nas oblikuju. Činjenica je da smo jedni od onih koji najmanje ulažu u sektor obrazovanja, činjenica je i da se u Hrvatskoj najmanje ulaže u mlade. A od mladih se očekuje da svijet, ili barem trenutno stanje u njemu, sasvim sami mijenjaju.
Postaju mi jasni moji kolege dok se odbijaju prilagođavati situaciji i traže da im se daju njihova prava. Laički rečeno: ‘Ako se dozvoljava da toliki i toliki broj mladih ljudi upiše i završi tu i tu struku, onda se tom istom broju mladih ljudi mora dati mogućnost da se zaposle u svojoj struci.’
Znam da je racionalno prilagođavati se. Čovjek mora preživjeti. Sasvim mi je jasno da meni moj posao neće pasti s neba, jer ako želim preživjeti stvorit ću si ga sama. Sasvim sam svjesna toga da samo najjači preživljavaju, no koliko dugo se i čemu moramo prilagođavati? Znači li prilagođavanje i preživljavanje?
Europska unija, o kojoj nemam neko najbolje mišljenje, i sama stavlja fokus na mlade i na obrazovanje. Neke od najprosperitetnijih zemalja u svijetu najviše ulažu u obrazovanje. Jer pametni ljudi prepoznaju potencijale i logični su dovoljno da shvate značenje dugoročne isplativosti. No čini se kako naši žele samo instant rješenja i instant prosperitet. Barem se tako ponašaju. Kada će, ako će uopće netko u tim kožnim foteljama shvatiti da je dosta?
Vrlo jednostavnom logikom koja nas, a i mene osobno, prati cijelo obrazovanje uslijedila je nova odredba Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta upravo nedavno kada je odlučilo raspodijeliti sredstva hrvatskim sveučilištima. Voljela bih reći da je ista logika kojom slijede svi raznorazni rezovi koji su nam nametnuti, ustupila i u ovom postupku. Nažalost, realnost je sasvim drugačija.
U Republici Hrvatskoj postoji pet javnih sveučilišta, pri kojima je ono u Zagrebu najveće po broju studenata. Drugo je upravo naše sveučilište, koje prema podacima Agencije za znanost i obrazovanje (2012/2013) ima 22329 studenata. Odmah iza njega slijede Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i Sveučilište u Rijeci. Da se razumijemo, nije ni njima ništa bolje.
Ipak, nekom, filozofima i matematičarima nepoznatom logikom, Ministarstvo nam je ove godine odlučilo dati najmanja sredstva. Sredstva koja su nam prijeko potrebna da bismo, između ostalog imali potreban broj menzi, da bismo financirali svoje vlastite projekte, da bi naši fakulteti zapošljavali nove prijeko potrebne kadrove, a i ono osnovno – svoje vlastite zgrade. Točnije, za sve stvari koje jednog prosječnog studenta ne bi trebale opterećivati.
Ipak, itekako nas opterećuju.
Osjećamo to u maratonima od lokacije do lokacije naših raštrkanih odjela fakulteta. Osjećamo to i u redovima u našim menzama kampirajući da bismo pojeli topli obrok. Iako smo drugo najveće sveučilište u Hrvatskoj, Sveučilište u Splitu ima menzu manje od dvostruko manje brojnog Sveučilišta u Rijeci. Ova jednostavna matematika nepravedne i nelogične raspodjele sredstava sasvim je jednostavna i jednom prosječnom osnovnoškolcu. Pitanje je samo hoće li biti toliko jednostavna i onom osnovnoškolcu 2030-e. S obzirom na trend ukidanja, zanemarivanja i zapostavljanja upravo obrazovanja, čisto sumnjam da će biti tako.
Vjerujem da isto to osjećaju i naši nastavnici smanjenjem satnica, neproduživanjem ugovora, gubitkom poslova i oni najmlađi među njima – prekarnim radom. Osim nas i našeg sveučilišta, slični problemi zatekli su i druga sveučilišta. Dok se mi borimo s nedostatkom menzi, naši kolege u Rijeci bore se s nedostatkom studentskih domova. Sve to ukazuje na nepovoljan položaj kojeg nismo ničim zaslužili, a on se svejedno sve više i više manifestira u svakodnevnom životu svakoga člana našega sustava znanosti i obrazovanja.
Unatoč svim razmiricama, i svim zamjerkama koje svi mi jedni na druge imamo, postalo je jasno da je vrijeme da se ujedinimo. Jer ako će rektor štrajkati glađu, vrijeme je da štrajkamo i mi – pa makar prisilno dok kampiramo u splitskim menzama.
